Hrvatski Fokus
Hrvatska

Dosta je “antifašističkih” laži

Uspostava NDH bila je povijesno i moralno opravdana 

 
 
Iako je u partizanskom pokretu bilo Hrvata, posebno iz južne Hrvatske, koje bi se moglo nazvati istinskim antifašistima, jer su mu pristupili s namjerom da se bore protiv talijanskih fašista, a ne za komunističku Jugoslaviju, taj pokret, zbog ciljeva i ideoloških uvjerenja onih koji su mu bili na čelu i u njegovo ime donosili važne odluke, bio je jugoslavenski, komunistički i antihrvatski, a nikako antifašistički. Prikazivati taj pokret kao hrvatski i antifašistički, a NDH smatrati fašističkom tvorevinom, ne samo da je nemoralno već je i povijesno netočno. "Hrvatska država od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. nije imala konačne oblike, nego je nedovršeni pokušaj hrvatskog naroda da stvori svoj nezavisni politički obzor u kojemu bi se mogao slobodno odvijati narodni život. Imala je veoma dobrih socijalnih misli i pokušaja, kao na primjer gradnju radničkih stanova i sudjelovanje radnika u upravi poduzeća. Imala je i dobrih kulturnih inicijativa. Nikada se u Hrvatskoj nije izdalo toliko knjiga, literarnih kao i stručnih, kao u te četiri godine. Naravno da je bilo promašaja, jer je mnogima nedostajalo potrebno iskustvo, a u mnoge službe gurali su se ljudi bez ideala, koje smo tada nazivali nastašama.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/03/network23.org_antifaaberdeen_files_2012_07_antifa-red-and-black.png
Ovi "nastaše" htjeli su dokazati svoje novostečeno ustaštvo ekstremnim stavovima, a često i zločinima protiv imovine i života, jer im je cilj bio vlastiti napredak, a ne borba za hrvatsku državnu i narodnu nezavisnost. Usred velikog, svjetskog rata, pod djelomičnom ili stvarnom okupacijom Nijemaca i Talijana s kojima su surađivali mnogi dijelovi pobunjenih snaga (četnika i partizana) u Hrvatskoj, uz dva građanska rata (jedan protiv četnika, a drugi protiv partizana), bilo bi pravo čudo da smo tada uspjeli stvoriti pravičnu državu. Šteta je što nismo bili bolji, jer bi nam kasnije bilo lakše pobijati propagandu pobjedničke strane protiv hrvatskog naroda i njegove državne ideje." (Ivo Korsky: Hrvatski Rubikon" br. 4, studeni 1990., urednik Hrvoje Vojković.)
 
Optužbom da je NDH bila nacifašistička tvorevina, jugokomunisti su željeli opravdati njezino rušenje i zločine koje su počinili nad Hrvatima koji su bili za tu državu. Zanimljivo je da oni koji i danas traže razloge da opravdaju postojanje komunističke Jugoslavije i brane Tita i njegov jugokomunistički pokret, nemaju pravi odgovor na pitanje, zašto se Tito i njegovi komunisti nisu zalagali i borili za uspostavu komunističke Hrvatske, umjesto za uspostavu komunističke Jugoslavije. Njihov odgovor je uvijek isti: “NDH je trebalo rušiti, jer je bila nacifašistička tvorevina” (Mesić).Kao dokaz za tu tvrdnju, Mesićističe to što je NDH bila na strani nacističke Njemačke i fašističke Italije. Po toj logici Sjedinjene Američke Države, budući da su za vrijeme Drugog svjetskog rata bile sa Sovjetskim Savezom, trebale bi biti komunističke. To što u NDH nije postojala nacistička, niti fašistička stranka, i što Hrvati koji su bili za NDH nisu imali nikakvih simpatija prema Hitlerovoj Njemačkoj, a još manje prema fašističkoj Italiji, samozvanim antifašistima ništa ne znači. Nimalo ih ne smeta državotvorne Hrvate, pa i one koji nisu bili rođeni za vrijeme NDH, nazivati fašistima, samo zato jer su protiv svake Jugoslavije i što se usude javno reći da je NDH, uz sve svoje nedostatke, bila država hrvatskog naroda i izraz njegovih višestoljetnih želja i čežnja, te da je Jugoslavija bila njegova tamnica.
 
