Konji su nepresušna tema mnogih umjetnika, pa tako i mene
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Josip Konta rođen je 1946. godine u Livnu. U Zagrebu je diplomirao na ALU 1972. Godine 1974. završio je postdiplomski studij u majstorskoj radionici Antuna Augustinčića. Nekoliko godina djelovao je kao direktor Ljevaone umjetnina pri ALU-u u Zagrebu, da bi do danas djelovao kao samostalni umjetnik. Izlagao je na brojnim izložbama diljem domovine i u inozemstvu. Ovih se mjeseci ozbiljno priprema za nastupajuću retrospektivu.
• Gospodine Konta, susrećemo se s Vama, u vašem atelijeru, u vrijeme intenzivnih priprema za retrospektivnu izložbu iduće godine. Vi ste se u proteklom razdoblju bavili i slikarstvom i kiparstvom i grafikom. Kako zamišljate prezentaciju, odabir najboljeg iz opsežnih opusa? Koliko djela želite izložiti?
– To ste dobro zapazili; ulja na platnu, skulpture, a u zadnje vrijeme i grafike. Spomenuo bih i crteže kojima sam također posvetio prilično vremena. Istraživanje i rad u tim medijima traje od mojih početaka, od kad sam zavolio umjetnost, ili je ona zavoljela mene. Tražio sam svoj pristup likovnom izražaju, koji je prožet mojim osjećajima, mojim promišljanjem smisla života i doživljaja svijeta u kojem živimo, mojim doživljajem životnih i estetskih tema. Glede prezentacije, ona sama nije problem, imam zaista dosta radova koje još nisam izložio, i tu se krije glavni motiv. Poteškoće oko same pripreme su više tehničke prirode, obzirom da skulpture želim izliti u bronci, a to traži velika materijalna sredstva. Nisam siguran koliko ću točno izložiti radova, možda oko 25 skulptura, 25-30 ulja na platnu, te isto toliko grafika. Iako, opus do sada ne izloženih radova je daleko veći.
• Početkom sedamdesetih diplomirali ste na zagrebačkoj ALU, pohađali ste i Augustinčićevu specijalku. Kako ste tada razmišljali o umjetnosti? Kako ste vidjeli svoje prve, prave profesionalne korake? Koliko Vam je ALU omogućila samostalno, neovisno djelovanje?
– Upisati u to vrijeme ALU bila je za mene velika stvar, a postdiplomski studij kod prof. Augustinčića bila je točka na „i“. Akademija pruža mogućnost umjetničkog sazrijevanja, a mladost i zanos grijali su želju za uspjehom. Međutim, svaki početak je početak prema nepoznatom putu, a pravo oblikovanje zapravo tek počinje. ALU zaista može pripremiti umjetnika za samostalno djelovanje, međutim treba u tome biti hrabar i uporan, gotovo tvrdoglav.
• Slikarstvo je u Vašem atelijeru raslo zajedno s kiparstvom, no postoji li nešto posebno, skriveno, karakteristično u odnosu između Vašeg slikarstva i kiparstva?
– Od skrivenog postoji samo poezija koju sam pisao za svoju dušu. Nešto sam od toga sačuvao i to ljubomorno čuvam.
• Što je ključno u razumijevanju Vašeg slikarskog opusa?
– Oni koje vole moju umjetnost, obični ljudi, iznenade me svojim pristupom, tumačenjem i razumijevanjem mojih radova, tako da i sâm ostanem iznenađen. Tko sam ja da remetim tu čaroliju?
• Vi ističete značaj slikarskog ciklusa posvećenog Grupi. Što je tako posebno privlačno i dragocjeno u tome ciklusu?
-Ciklus „Grupe“ privlačile su me radi kompozicije događaja. U grupama se uvijek nešto događa, ljudi dolaze i odlaze. Netko je statičan, netko je u pokretu, a zajednička im je jedino otuđenost. Tema koja pruža neiscrpne mogućnosti.
• Od mnogih skulptorskih tema volite konje.
– Konji, nepresušna su tema mnogih umjetnika, pa tako i mene. Konj na slici, kao i u skulpturi, želim da ima moj rukopis koji ga čini različitim od drugih. Mislim da sam u tome uspio.
