Hrvatski Fokus
Kultura

Princ Charles zaludio Hrvate

Bajka o putovanju jednog princa i jedne princeze

 
 
„U Zagreb je stigao, u sklopu “balkanske turneje, princ Charles sa suprugom ”– vrište vijesti sa svih dalekovidnica i blješte naslovi, na naslovnicama svih tiskovina. Uzburkali se duhovi… I u tren oka, među hrvatskim pukom nastade, sveopća pomama i jurnjava. Za ljubićima, za bajkama, za sličicama i ljubavima znamenitog prinčevskog para, suvenirima, životopisima…  Nastade pomama svih  onih jadnih i siromašnih duhom, ali željnih  blještavila i glamura…a la „Gloria“.  I svih onih učahurenih u svoje male, prazne i jalove svjetove.
Pa, što je ovim ljudima? Kao da su, ne daj, Bože, svi skupa ostali bez pameti. Svi hrle… Svi radosni. Svi u svečanoj odori.
„Idemo vidjeti princa! Idemo vidjeti princa!!!“ – ori se na sve strane.
Kakva radost! Kakvo veselje!!! Kakav doček!!!
Ali, svaka bajka ima svoj početak i svoj kraj. Pa i ova sadašnja. Kako je došla- tako je i prošla.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/03/Charles01-489075.jpg
I eto, sada svi možemo, konačno odahnuti. Došao je princ sa svojom princezom… Došao i prošao. I odjahao u nove pobjede… Uz pratnju svoje vjerne i odane družice.
A toliko je radosti, ljudi moji dragi, toliko ljepote i mira, toliko topline i veselja, toliko je svjetlosti-unio u ovaj naš otužni i nemirni svijet!
E, baš su im zato,  naše mnogobrojne i velepoštovane bakice, mnoštvo djece i njihovih ponosnih roditelja i poneki ljubitelj  „ljubića“, došli izraziti dobrodošlicu. Donijeli su im  oni, kako se moglo i  vidjeti, mnoštvo darova.
Tako treba. Svaka   čast!
Treba biti široke ruke.
Treba pokazati tko smo i što smo.
Treba darovati, svim i svačim, veleuvaženog i velemoćnog prinčevskog para.
Jer mi smo, prava je istina, u odnosu na njih- puno ,puno bogatiji.   I na našu sreću, nemamo ni sirotinje, ni nemoćnih, ni djece bez roditelja, ni staraca bez domova, ni žena bez muževa, ni muževa bez žena, ni ratnih invalida, ni ratnih udovica.  Ni gladnih. Ni žednih.
Ne, nitko kod nas nije potrebit. Nikome od nas ne treba ni malo pomoći niti ljudske Pažnje  i Dobrote. Nikome!!!
Kod nas svima teče- med i mlijeko. Zbog toga i jesu, svi ti silni štovatelji njihove prinčevske krune i njihove dobrohotnosti- što prema nama, što prema našem narodu i našoj domovini Hrvatskoj- pohrlili vidjeti i pozdraviti, taj uzoriti, prinčevski par. I biti, bar maleni dio,  te i takve, za nas nesvakidašnje  bajke.
 
Blago nama, s guskama u jatu!
 
Doduše, prinčevski par nije došao u carskim kočijama, ali je došao… s namjerom. Tajnom. Kao i uvijek dosad. Uostalom, kao i tijekom cijele njihove imperijalne povijesti. Ali, sve će to narod vidjeti i saznati kasnije. Tada će i njihova pozlata, sigurna sam, kao i toliko puta dosad,   izgubiti svaki sjaj.
No, na sreću, ponos i diku, mnogobrojnih bakica, djedica, djece i teta iz vrtića, sve je kod nas  bilo OK- kako bi rekli Englezi. Kao po koncu. Pa je tako princ,  malo bio s našom Predsjednicom, malo s   predsjednikom Vlade, malo je obilazio gradove, malo  čavrljao s jednom ustoličenom  manjinom (naravno u četiri oka), pa je malo probao i posebno uživao   u nekim našim domaćim proizvodima. I smiješio se… i smiješio se…i smiješio…
A onda je, nakon te kraljevske šetnje, kraljevski   odšetao i pregledao  naše Banske dvore, gdje su ga domaćini  upoznali s posljedicama raketiranja 1991. godine. To je jako naljutilo i ražestilo, kako je i bilo za očekivati, naše „mile i drage“ istočne susjede.
…Zar i ja trebam voditi princa Charlesa po celoj našoj otadžbini, jer nema sela u kojem nećete pronaći našeg mučenika i prognanika iz  te, iz te…”, zaurlao je  jedan od njihovih vođa, koji se trenutačno mučio…s nekim, ali za njegove kapacitete, sitnim problemčićima.
E, baš je bilo lijepo  vidjeti, taj kraljevski par! Taj par   iz snova.  Lijepo obučeni, nasmijani… Doduše, bilo bi bolje da su malo manje dijelili okolo osmjehe, jer bi im se manje i vidjelo, od silnih kraljevskih briga, izmučeno i naborano lice. Nije šala nositi na leđima toliki teret, a u nekoj bliskoj budućnosti, i budućnost cijelog kraljevstva.
 