“Možda naša Nezavisna i nije bila najnezavisnija, niti je mogla biti u onom strašnom ratnom kaosu. Uostalom, potpuno nezavisnih država nema ni danas nigdje na svijetu. Činjenica je to, da je naša Nezavisna bila država Ante Pavelića i ustaška država i država domobranska, ali je ona u prvom redu i na prvom mjestu bila država hrvatskog naroda, naša nacionalna država”. (Prof. Božo Dugeč: RH, 1979.; br. 121, str. 15.-16.). Mogu li oni koji brane Titu i Jugoslaviju mirne i čiste savijesti reći da je Jugoslavija bila država hrvatskog naroda? Državotvorni Hrvati nisu nikada bili prožeti, ni opsjednuti ideološkim nastranostima kao što su fašizam i komunizam, dok se to ne može reći za pristaše Jugoslavije koji su u većini slučajeva pripadali Komunističkoj partiji i nasiljem širili svoja komunistička uvjerenja. Prije Drugog svjetskog rata “ideološki utjecaj Njemačke i Italije na hrvatsku mladež desne orijentacije bio je daleko slabiji od ideološkog utjecaja Sovjetskog Saveza na lijevo orijentirane zagrebačke sveučilištarce. Zadojena idealom marksističkog internacionalizma, ljevica je bila sklona velikim državnim tvorevinama, što ju je odvajalo od hrvatskih nacionalista, kojima je glavni cilj bio odvajanje od Jugoslavije i stvaranje neovisne Hrvatske.  Među hrvatskim intelektualcima nacionalističke orijentacije bilo je više simpatije za francuska idejna i kulturna dostignuća nego li za njemačke i talijanske idejne pokrete, pa i onda kad je hrvatsko oslobođenje zahtijevalo politički oslon na tadašnje sile Osi”.(Dr. Ivo Korsky).
 
Obzirom na tadašnje svjetske i povijesne okolnosti, većina Hrvata je vjerovala da u oslonu na sile Osovine postoji jedina mogućnost da hrvatski narod ostvari svoju nezavisnost. Gledajući iz današnje perspektive, bila je to pogrješna procjena, koju smo kao narod krvavo platili, no kad ju se usporedi s alternativom koju su nam bili nametnuli jugokomunisti, ona je u svakom pogledu bila daleko superiornija. Pojedinci koji, zbog ideoloških razloga, ruše vlastitu državu, ne mogu biti predstavnici naroda, jer je svakom nacionalno svjesnom i zrelom narodu država iznad svake ideologije. I zato je borba onih koji su se za vrijeme Drugog svjetskog rata borili za NDH povijesno i moralno bila opravdana. “Boriti se za hrvatsku državu i hrvatsku slobodu znači biti idejno superiorniji, znači biti protiv takve bijedne kombinacije kao što je Jugoslavija, makar ona bila podupirana s lijeva ili s desna…” (Prof. Ivan Oršanić)
 
Titin pokret nije bio hrvatski nego jugokomunistički
 
Iz nedavne rasprave o antifašizmu, u kojoj su za “Telegram” sudjelovali povjesničari Slavko Godstein, Tvrtko Jakovina, Ivo Lučić, Ivo Banac i Hrvoje Klasić, očito je da u Hrvatskoj, čak ni među povjesničarima koji se smatraju Titinim antifašistima, ne postoji usklađeno mišljenje o tome, je li se u Hrvatskom ustavu spominje antifašizam ili ne, i da li je partizansko-komunistički antifašizam povijesna stvarnost ili floskula, kako ga je nazvao hrvatski znanstvenik i ministar kulture Zlatko Hasanbegović.Ivo Banac misli da “nije opravdano izjednačavati komunizam i antifašizam kao što to rade komunisti i neokomunisti kako bi opravdali komunističke zločine, kontinuitet komunističke prutudemokratske vlasti i, u velikom broju slučajeva, svoje netaknute društvene pozicije”. Banac  ispravno konstatira da je svaki demokrat ujedno i antifašist i antikomunist, ali da svi antifašisti i antikomunisti nisu demokrati”. Slavko Goldstein doduše ne tvrdi da se antifašizam spominje u Hrvatskom ustavu, ali čvrsto vjeruje da„bez ZAVNOH-a i jugoslavenskih ustava, posebno onoga iz 1974., kojim se definitivno priznala državnost Hrvatske i ostalih republika Jugoslavije, Badinter ne bi u svojoj komisiji dijelio Jugoslaviju po AVNOJ-skim i ZAVNOH-skim granicama”. Iako Goldstein izričito ne poistovjećuje ZAVNOH i AVNOJ s antifašizmom, očito je da isticanjem njihove važnostismatra da bez Jugoslavije i Tita ne bi bilo današnje Hrvatske. Tipično jugokomunističko razmišljanje.
 