• Zanimljivi su i Vaši portreti, posve su neobični.
– Napravio sam mali broj portreta. Ali kada radim portret, uvijek želim da ima gestu, da ima jedan mistični izraz skriven iza blage zamagljenosti.
• Podsjetimo i na vašu vezanost za crtež, posebno za suhi pastel.
– Crteži u pastelu u zadnje vrijeme velika su mi preokupacija. Od crte, poteza, pa do cijele kompozicije. Pružaju velike mogućnosti u izražaju i to me veseli. Napravio sam zanimljiv opus crteža u pastelu i razmišljam da budu dio moje retrospektive.
• U posljednje vrijeme dio vremena posvetili ste i grafici s popularnim, reklo bi se i svakodnevnim motivima.
-Grafika, po mom mišljenju, u izražaju i motivu mora biti prihvatljiva i pristupačna, pitka. Bitno je to što su mi tu svi motivi prihvatljivi – more, konji, aktovi, plesači, vedute Zagreba…
Shodno tome, pokrenuli smo i web stranicu posvećenu mojim grafikama – www.JosipKontaArt.com.
• Pedeset godina djelujete u likovnoj umjetnosti. Kako ste doživljavali opće stanje u umjetnosti prije pedesetak godina a kako danas?
-Kad promišljam o umjetnosti kroz ovih 50 godina mog djelovanja, mislim da je likovni sadržaj prije bio bolji. Bilo je daleko više kvalitetnih izložbi domaćih umjetnika, kako starijih tako i tada mlađih umjetnika, koje su bile dobro posjećene. Mislim da su ljudi živjeli sporije i mogli su se lakše i ugodnije zaustaviti na stanici umjetnosti. Bilo je i kavana gdje smo se sastajali i pričali o umjetnosti, o poeziji i estetici. Nisu to bila vremena za političke pohvale, ali umjetnost je živjela u nekom sporijem ritmu. Danas se nadam ravnopravnom vrednovanju neovisnog kulturnog stvaralaštva i želim nam svima više vremena za uživanje u umjetnosti i introspekciju.
• Kada se osvrnete na vlastiti umjetnički razvoj, što osjećate, kako ste podnosili turbulentna vremena a kako posve mirna razdoblja?
-U ranijim godinama bio sam mnogo aktivniji, radio sam ponekad 15 sati i više, i to uglavnom noću. Uz likovni rad morao sam pronalaziti i tržište kako bih osigurao sredstva za život i stvaranje, a to je iziskivalo velike napore, a ujedno i odricanja. No trudio sam se ne dovoditi kompromis u svoju umjetnost. Ponekad je bilo beskrajnih trenutaka bespomoćnosti i razočarenja u društvo u kojem živim, jer nije bilo jednakog sluha za sve umjetnike i njihov rad. Međutim, to me je valjda jačalo, pa sam to sa vremenom sve lakše izdržavao. Sada živim i stvaram u mirnom razdoblju.
• Koliko je važan odnos umjetnika prema medijima, tržištu, javnosti?
– Odnos medija i umjetnika izuzetno je važan. Mediji mogu promovirati umjetnika i osnažiti njegovu likovnu vrijednost. Međutim, prije toga odnosa ipak treba stvoriti opus. Stvarati jednokratnu galamu oko nečeg nema smisla, a jedina konstanta u umjetnosti treba biti rad i stvaranje.
• Jeste li naslikali sve što ste htjeli?
– Naravno da nisam, da bih u tome uspio trebam dva svoja života. Ali lijepo je o tome sanjati.
• Koliko se čovjek mijenja zajedno s umjetničkim razvojem, recimo kroz protek nekih pedesetak godina?
– U svakom slučaju i stalno, čovjek se kroz vrijeme mijenja. Život ga oblikuje iz dana u dana, a tako se mijenjaju i njegove želje. Kod umjetnika, ostaje njegov rad kojim bilježi svoja promišljanja i životne mijene. To je ostavština vremena u kojem je živio, to je njegov oblik života i poslije života. Što ima ljepše i iskrenije od toga?
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više