Balada o izgubljenom raju

Odricanje u korizmi

 

 

'Nemoj pušiti brate, rano ćeš leć u grob,

Zar ćeš navijeke biti cigare smradne rob?

Imaš prirodu bajnu, voćnjak, zemaljski raj,

Korizma evo stiže, droge se prođi daj.

Bog ti pokloni zdravlje pa kud ćeš veći dar?

Bez zdravlja potpun nije ni prosjak, a ni car.

Pušenje bolest nosi, umrijet ćeš brate, mlad,

U času smrti kleti svake cigare smrad.'

 

'Ah, kakav rak i bolest' – ljutito vik'o brat.

''Zakon je: Uzmi ono što radost će ti dat.

Jednom smo rođeni, jednom moramo mrijet,

Veselja ak' nemamo čemu nam ovaj svijet?''

 

Bilo međ' nama ljutnje, duhana vladala moć,

Bilo preduge šutnje, spomi joj ne će proć'.

Godinam' nikotini plućim' pisali znak,

Uzalud pričah bratu – pokosit će te rak.

 

Tekle Korizme mnoge, dima se vio smrad,

Tvornice duhana brat pomagao rad.

Pušio je ko dimnjak i kad je baco krv,

A kosti kožom skrite izjedo već je crv.

 

Užasne pateć muke nade tinjao plam,

Doktora mudrih ruke spas će mu biti sam.

Zalud koverta plava, umilnih riječi broj,

S cigarom u ustima umiro bratac moj.

 

Poželje prije smrti vidjet svoj mali raj –

Voćnjak, cvijeće i travu, nebo i sunca sjaj.

Grleći stablo jedno začuh mu tajni krik,

U sjećanju mi osta stvorenja bijednog lik.

 

Rascvalu granu trešnje uz obraz stisnu žut,

Kroz jecaje promuca: ''Zbogom… Idem na put.''

Poljubio je granu oči krijući njom

I htjede opet živjet srcem i dušom svom.

 

Poželje biti čovjek, gospodar tijela svog,

Umom šumile riječi:  Zdravog te stvori Bog.

K Nebu poleti vapaj: ''Bože, smiluj se daj,

Još bih gledao svijet i svoj zemaljski raj.''

 

Al' glas nečiji viknu: ''Kasno! Čeka te grob!''

Ko zmija siknula smrt: – Bio si droge rob.

Zašto si s čela svojeg zakona briso znam'?

Ubijao si tijelo, Duha Svetoga hram.

 

Izdahnu pokajnik stvor, istina ode s njim,

U samrtnom je času cigare kleo dim.

Poželje iz dna duše da joj se zatre trag;

U hladne zemlje raku leže mi bratac drag.

 

Oblak tuge i smrče sakriše zemski raj,

Gdje nekad voćnjak cvao pustinje sad je kraj.

Godinam' suze teku, mori me isti san,

Rascvalu sanjam granu, proljeća tužnog dan,

 

Kad u mirisu cvijeta plakao brat je moj,

Jer pušeć smradnu drogu popuši život svoj.

Sanjam stvorenje krhko, rakom izjeden lik

I slušam ko za kaznu pritajeni mu krik.

 

Mlađemu rekoh bratu: ''Ostavi drogu, daj,

Imaš prekrasnu kuću, svoj mali zemski raj.

Žrtvovao si mladost stječuć imetak svoj,

Izgubit ću i tebe, voljeni brate moj.

 

Molim, prestani pušit, rano ćeš pod zemlju leć,

Nemoj se trovat, gušit, bolest ćeš raka steć.

Spametuj se, o brate, ne puni bogatom džep,

Bez otrovnog duhana život će biti lijep.''

 

''Oj sestro, de ušuti, jednom se mora mrijet,

Za sjeme ostat neću nit želim biti svet.

Moj život, moja volja, duhan mi čini slast,

Šutnja ti sestro, bolja, nemoj nam slogu krast.''

 

Prohuja ljeto jedno i drugi umr'je brat,

Žavrši život bijedno, Bog će mu muke znat.

Ostala kuća-vila, znojem stečeni raj,

Obitelj osta mila i duše gorki vaj.

 

Na svijeta dvije strane dva groba, križ i znak,

Dvje sudbe oplakane  – dva brata ote rak.

Umiru milijuni, bogat ne mjenja ćud,

Tek kaže: – Nesretniče, ubij se kad si lud.

 

U mnogoj gluhoj noći čujem žalovit jek,

To braća moja plaču i plakati će vijek.

Spominju dane sreće, svoj dragi zemski raj,

A smrt prkosno sikće: – Kaj se, jadniče, kaj!

 

(Ako ova tužna istina potakne na ozbiljno razmišljanje samo jednu osobu koja koristi duhan, te da se makar kroz ostatak Korizme odrekne 'smradne poslastice' – cilj je djelomično postignut)

 

Marija Dubravac, Brisbane