Tvrtko Jakovina, u obrani jugokomunističkog antifašizma, iznio je sljedeću nebulozu: “Svi antifašisti nisu komunisti, ali su svi komunisti bili antifasisti”. Njegovom logikom moglo bi se reći i ovako:  Svi antikomunisti nisu fašisti, ali su svi fašisti bili antikomunisti. Međutim to je potpuno irelevantno, jer ljudima koji nisu opsjednuti ideološkim uvjerenjima, potpuno je svejedno, da li je netko počinio zločin kao komunistički antifašist ili kao fašistički antikomunist. Zločini se ne mogu opravdati nikakvim krilaticama, ni izbrisati porukom da su počinitelji bili antifašisti ili antikomunisti. Tu ne pomaže nikakvo fraziranje. Ivo Lučić priznaje postojanje antifašizma unutar partizanskog pokreta u razdoblju Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945., a tu svoju tvrdnju opravdava time što je u tom pokretu, ili kako on kaže “na antifašističkoj strani u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji sudjelovalo i jako puno ljudi koji nisu bili komunisti”. Međutim, u Jugoslaviji, kaže Lučić “bila je nedemokratska vlast koja je masovno kršila ljudska prava. Nakon 1990. godine, manje ili više reformirani komunisti koriste pojam antifašizam za svoju rehabilitaciju i zauzimanje, odnosno vraćanje moralno superiorne pozicije. Deklarirajući se ‘antifašistima’ pokušavaju se nametnuti kao ekskluzivni nositelji jedne civilizacijske vrednote kao što je antifašizam”.
 
Jugo-partizanska strana, koju Lučić smatra antifašističkom, nije bila, niti je mogla biti antifašistička, makar je među onima koji su bili na toj strani bilo i nekomunista. Njegovo pretvaranje tog malog broja nekomunista u “jako puno ljudi koji nisu bili komunisti”, nema povijesnu podlogu. Lučiću je je također poznato da je među nekomunistima bilo pojedinaca, koji su prisilno bili uključeni u partizanske redove.
 
Hrvoje Klasić ističeda “antifašističke borbe i otpora na području Jugoslavije i Hrvatske ne bi bilo da nije bilo organizacije i vodstva KP Jugoslavije i KP Hrvatske”. Nejasno je, zaštopripadnik Domovinskog rata i povjesničar Hrvoje Klasić, argumentima i logikom bivših jugoslavenskih povjesničara i partijskih propagandista, Titov jugokomunistički pokret prikazuje i nameće kao “antifašističku borbu” protiv Nijemaca i Talijana, iako mu je poznato da je glavni cilj te “antifašističke borbe”, bio srušiti NDH i uspostaviti komunističku Jugoslaviju. Može li gospodin Klasićodgovoriti na pitanje, zašto je Hrvatima koji su sudjelovali u toj “antifašističkoj borbi” bilo važnije uspostaviti komunističku Jugoslaviju nego neovisnu državu Hrvatsku, pa makar ona bila i nedemokratska, odnosno fašistička ili komunistička?  
 

Šime Letina

Povezani članci

Čudna i opaka vremena

HF

Koga predstavlja Linta?

HF

Cosa nostra na Iblerovu trgu

HF

Ime nepoznatoga dječaka

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...