Turandot u Mariboru

Splićanin Slovence vodi na turnejama po Japanu

Onako kako se barok ornamentima nadvio nad renesansom, tako se dan sunčevinom izvio nad Mariborom, posve neobično za ovu stopu veljačinoga kalendara. Kad se veljača stane truniti u godištu, obično to čini pod debelim pamukom snijega, pa se ovi gotovo proljetni dnevi gore na ramenima Slovenije, u Mariboru, zanamjesto snijegom ovaj put zaodijevaju u oprave iznimke. Da, prekrasan je ovaj grad ovih dana, kad ga ne kupa kiša, ne mrgodi naoblaka, ali ni ne usporava debeli poplun bijelih nanosa s nebesa. Sasvim dovoljno velik da u njemu ima sve, i sasvim dostatno malen da se u njemu ne možeš izgubiti, Maribor je taman po mjeri čovjeka i njegovih potreba, pa se i gradske vizure što ih čine lijepe ulice s krasnim pročeljima u samoj jezgri, na ovom suncu, doimlju kao kakvi rijetki eksponati na nekoj pomno pripremanoj i dugo očekivanoj izložbi.

Drugi put sam u ovom gradu, tek drugi, ali imam nekakav osjećaj sjedinjenosti s njim. Bit će da tome kumuje i uspomena na odista divnu izvedbu opere Knez Igor ruskoga kompozitora imenom Aleksander Porfirjevič Borodin što ju gledah u ovdašnjem Slovenskom narodnom gledališču (bijaše to ljeta Gospodnjega 2007., evo, doskora, i desetljeće otada); moguće je da tu ćutilnost potiče i ugoda u komunikaciji s ljudima što sam je osijećao za tog boravka ovdje, a bit će da ima nešto i u blizini Europe, naročito Beča, koji za kulturu Maribora – s naznakom i naglaskom na njezinu uzoritost Glazbu, pa i Operu – imaju skoro pa živodajnu ulogu. Maribor ima onu vrstu povlastice da mu je rodna postelja, od svih gradova sada već upokojene države, najbliža paneuropskom vrelu zapadne uljudbe. I, za razliku od nas, Mariborčani na tu činjenicu ne gledaju kao na bogomdani blagoslov, već kao na obvezu; obvezu, koja potiče i njeguje izazov, a ne podrazumijevanje. I, po tome Maribor nije Mediteran (barem ne u onom smislu kad se u prvi plan meću strasti i uživancije), nego je slovenski Split ono što mi u Dalmaciji, kad hoćemo s poštovanjem istaknuti nešto važno i korisno, nazivamo: "Austrija".

Da sve ovo potonje napisano ima itekakvog utemeljenja vidljivo je već na primjeru mariborskoga SNG-a. Nakon premijere Puccinijeve opere Turandot, koja je i motiv ovog napisa, uslijedit će Monteverdijevo najposljednije djelo, L'incoronazione di Poppea, pa zatim amblematska opera Samson et Dalila Saint-Saënsa. Stavljene u kontekst, ove opere odaju iznimnu osviještenost sastavljača repertoara s obzirom na to da Mariborčani i njihovi gosti imaju toliko širok luk ponude: od Monteverdija s početka operne historiografije, pa sve do Puccinijeve Turandot, za koju se može reći da je, ustvari, zadnja "klasična" opera građena na vjekovječnim postamentima modela i tradicije talijanske opere, kojom su se nadahnjivali i mnogi ini, uključujući i Saint-Saënsa s njegovim netom spomenutim kapolavorom Samson et Dalila. Za to ponajprije valja odati priznanje direktoru Mariborske opere, Simonu Krečiču, koji promišljenim programatskim idejama s jedne strane održava vitalnom bogatu opernu tradiciju ovoga kazališta alias gledališča, dok s druge bande iskazuje dostojno poštovanje prema samoj publici, nudeći joj raznovrstan broj naslova što i nije tako često na opernim trpezama. Samo pametnim vodstvom mogući su iznimni uspjesi jedne operne kuće, a po svemu SNG Maribor to jest, čemu u prilog zacijelo mnogo govori podatak da su preklani s produkcijom Bizetove opere Carmen imali jednomjesečnu turneju uzduž i poprijeko Japana, dok ova produkcija Puccinijeve Turandot sljedećeg ljeta odlazi također na jednoipolmjesečno gostovanje po svim četirima najvećim japanskim otocima.

