Što predsjednica čeka?

U državi kaos, a svi se prave da nije!

Država je stvorena za ljude, a ne ljudi za državu.

(Abert Einstein)

Svi dobro znamo iz iskustva kako su predizborna obećanja jedno, a postizborno djelovanje nešto sasvim drugo, bez obzira  koji i kakvi su izbori i kandidati u pitanju. Aktualna predsjednica nije bila moj izbor. Ljutila sam se na nju i njenu “mušku” retoriku i “muško” ponašanje u kojem je nudila i obećavala čvrsto, odgovorno, vjerodostojno, odlučno, pravedno, pošteno i “muško” upravljanje državom. Bilo je tu svakojakih obećanja, prijetnji, miješanja u poslove koji nisu u domeni predsjednika države, vrijeđanja pojedinaca, političkih stranaka, pobiranja na red onih koji ne rade dovoljno i dobro,  prozivanja, uz lupanje šakom o stol i prekida takvog ponašanja, “igranja” državom s pozivima na odgovornost, brigom za narod, pomoć najugroženijima, razvoj gospodarstva, napredak društva i stvaranje  bogate i sretne države, “najbogatije” na svijetu,…

Mislila sam kako bi joj bolje pristajao “ženski” stil govora i ponašanja, kao i da time ništa ne bi izgubila na vjerodostojnosti, snazi, sposobnosti i broju dobivenih glasova. Dapače! Ne trebamo se ponašati kao muškarci da bi nam se vjerovalo kako možemo dobro, solidno i u potpunosti obavljati “muške” poslove. Teško je tisućljetno naslijeđeno i uvriježeno pravilo umanjiti, a kamoli ukloniti, da bi se vjerovalo u spolnu i rodnu jednakost i jednakopravnost. Naše društvo je još jako daleko od toga da većini bude svejedno tko im je šef i tko je negdje na nekoj funkciji, pogotovo državnoj žena ili muškarac. Kako god sposobna, kompetentna i dobra u obavljanju svoje dužnosti neka žena bila, uz priznavanje toga i odobravanje svega učinjenog, na kraju će mnogi zaključiti, kako je ona, ipak samo žensko.

Lupanje šakom o stol, kao prigovor pogotovo tadašnjoj vladi i uplitanje u njihov rad me užasno smetao i zbog toga nisam niti glasovala za nju. Sasvim je svejedno koja je stranka (koalicija) bila  na vlasti, ne možeš se miješati u njihov posao s pozicije predsjednika države tako dugo dok god nije država u opasnosti. To nije čak niti predsjednik Tuđman radio, koji je imao daleko veće ovlasti i drugačiji mandat. Kako vrijeme odmiče predsjednica mi se sve više sviđa, jer pokazuje određenu samostalnost, odgovornost, vjerodostojnost i uvodi neke kreativne inovacije u upravljanje državom, s ciljem poboljšanja i kompletnijeg uvida u cijelu situaciju, u svakom dijelu zemlje, kao i dostojne prezentacije Hrvatske u Europi i svijetu.

Međutim, nedostaje lupanje šakom o stol, za koje je sada došlo vrijeme. Štogod vladajući govorili, svakom je građaninu jasno kako nešto ne štima i  nešto postaje  je trulo u državi Hrvatskoj. Da ne ponavljam sve što se događalo i događa se poslije parlamentarnih izbora, na kojima priznajmo već jednom, pobjednika nije bilo, jer da je pobjednika bilo ne bi se dogodilo ovo što sad imamo. Svi se ponašaju kao rogovi u vreći, u vladi, u koalicijama (porbi i oporbi), u političkim strankama. Nakon skoro pet mjeseci, uz dugotrajna i bolna porađanja, vlada i ostale državne institucije nisu još niti potpuno formirane, a kamoli da u cjelini ili po resorima imaju strategiju i taktiku, kako bi mogli sustavno započeti raditi. Stječe se dojam kako je mnogima u vladi važnija i preča njihova politička stranka od države. Pritom, istina, neki vuku sa sobom i za sobom veliki teret i prtljagu, naročito u vidu stranačkih priljepaka, s kojima su u koaliciji, kao i teški uteg reformske suradnje, zbog koje je sve drugačije nego što je ikad prije bilo. To je u neku ruku u redu, jer se ipak korektivni utjecaj (prema Mostu “suradnički”) “minornog” partnera, po broju mandata osjeća, puno više od razmjernog odnosa dobivenih mandata. Mnogima to smeta. Stvara se prikriveno i otvoreno nezadovoljstvo, koje se više ne može nijekati, skrivati i prikazivati kao perid privikavanja, prilagođavanja i učenja u ovoj novonastaloj, nikad  viđenoj “inovativnoj” i “kreativnoj” strukturi vlasti  i konstelaciji moći.