Da se razumijemo – nemam ništa protiv bora. Imam ih i ja. Život je ostavio i na mom licu svoj pečat, s kojim se i nosim i ponosim. Ali, moje su bore, tragovi istinskog, ljudskog života. I kada se ja nasmijem, one i kod mene, isto tako ostaju na licu. No, na moju sreću, sa smijehom  nestaju s lica moje brige. I sve moje tuge. Jer moje  lice ozari radost. I bez dragulja, i bez dvoraca, i bez imanja i kolonija.
I bez kraljevski nataknute maske.
Sjeća li se još netko njihovog Henrika VIII? Baš me zanima. Sjeća li se i njegovih, za glavu, skraćenih žena… Te prevara, te urota, te ubojstava… raskalašenosti i perverzija. Pa Bleiburga i našeg Križnog puta. Pa prve i druge Juge. Pa, njihovog, ne tako davnog, podmetanja i spletki… tijekom agresije na Hrvatsku i našeg Domovinskog rata. A takvo što  ne prestaje, nažalost ni  danas. Sve po istom planu i po njihovom starom običaju.
Zar treba još nešto više reći ili dodati?
 
I zato, hvala im velika, gdje čuli i ne čuli, na njihovom prijateljstvu, na njihovom dolasku i na njihovom, tko zna kako, stečenom  bogatstvu! Hvala, ne treba nam!!! 
Ne trebaju nam ni  njihove lekcije niti prodike o demokraciji  i kulturi. Ne treba nam ni njihova pomoć. Niti njihova briga.
Bogu dragom hvala, mi se znamo sami o sebi brinuti. Sami stvarati… A onda i uživati u plodovima svoga rada i truda. Kao što smo to radili i dosad. Bez njihove, ili bilo čije, pomoći.  
Mi smo narod koji je prošao svoj dugi Križni put. Boreći se za svoju opstojnost i gradeći  svoju zemlju, njenu kulturu i povijest. Čistih ruku. I čista obraza.
I stari smo, stari narod.  Sa starom tradicijom i starom kulturom. Sebe ne precjenjujemo niti druge podcjenjujemo. Ali se ne damo ni omalovažavati. Niti dopuštamo da nam drugi drže prodike…iz ovog ili onog.
Jer, dok su neki divljački osvajali i uništavali druge narode i od njih stvarali robove, mi smo ovdje kod nas, gradili  demokraciju i ukidali kmetstvo.
Dok su   neki porobljavali druge, dotle su naši velikani branili samo svoju zemlju.
Dok su drugi bili nepismeni, dotle se kod nas  pisala poezija i tiskale knjige.
 
