Implicitna hipokrizija

Živimo u društvu u kojem biva opasno izložiti se istini

Svi smo mi ponekad licemjeri, bilo da bi nešto prikrili ili pak pokazali u boljem svjetlu, kako bi sebe što ljepše predstavili drugima, ili pak kako bi druge predstavili lošijima, da bi u paraleli s njima ispali bolji, bez obzira postoji li za takvo ponašanje valjan razlog ili ne. Bilo to svjesno, nesvjesno, namjerno ili nenamjerno to je, u neku ruku laž. Ponekad to radimo bez ikakve potrbe, jer smo tako naučili, jer smo takvi i takav nam je bio “intencijalni” i kućni odgoj. Najgore od svega je kad nam to spočitavaju veći licemjeri od nas samih, kad nas zbog toga opužuju, osuđuju i daju nam pokoru za otkup tog grijeha.

To je eksplicitna hipokrizija, čin kojim se osuđuje ili poziva na osuđivanje drugoga, dok je onaj tko osuđuje kriv za ono za što osuđuje drugoga. Očito je da taj i takav zastupa vrijednosti i stavove koje ne posjeduje i u koje ne vjeruje, ali je u situaciji i položaju da to čini. Tom prijetvornom himbom, poput Moliera u “Tartuffu”, ističe svoje vrline, kojih zapravo nema s primarnim ciljem da zadovolji svoju pohlepu i utaži niske strasti. Implicitna hipokrizija može biti i tobožnja briga za druge i usmjeravanje drugoga na pravi put, a zapravo je najobičnika gluma i obrambeni mehanizam, ukoliko ponekad proradi savjest i želi se samom sebi objasniti kako su tvoji nečasni postupci bili za dobro drugoga. Hinjena spontanost takvih “dobričinstava” je čista farizejština. Takvi farizeji su  sastavni i sustavni dio političke i društvene elite, kad nam tobože nešto daju, odnosno od našega bacaju mrvice i pri tom očekuju zahvalnost, u bilo kojem obliku.

Svakoga se može prevariti, kako god pametan, oprezan i podozriv bio, jedanput, dvaput, pa i triput, ali više od toga, zaista ne može, kakvim god do sad neviđenim, kreativnim činom, softerskim načinom, ekskluzivom ili provjerim metodama nastupao i pokušao biti uvjerljiv u svojim nakanama, obećanjima, obmanama, opsjenama, koliko god se zaklinjao u istinitost svojih riječi i parazijalistički se izražavao, čak i onda kada u tomezaista, ima istine, takvom prevarantu se više ne može vjerovati, pogotovo kad je očigledno da se na taj način nekome ulizuje ili pak spašava svoj klizajući rejting.

Licemjerje nas svuda i stalno okružuje. Najbolji primjer toga su neki naši političari, “dinosauri”, kameleoni, prebjezi, priljepci, paraziti i uhljebi. To nas uvijek i ponovno iznenadi, naročito kad to rade dokazano pametni, inteligentni, sposobni i ugledni ljudi, respektabilnog materijalnog statusa i naizgled cjelovite ličnosti. Tad se pitate koji je uzrok takvog ponašanja, koji je motiv i koja su očekivanja, jer prema svemu postojećemi vidljivom, nikakve potrebe više ne bi trebale postojati. Jedino moguće objašnjenje je kako je to naučen i usvojen model ponašanja, kao i izraz za nekakvim unutarnjim potrebama necjelovite ličnosti, koja stalno hoće biti u prvom planu, kako bi svoju volju mogla nametati drugima, bilo zbog kompenzacije, osvete, dominacije, podrijetla, nerealne projekcije ili pak čistog atavizma.

Ponekad za nešto u izglasavnju neke odluke, zakona ili prijedloga nedostaje dovoljno ruku. Tad nastane trgovanje i licitacija. Nije to od jučer i nije to samo naša domišljatost i praksa. Nekima je to sasvim normalno i otvoreno to rade. Drugi skrivaju i na razne načine se tome dovijaju. Treći hine poštenje, jer već od prije imaju sporazum. Četvrti budno prate, što rade oni drugi I to dojavljaju svojima. Peti svjedoće trećima… I sve tako u krug. Znalci bi rekli svi redom su komformisti, oportunisti i utilitaristi, sasvim svejedno jesu li pučani, socijdemokrati, liberali,zeleni, crveni, crni, sivi u svim nijansama, et cetera.

Svi osim rijetkih koje se smatra nedovoljno pametnima rade onako kako govore, a govore onako kako misle, koristeći pareziju, antičku retoriku. Ta retorika bi trebala biti izvorna, iskrena, smiona i osobna. Na sebi svojstven način se  iznose argumentirane činjenice, dakle govori se istina. Nažalost, u tu i takvu istinu malo tko vjeruje, vjerojatno sudeći po sebi, a nije to baš niti prihvatljivo. Živimo u društvu u kojem biva opasno izložiti se istini. Takvim izlaganjem gubiš popularnost, izazivaš skandal (politički) i često budeš sankcioniran, jer se tvoja istina, na mnoge načine opstruira i često dokazuje kao neistina, odnosno nanošenje štete drugima.

Prava istina, uvijek ispliva na površinu. Istina je  bitno obilježje demokracije, slobode, poštenja, pravde, srž građanske hrabrosti,  iskren angažman, realna sadašnjost i vjerodostojna platforma za budućnost. Ta bi spoznaja trebala biti temelj, odnosno kamen zaglavni, našeg primarnog cilja: Izgraditi sretnu Hrvatsku. Da bi se to ostvarilo pokušajmo biti što manje licemjerni, dvolični, ksenofobični, sebični, malograđanski mediokriteti, egoisti, tuđinski sluge, ulizice, “kočijaši cara”, gubernatori, eksponenti velikih i moćnih, umreženi trilateralci, stranački poslušnici, plagijatorski stručnjaci, iluminantni lustratori, ultimativni demokrati, utilitarni domoljubi i veliki Hrvati.

Budimo prijatelji, suradnici, susjedi, bez obzira na različitost, spol, dob, izgled, bogatstvo, sposobnost, obrazovanje, filozofiju, svjetonazor, ideologiju i stranačku opredijeljenost. Ne dozvolima da nas svađaju i dijele nekakvi “enciklopedisti i prosvjetitelji”, po oxfordskim mjerilima prezentirani, moralno upitni, opskurni, mržnjom zadojeni mračni likovi iz polusvijeta i podzemlja. Ovaj narod, ova zemlja, ova država, naša djeca i unuci nam nešto takvo nikad ne će oprostiti.  Probudimo se na vrijeme i recimo odlučno: Dosta.

Ankica Benček