Nema nikakve sumnje da je Gotovac jedan od najvećih kompozitora
Kronika je važna za održavanje kondicije pamćenja. Pa se zato vraćamo u jednu predstavu, jednu interesantnu zagrebačku izvedbu, izvedbu o kojoj nije bilo riječi, niti će je biti. Osim ovdje. Zato joj i podajemo ovu pomnju. U istoj šetemani u kojoj je umro i pokopan veliki intelektualac s vazda aktivnom erupcijom erudicije, Petar Selem, pored ostalog i operni redatelj, imao sam priliku na daskama što životom zrače zagrebačkoga HNK odgledati obnovu Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta, u režiji Krešimira Dolenčića, zacijelo jednoga među genijalnijim opernim redateljima u Hrvatskoj zadnjih više od pola stoljeća. Otrag nekoliko godišta uprizoreni Ero sad je, evo, prokrvljen u čast 120. rođendana samoga skladatelja Jakova Gotovca. No, tu nije kraj jubilejima: ove godine navršit će se točno 80 godina otkako je dični Ero i praizveden u Zagrebu: 2. XI. 1935.
Autor Siniša Vuković s Perom Gotovcem, sinom slavnoga
skladatelja Jakova Gotovca
Nema nikakve sumnje da je Gotovac jedan od najvećih kompozitora što smo ih imali ikada, barem je njegov trag najdublji, pa je više nego logično da se ova godina slavi kao "Gotovčeva godina". Rođeni Splićanin, štoviše Getanin, udahnuo je zrak plućima i krikom ga izdisao iz sebe prvi put u krilu Dioklecijanove palače, ali rodni grad darovao mu je ulicu podalje od postelje na kojoj je i njegova mati, rađajuć ga, bila kriknula: tamo na šavu gdje se lijepe Kocunar i Pujanke.
I obnova u Zagrebu u znaku je Splićana, ili makar Dalmatinaca: za dirigentskim pultom bio je dokazano ponajbolji poznavatelj i tumač Gotovčeva djela, Nikša Bareza, dok je naslovni par Miće i Đule po prvi put u povijesti izvodio bračni par: Stjepan Franetović iz Staroga Grada na Hvaru i žena mu Tamara Franetović Felbinger. Krešo Dolenčić nije samo "naturalizirani" Splićanin zbog trostruke premijerne uprizorbe Tijardovićevog Spli'skog akvarela, već i zbog antologijske "francuske duologije" u vidu Hoffmannovih priča i Fausta što se pamte, a zacijelo možemo i predilektički i profetski uskliknuti kako će premijerom opere Camillea Saint-Saënsa na Splitskom ljetu, Samson et Dalila, zakračunati i svoju "galsku trilogiju" u gradu pod Marjanom.
I Ero što ga Splićani gledaju već desetljeće i pol (kao i hodočasnici ljeti u Vrliku), iskočio je iz Dolenčićeve režiserske meštrije. Njegov Ero s onog svijeta silazi i na Rijeci već godinama, a ovaj zagrebački većim se dijelom preklapa s onim što gledamo i u Splitu. Premda, ima bitnih detalja što čine evidentnu razliku: ponajprije vrlo lucidni zagrebački početak u kojemu se prije inicijalnih akorda čuje "biblijski" pijetlov trostruki kukurijek (ima utemeljenje u libretu), od čega se onaj prvi čuje iza zatvorenog zastora, a preostala dva kad se zastor razdrije na dvoje s vrha do dna, ko Crveno more pred Mojsijem… Zagrebački zbor svakako treba pomladiti, ali orkestar muzicira na simfoničarskoj razini, što ne treba čuditi znamo li da Bareza ne dopušta da mu u mehanizmu interpretativnog sinkretizma nedostaje iti jedna vida, iti jedna matica. Osim toga, u Zagrebu imaš muzičara koliko te god volja, dok u ostalim nacionalnim kazalištima po Hrvatskoj jedva možeš sastaviti i pristojan orkestar (svaka čast Rijeci, iznimci po svemu). Ono što se Barezi može – možda i treba? – zamjeriti jest činjenica da ovo djelo što ga je dirigirao dosad nekoliko stotina puta, prepust nekome od mlađih nasljednika; da se i oni pozabave ovom po svemu posebnom i nimalo jednostavnom partiturom. No, mora se priznati, bio je ovo zaista autentični Ero!
