Od Ivana Groznog Rusi dobivaju ratove protiv islama
Prema tračevima s visokih razina u Ankari, predsjednik Recep Tayyip Erdogan želi zbaciti režim Bashara Al-Asada u Siriji zbog osobnih zamjerki. Kada su Sirija i Turska bile u bliskim odnosima, Asadovi su znali ići na ljetovanje s Erdoganovima. Navodno je naknadno Asadova žena Astma poslala elektroničku poruku svojem mužu i zamolila ga da je više nikad ne traži da to mora: bio je to neuglađen par, navodno je kazala: on je smutljivac koji je pročitao samo jednu knjigu, a ona je frivolna i zainteresirana jedino za kupovinu. Elektronička poruka navodno je završila u rukama turske obavještajne službe, a ostalo je povijest.
Ivan Grozni
Međutim, Asad je preživio, zahvaljujući Rusima. A u studenome su Turci srušili ruski zrakoplov jer je povrijedio njihov zračnih prostor na 17 sekundi. Predsjednik Vladimir Putin također nije čovjek koji bi pamtio samo sretne dane. Pročitao je više od jedne knjige i govori više od jednog jezika; dobro promisli o svemu prije nego što nešto učini. Ruska je osveta zasad dovela do strmoglavog pada turskog izvoza. A izostanak ruskih turista znači da se danas prodaje više od 400 hotela samo u ljetovalištu u Antaliji, omiljenom sredozemnom odredištu. To vjerojatno podrazumijeva i to da će Asad povratiti Alep, a možda i da će Rusija poduprijeti osnivanje kurdske države koja bi imala granicu na Tigrisu, dobrano unutar turskog teritorija. Zbog toga bi se komentatori mogli prisjetiti rusko-turskih ratova u 19. stoljeću, ali i raznih drugih epizoda na Kavkazu ili na Balkanu. U suvremeno doba, međutim, odnosi između Rusije i Turske bili su u najmanju ruku korektni, a često i topli.
Istina je da je da su caristički državnici morali nazivati Konstantinopol („Carigrad”) svojim. No kada su uvidjeli kakvi bi problemi iz toga proizašli, povukli su se: bolje slaba Turska pod njihovom kontrolom pomoću autonomne Armenije ili možda čak i Kurdistana, nego nemirna kolonija ili grčka prevlast pod engleskim upravljanjem. Ruske su postrojbe 1833. spriječile egipatsko-sirijsku vojsku da zauzme Istanbul. A kada je 1920. Osmansko Carstvo konačno bilo pred raspadom, a Britanci su se borili za Grke i Armence, Rusi su pohitali Turcima u pomoć. Zapravo se morate zapitati bi li Turska uopće postojala bez pomoći koju je tada dobila od Moskve.
Na nacionalnome spomeniku na Trgu Taksim u Istanbulu nalaze se četiri ličnosti: Mustafa Kemal Ataturk, osnivač turske republike, najlogičnija je figura. Najviše iznenađuje pojava Semjona Aralova, prvog sovjetskog veleposlanika u Turskoj. Aralov je surađivao s turskim nacionalistima koji su začeli svoj maleni pokret u Ankari 1919. u znak otpora prema planovima zapadnih saveznika za Anatoliju.
U ljeto 1920., predstavnici sultana Mehmeda VI. potpisali su sporazum u Sèvresu, čime je stvorena Velika Armenija, Velika Grčka i možda Kurdistan. Sultan bi postao vladarom malog emirata. Otpor sporazumu je jačao i pridobio sovjetsku podršku. Upravo kada su ga potpisivali, došlo je do sastanka u Moskvi između Georgija Čičerina, sovjetskog komesara za vanjske poslove, i Alija Fuada Paše, koji je predstavljao Ankaru. Složili su se da će Sovjeti odustati od Armenije i da će Turci zaboraviti na Azerbajdžan. Novac i oružje potom su pomogli Turcima da poraze svoje neprijatelje. Ni jedna ni druga strana nisu vjerovale zapadu. Obje su se strane također suprotstavljale radikalnijim manifestacijama islama. Ataturk je (u privatnim krugovima, ali ne i u javnosti) smatrao da je islam „leš koji su nam objesili oko vrata”. Njegova se supruga dopisivala sa sestrom Anatolija Lunačarskog, sovjetskog komesara za prosvjetu, o tome kako bi se turske seljake trebalo opismeniti.
Staljin je 1929. izbacio Trockog iz zemlje i nije mogao naći nijednu zemlju koja bi ga primila dok Turci na to nisu pristali. Trocki je živio ondje četiri godine (njegov je prvi posjetitelj bio belgijski novinar Georges Simenon – našao je Trockog kako čita Céline). Sve je to pošlo ukrivo 1945., kada je Staljin otpuhnuo prašinu sa starih carističkih dosjea. Primio se armenskog pitanja i zahtijevao povratak triju pokrajina u istočnoj Turskoj.
Turska je 1947. dobila Marshallovu pomoć i kasnije se pridružila Općem sporazumu o carini i trgovini, kao i NATO-u. I to joj je donijelo korist. Staljinov nasljednik Nikita Hruščov shvatio je pogrješnost sovjetske politike, no bilo je prekasno da se savezništva ponište. Bez obzira na to, sovjetsko-turski odnosi nikada nakon toga nisu bili osobito loši. A nakon što je Sulejman Demirel postao premijerom Turske 1965., došlo je i do inteligentne suradnje. Nikako nije bilo rušenja zrakoplova.
Opravdanje za rušenje borbenog zrakoplova u studenome zasad je formalno. No turske zračne snage često krše grčki zračni prostor bez smrtnih posljedica. Turski odgovor na rusku povrjedu turskog zračnog prostora odražava nešto drugo. Rusi dobivaju ratove protiv islama otkad je Ivan Grozni zauzeo Kazan 1751. Privremeni problemi sada su se spojili s povijesnim zamjerkama i zaustavili te obrnuli rusko-tursku suradnju koja je bila od koristi objema stranama, osobito u posljednjih 15 godina.
Norman Stone, suradnik Zaklade Batthyany Lajos i Sveučilišta Bilkent u Ankari, The Financial Times, London
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više