Dok neki drugi nisu ni čuli za znanost, kod nas su se objavljivali znanstveni radovi i radila znanstvena istraživanja…
Dok su neki porobljavali svijet, mi smo svijet otkrivali. I svijetu darivali svoja otkrića.
Nismo otimali tuđe, nismo krali tuđe.
Pa, dok su se drugi borili lukom i strijelom, i hranili rukama, mi smo koristili pribor za jelo.
Bili smo ljudi. I ponašali se kao ljudi…
„Kao pribor za jelo, vilica se javlja tek u našoj eri. Međutim, još prije 300 godina uporaba vilice i noža za vrijeme objeda predstavljala je rijetkost, kako u Engleskoj, tako i u Francuskoj. Jelo se prstima sve do 17. stoljeća.“
 …U 14. st…. koje se počelo oblikovati još pod vlašću Arlandijevaca od roda Aka…, osim vrijednih podataka o izgledu utvrde… otkriveni su željezni vrhovi strijela za samostrijel, razne alatke poput kožarskih noževa, noževa koji su činili pribor za jelo, puščanih zrna, potkova, novca datiranog …
…Pronašli smo drvene nosače konstrukcije mosta i nalaze iz 1550. do 1650. godine, baš iz razdoblja kad se most gradio. Vezan je uz ulazni renesansni bastion koji je gradio Nikola Zrinski Sigetski sredinom 16. stoljeća. Unutra u kolnici bila je starija srednjovjekovna utvrda. Pronašli smo i predmete, poput pribora za jelo, ključeva i novčića iz vremena gradnje i modernizacije utvrde – kaže kustosica. 
…Kao najzanimljivije iskopine izdvaja prekrasnu žlicu i noževe koje su, vidi se na prvi pogled, koristili imućniji. Ne može se potvrditi, ali nije isključeno da su taj pribor za jelo koristili upravo – Zrinski. 
…U centru Vinkovaca,  na adresi Duga ulica 26, pronađeno je blago vrijedno milijarde, a jedino što se uspjelo doznati jest da su u pitanju posude kakve su rijetko gdje u Europi pronađene. 
Rijetko vrijedno nalazište luksuznog srebrnog posuđa koje datira s kraja 4. stoljeća.
– Riječ je o senzacionalnom nalazištu… Pojedini su primjerci iz zbirke i pozlaćeni, a dio sadrži i gravirane ukrase – životinjske, biljne motive, prikaze arhitekture, ljudskih likova… Posuđe je različitih oblika i namjene – tu su pladnjevi, tanjuri, zdjele, vrčevi, čaše, žlice…
***
     Mi Hrvati jesmo stari narod, sa starim kulturnim nasljeđem. Ali zbog toga nismo uznositi. Niti smo grabežljivi. Nama ne treba mnogo. Mi smo zadovoljni i s malim.  Nama je dovoljan…   Mir i Sloboda.  I slobodna nam domovina Hrvatska.
Ne želimo tuđe. Ne uzimamo tuđe.
Nikoga ne napadamo. Nikoga ne mrzimo.
Samo, neka nas svi puste na miru!!!
Jer, mi želimo: Biti svoji… na svom.
***
     – Bako, je li ovaj princ isti, kao onaj princ, iz priče o uspavanoj princezi? Koju mi je mama čitala?
     –Ne, nije takav, dušo bakina. Ovo ti je neki sasvim drugačiji princ. Vidjet ćeš ga uskoro.
I nismo dugo čekali da se njegov „preuzvišeni lik“ pojavi na malom ekranu. Prijenos je bio zakazan u točno određeno vrijeme i po predviđenom protokolu.
Uskoro se pojavio i On, glavom i bradom. Dijelili su  osmjehe na sve strane, on i njegova družica (ovdje ne bih zlorabila veliko slovo, jer dotični, bez obzira na titulu, to ničim, osim rođenjem, nije zaslužio), rukovao se s ljudima, probao neke naše specijalitete  (najviše žestice), slušao našu glazbu i…
       –I to ti je pravi princ??? To nije princ! – poviče, na rubu plača, iz sveg glasa, moja unuka.  Jer je za nju, ovaj car, odnosno princ, bio bez sjaja i ostao gol- golcat!“ Kao u onoj priči: Carevo novo ruho.
Ostade tako, moja  unuka,  tužna i žalosna. Srušio joj se sav njen svijet bajki i priča… o lijepim i dobrim prinčevima i princezama. A meni se čini, bilo je i vrijeme. Da ne bi i ona, ovako djetinje naivna,  kao što smo bili i mi nekada, dočekala pozne godine, pa tek onda postala svjesna- da prinčevi nisu…prinčevi iz bajke. I da u životu bajke ne postoje.
 
***
      –Bako, jel' da ovo nije princ!?- plačnim glasom, obrati mi se moja unuka. Ja ne želim da ovaj čovjek bude princ.Prinčevi su mladi i lijepi. A on je ružan.
      –Dušo moja draga, nije važno je li netko lijep ili ružan. Važno je da je netko dobar čovjek.
      –A je li on dobar čovjek?
      –E to ćeš saznati tek kada budeš malo starija –odgovaram ja.
 
      –Bako, mogu li i ja biti princeza? – nastavlja, nakon malo dulje stanke, moja unuka.
      –Ti si, dušo bakina, i sada moja princeza!- šapćem na uho svojoj unučici, milujući ju po njenoj plavoj kosici. – Ali, moraš biti dobra curica, dobro učiti i jesti malo manje slatkiša… Da bi bila zdrava i da bi imala zdrave i lijepe zube.
      –Ali, bako-o-ooooo!?
 
      –E, drago moje naivno dijete, imat ćeš ti još dosta vremena za vidjeti, čuti i pročitati- koliko su nam zla nanijeli, i ne samo nama, ovi i ovakvi prinčevi „iz bajke“ – mislim u sebi.
     Na našu sreću, ova bajka ima i svoj kraj. A na svakom kraju, princ i njegova princeza, kao što i priliči bajci, odjahali su na bijelom konju, i produžili put svog novog, balkanskog kraljevstva… Tamo će princ, na toj svojoj „balkanskoj turneji“, održati svoj središnji „istorijski“ govor. Tamo će ga u „belom dvoru“dočekati, pored balkanskog „prestolonaslednika“, i jedan od dvojice domaćih velikih vođa. Koji će, NAMA iz inata , vodati princa-uzduž i upoprijeko- po cijeloj svojoj zemljici, i pokazivati mu sva sela u kojima se nalaze, „jadni i izbjegli“ iz mrske im, naše Domaje.
      –Ko im je kriv?  Niko ih, bre, nije terao da pokazuju našim vekovnim prijateljima mesto gde su naši heroji raketirali nekakve njihove Banske dvore- zagrmi junački njihov vođa, osokoljen nazočnošću kraljevske veličine, princa i princeze, a zadovoljan novim i zajedničkim planom o obnavljanju nekadašnjeg im kraljevstva.  Za neke buduće naraštaje…
Konačno smo na kraju. Pročitana je i posljednjastranica. I čiča, i mića, i gotova je priča.
Gloria tibi, Domine!!!
 

Vera Primorac

Povezani članci

Prije 96 godina rođena je Vesna Parun

HF

Sjećanja Lukše Obradovića

HF

Diptih ljubavi Milene Zlateske

HF

Živa jedra izvedena u kamenu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...