I za taj uspjeh Carmen, baš kao i za ovaj pri produkciji opere Turandot, najveće zasluge pripadaju Splićaninu, dirigentu Lorisu Voltoliniju, maestru što već kvarat stoljeća djeluje kao stalni i stolni dirigent susjedne Ljubljanske opere. Sa specifičnim afinitetom naspram Puccinijevoj glazbi, te kao vodeći tumač njegovih djela na ovim prostorima, Voltolini je gotovo taktilno predstavio publici zadnje djelo u niski opera velikoga Toskanca. Neporecivim autoritetom i jasnoćom u svakoj bilo gesti bilo pokretu, za sobom u jedinstvenost interpretativnog sinkretizma povukao je te amalgamirao i orkestar i zbor i soliste. Turandot je doista monumentalna opera, protočna u svakom momentu i ritmički zahtjevna toliko da napetom drži koncentraciju od prvog do zadnjeg takta. Baš iz tog razloga očekuje se neprestana budnost sviju ansambala, naročito orkestra. Po riječima onih s kojima sam imao priliku razgovarati, kondicija orkestra u zadnje vrijeme vidljivo raste, a to se vidi i po fleksibilnosti koju imaju u praćenju dirigenta, ali i po reakcijama na ujednačavanja s kolegama na pozornici. Povremena jača glasanja pojedinih sekcija (recimo horni) ne spadaju u okvir greške, već prije u domenu pojačane želje za postizanjem što većeg patosa same izvedbe.

Zborovotkinja Zsuzsa Budavari-Novak napravila je izvrsni posao. Očito je imala i od koga, jerbo je potencijal ovoga kolektiva izniman: bez obzira na to govorimo li o muškom korpusu unutar njega, odnosno predmnijevamo li onaj ženski. Koliki je stupanj njihove uigranosti i lepeze pjevačkih mogućnosti istih, najbolje pokazuju prizori u kojima zbor ne gubi na zvučnosti ni onda kad su dobrano raspršeni po bini, međusobno udaljeni i naoko fizički razjedinjeni. A napose onda kad se još tjelesima miješaju s tjelesima baletana.

Da bi ukupnost auditivne slike ovog projekta imala baš sve potrebne odlike izvrsnosti, potrebni su još potentni solistički glasovi. A oni su bili osigurani odličnim izborom dvoje najeksponiranijih protagonista: Rebeka Lokar (Turandot) i Renzo Zulian (Calaf). Oboje imaju jak i nosiv glas, upravo idealan za ovakve dramske partije. Iako je u čitavom I. činu nema, Turandot je neslučajno u naslovu ove opere. Ono što ima za otpjevati kasnije svrstava ovu ulogu među zahtjevnije ovoga faha. Premda je u njoj debitirala, Rebeka Lokar pokazala je zavidan stupanj opuštenosti, koji će daljnjim predstavama još više ekspandirati. Renzo Zulian pjeva Calafa otprije, vidi se da mu je u "malom prstu", pa je njegovo iskustvo ulijevalo dodatno povjerenje ostalim kolegama na sceni. Lijep glas i lijepa interpretacija posvema su osvojili sveukupni auditorij, a najpoznatija numera opere, Nessun dorma, izmamila je velike ovacije i dugotrajan pljesak.

Ulogu Timura staloženo je donio Valentin Pivovarov, bez vidljivh napora i poteškoća, baš kao i svoju Jaki Jurgec (Mandarino) s još ljepšim i zaobljenijim glasom. Emil Baronik (Altoum) manje je plijenio ljepotom glasa, hoteći dodatno dramatizirati važnost svojih pjevačkih javljanja, ali je zato Sabina Cvilak (Liù) svoj lirski zadatak odradila solidno. Šteta što je trema očito bila jak čimbenik koji je okljaštrio puninu njezina izričaja, jer je bilo vidljivo da može kudikamo više. Publika je također to prepoznala, sudeći po pljesku.

No, osim dvoje sjajnih pjevača u glavnim ulogama, po meni su najveći učinak polučili trojica ministara: Darko Vidic (Ping), Dušan Topolovec (Pang) i Martin Sušnik (Pong). Odlično uvježbani i izjednačeni u vokalnoj boji i glazbeno-glumačkoj izvedbi, odista su odigrali fenomenalne partije: i svatko za sebe, ali i gledano u cjelini.

