Trpio je otrov zlobe Nije bilo tako davno: Stajao je on uspravno Pred sucima, porotom. Nije dao da glas zao Okrnji mu sveto pravo Na istinu, vjeru, nadu, Na slobodu što imadu Sva na svijetu ljudska bića. Za spas tijela Nudili mu da napusti Dom hrvatski, svoje stado A on mirno samo reče: "Ništarija ja bih bio Rod svoj kad bih napustio, Kad mu ne bih Kucaj srca oćutio." I ostade. Još se nad'o Sačuvati da će moći Hrvatsko si vjerno stado I u miru bit brat bratu Djeci svoj U domaji Hrvatskoj. Trpio je otrov zlobe, Žar cigare nasred dlana, Al' u mraku skromne sobe Niti časa, niti dana Nije nikad požalio Što je samo patnik bio, Što je zavjet dao sveti Da je spreman i umrijeti, Ali nikad, nikad ne će Protiv čovjekove sreće. Pre Raspelom riječ je dao Već u komu kad je pao. Nije kleo, rod izdao! Kad anđela začu zbor, Uz Božji je blagoslov Otišao u Dvor nov. Nije bilo tako davno: Zasjalo mu ime slavno Na oltaru blaženika Ovozemnih pravednika. I sveto će ime, znamo, Čim Istinu prepoznamo, Zablistati sjajem punim I glas šapnut sa visine: "Vjerni sine od Hrvata Domovine, Svetošću Te krunom krunim!" Malkica Dugeč, 18. 1. 2016. (Uskoro svecu, blaženiku Alojziju Stepincu)