Istina, teško je uskladiti toliko mnogo različitosti u svemu, od ideologije, programa, političkih stranaka, interesnih skupina, pojedinaca, lidera i oktroiranog premijera. Već pri prvom nastupu trijumvirata na Pantovčaku, bilo je jasno, kao to ne će biti nimalo lako niti jednostavno. Dosad je uvijek jedna osoba nosila potrebne potpise za proglašenje mandatara predsjedniku. Sad su se onim zavojitim stubama ponosno, uzdignutih glava penjala, trojica uznositih muškaraca. Iskreno, ponosno i uzdignute glave mogao je tamo ići samo jedan, ali i to je vrlo upitno, jer je bio jako sumnjiv njegov zadnji noćni preokret. O tom, potom. Kako bilo da bilo, oni sad čine vlast i upravljaju državom. Kako to čine i kako im to ide svakim danom je sve očitije, sve jasnije, vidljivije, opasnije i dosad neviđeno, u smislu neučinkovitosti, odgovornosti, vjerodostojnosti, sposobnosti, kompetencije, reformske suradnje, znanja, sposobnosti, koordinacije, komplementacije, programskog hoda, prioritetnih, zapravo bilo kakvih ciljeva i postignuća, osim pokazivanja kako ništa nije u redu. Nitko nikome ne vjeruje.

Jedni šumom, drugo drumom, a tobože s na istom putu i drže se za ruke. Svako malo netko od njih gubi ravnotežu, jer ga je onaj drugi naglo i nenadano malo jače potegnuo, nastojeći ga usmjeriti na svoj put. U tom rašamonu, se više ne zna tko je za što kriv, a tko je zaslužan, pa je najzgodnije za sve  što nije dobro okriviti premijera, koji je doveden kao financijski stručnjak, menadžer i osoba koja će dovesti i privući brojne europske i svjetske investitore, ojačati gospodarstvo i dignuti rejting države, u svakom smislu. Kako znamo rejting je pao, ali ne zbog pada društvenog prozvoda i srljanja u nekakve opipljive minuse, nego zbog općeg kaosa u političkom smislu. Činjenica je kako su neki krivo procijenili premijera. Ne može si pametan, stručan čovjek, izgrađena i cjelovita ličnost, dopustiti da ga se tretira kao lutka na koncu, koji će samo potpisivati, tuđe odluke i naloge, te za sve snositi odgovornost. On želi potpuno i dobro obavljati poslove za koje je dobio mandat odvećine u Saboru. Ne želi biti uvučen u stranačko politikanstvo, filozofiju ulice, niti biti pod pokroviteljstvom nekih pojedinaca, koji misle kako su ga oni ustoličili, pa po logici našeg mentaliteta njima mora biti odan, odgovoran i sluga pokorni. Malo morgen! Čovjek ima puno različitih, djelotvornih utakmica u nogama, pregršt potrebnih znanja, puno višestrukih sposobnosti, različitih vještina i zdrave matematičke logike u glavi. On zna što je demokracija, što su temeljna ljudska prava i slobode. Svakim danom sve više spoznaje koja je njegova prava uloga i dužnost, te nastoji biti predsjednik vlade – prvi među jednakima (???). Očito to nekima jako smeta i zapčela je organizirana hajka na premijera, s svakojakim, uglavnom nebuloznim analizama njega samog, njegova ponašanja i dosadašnjeg rada. O tome je trebalo puno prije misliti, a ne grlom u jagode, samo da zgrabiš vlast u svoje ruke. Ta naivnost ili slijepa pohlepa se sada obija o glavu “inovatorima” i kreatorima ovog trijumvirata.

Da ne duljim. Sve je već rečeno. Alea iacta est. Red je na predsjednici. Ona je ipak, najveći autoritet u državi. Ovo je vrijeme da predsjednica  konačno “lupi šakom o stol” i iz svega  glasa vikne: “Dosta!” Zatim sjedne za onaj Tuđmanov stol i mirnom rukom, raspiše izvanredne izbore. Naime, s državom se ne može igrati i eksperimentirati, nikada, nigdje, nitko, ni za koga i ni za što.

Ankica Benček