Budući da je ovo dakle Gotovčeva godina, ostaje nam za vidjeti hoće li se na HRT-u sjetiti da barem koncertno izvedu majstorovu operu Dalmaro (1964.), čija postojeća snimka dijelom je uništena (tako mi je kazao skladateljev sin, Pero Gotovac, u pauzi izvedbe Ere), pa da dio nametnutoga harača imenom Televizijska Pretplata iz džepova naroda ide u narodnu riznicu u vidu barem arhivske snimke rečenog djela, da se ne dogodi preslik srama koji je ova duhovna kultura doživjela kad je 1971. godine partijski komesarijat prekinuo već započete pokuse u HNK Zagreb za praizvedbu posljednjeg Gotovčevog scenskog djela, opere-oratorija Petar Svačić, koja je tada bešćutno zaglušena: toliko je dobro odzvonila njezina gluhoća, da je nadživjela i samoga skladatelja, koji je nikada nije čuo…! Deset godina od te gluhoće i preminuća opere, smrt je stigla i po njezinoga kompozitora (1982.), a još će se deset istresti u klepsidri vremena do njezinog krštenja u Zagrebu (1992.). Stoga, očekujemo Dalmaro, pa makar je to djelo blagopočivši Selem s početka teksta onomad u kritici bio smatrao "jednim od manje uspjelih u Gotovčevom opusu". Na praizvedbi Dalmara u Zagrebu dirigirao je veliki Krešimir Šipuš. On je morao nastudirati partituru, pa operu s ansamblima uvježbati i postaviti: potezima dirigentskog štapića. Jedan drugi glazbenik iz iste loze, Berislav Šipuš, kao ministar kulture, imao ju je prigodu oživjeti kudikamo lakše: potezom pera…!
A da bi cijela predstava mogla odzvučati kako spada, moraš imati i prave soliste. Glavni dvojac bračnoga para Frnetović i u predstavi i doma u kući bio je dosta dobar. Isto, uza svu kultiviranost pjevanja i minuciozan pristup ulozi, vokalni tonus Stjepana Franetovića (Mića) boluje od insuficijencije voluminoznosti, jerbo se za ovu rolu ište nosiviji glas, tamniji tenor. Tamara Franetović-Felbinger (Đula), posve suprotno od toga, bila je idealna krhka seoska djevojka, lirska dušica, čiji je glas u cijelosti bio adekvatan postavljenim zadacima. Muzikalitet i tehnika, upravo uzorni.
Isto bi se moglo reći i za Ljubomira Puškarića (Mlinar Sima), koji je nakon dugo vremena, najzad, ustvari savršeni Mlinar Sima. Ne samo što je njegova bogomdana ljepota glasa rijetko susretljiva, već je njegov dijapazon jako širok u toj svojoj lijeposti, pa ga je milina slušati i u višim i onima nižim registrima. A stari lisac Gotovac postavio je ovu ulogu baš tako: da mjestimice ne znaš je li bolje da ju tumači dramski bariton ili bas-bariton. Ima je i gore i dolje. I, Puškarićev timbar je lirske ljepote, a dramske kubikaže.
Siniša Štork (Gazda Marka) premijerno je zagrebačkoj publici prezentirao svoje viđenje surovoga i gotovo bezosjećajnog i nemilosrdnog Vlaja, premda ju je već pjevao i u matičnom kazalištu na Rijeci, ali i u Splitu. I odmah valja reći da je to učinio izvrsno. Lijep glas, čujan posvuda, pametna i logična interpretacija i – rezultat nije mogao izostati. Sofija Ameli-Goić (Doma) ostavila je iza sebe jednu rutinsku predstavu, korektnu i simpatičnu, ali bez preveć umjetničkog zalaganja i patosa u njoj.
S obzirom na to da je ovo bila jedna izolirana predstava, "jedna u nizu", udaljena od premijere i ine svečanosti impregnirane napetošću i viškom adrenalina, može se reći da je protekla – za hrvatske uvjete – u vrlo visokom stupnju izvedbe.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više