Assad je poštivao sve manjine

Nitko nema pravo tražiti povlačenje sirijskoga predsjednika

Dr. Rainer Rothfuß njemački geograf koji se bavi istraživanjem sukoba. Kao profesor političkog zemljopisa na Sveučilištu u Tübingenu vodio je od 2009. do 2015. radnu skupinu  koja se bavila sukobima muslimana i kršćana u Africi i na Bliskom istoku. „Znalo se da su države koje okružuju Siriju i Irak preopterećene masom izbjeglica. Zapadne države nisu postupale  odgovorno“, kaže Rainer Rothfuß.

• Primjećujete li tendenciju povećanja međuvjerskih sukoba?

– Oni se povećavaju već nekoliko godina. I za vrijeme Hladnoga rata bilo je međuvjerskih sukoba, samo što ih nije bilo u medijima pa ih ni javnost nije primjećivala. Otkako je nestao sukob ideoloških blokova Zapada i Istoka, u međunarodnoj politici sve su jače kulturne i vjerske komponente i one su sve češće predmet napetosti. Svakako se može utvrditi da teza o „sukobu civilizacija“, borbi kultura, koju je početkom devedesetih predstavio Samuel Huntington, nije samo objektivna analiza trendova u budućim sukobima. Ona je konačno postala i politički program, što je  napetosti među kulturama  raspirivalo jače nego što bi moralo u politici svjesno usmjerenoj prema pomirenju.

• Komu to koristi?

– To se ne može paušalno kazati. Moramo pogledati pojedine sukobe. Ali činjenica je da se politika na kraju uvijek legitimira prihvaćenjem stanovništva, to znači da se strujanja, primjerice i u području  vjerskog ekstremizma, odražavaju u politici. Politika na to mora reagirati, da ne bi bila u opasnosti da ju događaji pometu, kako se dogodilo u nekim državama za vrijeme Arapskoga proljeća. Sekularni autoritarni režimi, koji se više nisu obazirali na ojačale islamističke snage na Bliskom istoku, nego ih se moglo prikazivati kao izdajice kulture i vjere, izgubili su podršku stanovništva. U Egiptu je Muslimansko bratstvo, koje je dotad bilo zabranjeno, snažno napredovalo i strujanja među stanovništvom dovela su ga na vlast. Kad je stanovništvo jače religiozno, tada se vjerska komponenta jače odražava na te procese.

• Može li ulogu igrati i neka druga komponenta?

– Ako pogledamo opći sukob na Bliskom sukobu, osobito u Siriji i Iraku, vidjet ćemo da različite snage koje dolaze izvana pokušavaju osigurati pristup regiji najbogatijoj naftom na planetu. Namjesnim se sukobom pokušava destabilizirati pojedine vlade kako bi se dobilo pristup naftnim rezervama. Ta komponenta snažno objašnjava sukob u Siriji. Jer tamo nije prvenstveno riječ o sukobu vlade i nacionalnih oporbenih snaga, kako bi mediji htjeli da povjerujemo, nego o namjesnom sukobu u kojemu Turska i Saudijska Arabija uz podršku SAD-a i NATO-a pokušavaju svrgnuti Assadovu vladu. Nju se ubraja u utjecajnu sferu šijitskog Irana, a time i u utjecajnu sferu Rusije i Kine. Zato se protiv nje bore Zapad i susjedne sunitske države.

• Kakvo je stanje vjerskih manjina u Siriji?

– Dok je vladao sekularni Assadov režim, vjerske manjine u Siriji bile su sigurne kao ni u jednoj drugoj većinski muslimanskoj državi na Bliskom istoku. Danas ona spada u zemlje koje su za njih najopasnije. Kad je izbio takozvani građanski rat, koji je zapravo prljavi namjesni rat i koji u toj zemlji vode vanjske sile, pritisak na kršćane, jezide, ali i šijite povećao se i zbog terorizma najstrašnije vrste koji provode različite terorističke milicije. Ne govorim samo o Islamskoj državi nego i o drugim terorističkim milicijama pod islamističkom zastavom, koje su sve na različite načine potpomagane sa zapada: dijelom oružjem, financiranjem i obukom, a dijelom trgovinom naftom Turske s Islamskom državom. Te su skupine Siriju pretvorile u pakao za vjerske manjine.

• Tema izbjeglička kriza. Zašto političari kažu „Pojavila se iznenada“?

–Zato što ne žele priznati da su spavali, da nisu postupali odgovorno. Jer stručnjaci u pojedinim ministarstvima vanjskih poslova, u tajnim službama, ali i na sveučilištima već godinama znaju za prijeteću izbjegličku krizu. UNHCR je dobro znao. Bilo je poznato da su države oko Sirije i Iraka preopterećene izbjeglicama. Zapadne države nisu se ponašale odgovorno. Cijela međunarodna zajednica nije UNHCR-u dala odgovarajuća financijska sredstva da se može brinuti za izbjeglice. Kada su u lipnju 2015. izdatci za jelo, za opskrbu izbjeglica u UN-ovim izbjegličkim logorima reducirani skoro na pola, bilo je jasno da će neimaština postati nepodnošljiva i da će izbjeglice krenuti prema Europi. To da se naše vanjske granice  ne mogu zaštititi – s 3200 otoka u Egejskom moru, ne bi trebalo biti iznenađenje. Neoprostivo je reći da se nije moglo predvidjeti. Političari su postupali vrlo lakomisleno, a od njih građani smiju očekivati da predvide dugoročne probleme i da na vrijeme donesu mjere.

• Kakve su se mjere morale donijeti?

– Morali smo stati na kraj sukobu u Siriji mnogo ranije. Već je 2012. ruski predsjednik Putin pozvao sve strane da sjednu za stol i da se sa sirijskim predsjednikom Assadom postigne političko rješenje. Ali zapadne su države bile sigurne u svoju pobjedu nad Assadovim režimom. Konačno, na njihovoj je strani bila Islamska država, koja je izgledala strašno moćna i čiji je nastanak u kolovozu 2012. Zapadu  već bio poznat, kako pokazuju američki vojni dokumenti i dokumenti tajne službe iz toga vremena. Unatoč tome, prihvatilo se da se Libiju uništi zapadnim bombardiranjem, da se skladišta oružja isprazne i  oružje krene prema Siriji i da se ono uz pomoć Turske krijumčari preko granice. Bili su sigurni da Assad neće dugo izdržati.

Već se mnogo ranije moralo sjesti za pregovarački stol, bez uvjeta „Assad mora otići!“ koji  još danas ponavljaju poput pokvarene ploče. Taj zahtjev nitko izvana ne može legitimno postaviti, jer po međunarodnom pravu stanovništvo neke zemlje trebalo bi na slobodnim izborima odlučivati o svojoj vladi. Ta je Sirija više puta učinila, a Assad je sada obećao izbore u travnju 2016. Te izbore treba promatrati i kontrolirati međunarodna zajednica, da bi bili otvoreni, slobodni i pošteni. Takvo smo rješenje mogli imati već prije tri ili četiri godine, bez stotina tisuća mrtvih i milijuna izbjeglica, da je postojala volja za pregovore i poštivanje sirijske suverenosti.

Markus Langer, Der Sonntag, Beč