Auditivnom stratumu ove svečane operne večeri s podjednakim se uspjehom prislonio i onaj vizualni, stvorivši veličanstvenost sveukupnoga teatarskoga užitka. Ako je maestro Loris Voltolini filigranskom preciznošću iscizelirao svaki komadić glazbenog tkiva ovog organizma, onda je polivalentni talijanski umjetnik Filippo Tonon maestralno klesarski izdjeljao scensku meštrancu, tako da je iz svega toga nastala ovako stamena i vitka, u svakom smislu kolosalna kazališna skulptura. Gost Tonon nije samo bio redatelj u ovom projektu, već i koreograf i scenograf i oblikovatelj svjetla. Izuzev kostima, sav vizibilni doživljaj kreirao je baš ovaj relativno mladi, ali već itekako iskusni arhitekt iz susjedstva (s glazbenom naobrazbom uz to), koji je imao i sreću i čast učiti izravno od najvećih meštara ovoga zanata: Franco Zeffirelli, Hugo De Ana i Pier Luigi Pizzi. Njegova je režija dinamična i nema nikakve statičnosti, čak i u golemim ansambl-scenama. Nema tu ni onih "živih zidova" što se ugrađuju u tzv. operne povijesne freske, kao nadomjestak imaginaciji i kreaciji. Odnosi među likovima također su razrađeni i u svakom trenutku osjeća se neprolazna vibrantnost cjelokupne scene. Da bi se udaljio od ikakvoga klišeja, toliko već pomalo nametnutoga u tobože kanonskim prikazbama ovog Puccinijevog naslova, vidi se i po stiliziranim maketama glava iz I. čina, gdje je izbjegnuto ono vazda i uvijek patetično prikazivanje odsječenih glava Turandotinih prosaca sa svim onim naturalističkim krvarenjima i crvenim bojama, bojama cikle. Moderni kreativac tu sangvinoznost postiže crvenim konfetama što sniježe odozgo iz tjemena pozornice, dok su same dekapitirane glave izložene na vitkim oblikovanim kolcima: bijele u svojoj nevinosti i čiste u izvedbenoj likovnoj figuraciji. Svjetlosni elementi tu su kao nadopuna, kao nastavak scenskog jezika, kao akcenti ponad riječi dijalektalnoga postanja radi lakšeg izgovora… U pletenici svih ovih postignuća svakako treba ukazati i na ingeniozna scenografska rješenja imenovanog meštra. Odgledao sam stotine opernih predstava diljem Europe, ali još nikad nisam vidio da se scenografija može: nositi na rukama! Naime, zboristi i statisti, pri masovnim scenama, u rukama su – kao u pokorničkim procesijama tijekom korizme – nosili štapove na kojima su bili elementi što, poredani jedan uz drugi, stvaraju dojam prostora i perspektive. Svakim pomakom, ili izmjenom mjesta, došlo bi i do promjene scenske situacije. Pozornica je bila, generalno govoreći, organizirana u dvije razine povezane skalinadom, ali ovim postupcima, kao i kliznim kulisama i kvadrima, postizao se nepregledan broj različitih vizualnih dojmova.

Kao važan faktor divnosti svega vidljivoga i nevidljivoga bijahu i kostimi što su izrađeni po naputcima i crtežima Cristine Aceti. Premda opskurni i makabristični – što nameće i sama radnja djela – oni nisu ostavljali dojam škurece, budući da je Tononovo svjetlo taj mogući dojam zapravo neutraliziralo. Registri kostima same Turandot, od početne crvene haljine do finalne zlatne, daje snažnu notu općoj kromatici viđenoga, ali i važan začin onome što je povjereno fotonima iz reflektora.

Opera je kraljica nada svim umjetnostima: opera se i čita i gleda i sluša. Ova mariborska produkcija diploma je takvom stajaliištu! Bivajući u publici, u parteru, opernu predstavu dokraja se ne razumije kad ju se s mukom sluša; no, bivajući u publici, negdje u loži postrance, otkuda vidi se dirigent, tada se i vidi ona muka koja se, dolje iz partera, samo sluša. Ako je muka. Po mirnoći dirigenta, baš kao i po njegovoj tréšnji, može se lako ocijeniti u kakvim okolnosima predstava se pripremala, a još i više ovo sad, u kakvim okolnostima upravo nastaje. Zapaziš li trud, teško da ćeš uočiti i umjetnost. Ona, umjetnost, bježi od truda. Trud pripada tehnici, koja je preduvjet i koja je nužna, ali je tehnika ukopana u samim temeljima i u načelu se ne vidi. Vidi li se ona, tehnika, ne vidi se umjetnost. A prava umjetnost vidi se samo onda ako je tehnika nevidljiva, ako je pohranjena tamo gdje joj je i mjesto: ako je zalivena u fundamentima. Baš ovako, kako su je optočili i popločali meštri u vlastitom zanatu: Loris Voltolini i Filippo Tonon.

Siniša Vuković