Kriza u Gorskom Karabahu

Sukob zbog nafte i utjecaja

Ovotjednu krizu u Gorskom Karabahu većina ljudi mogla bi smatrati samo manjim sukobom u zabitom, dalekom mjestu. Međutim, uloga Kavkaza u globalnoj energetskoj trgovini i mogućnost sveobuhvatnog sukoba između Azerbajdžana i njegovog glavnog suparnika Armenije, ili da njegovi klijenti uvuku velike regionalne sile u sukob, dovoljan su razlog da se pažljivo prati hoće li se održati prekid vatre dogovoren 5. travnja. Dva cjevovoda prenose naftu i plin iz Azerbajdžana na zapad preko Kavkaza, a oba prolaze pored sporne enklave Gorski Karabah. Svako proširenje sukoba moglo bi ugroziti i njih i  nade Europe za prodiranje u kaspijsku regiju, kako bi smanjila svoju ovisnost o ruskim izvorima energije.

U isto vrijeme, svaka eskalacija sukoba mogla bi uvući susjedne sile, zbog vojnog sporazuma Armenije s Rusijom i sporazuma Azerbajdžana s Turskom. To bi moglo dovesti do obračuna između Moskve i Ankare, koje su već u sukobu zbog intervencije Rusije u Siriji i zbog toga što je Turska oborila ruski ratni zrakoplov u studenom. Ovo su neke činjenice koje treba uzeti u obzir.

Cjevovodi – Kaspijska regija ima bogate rezerve nafte i plina koje zemlje u regiji žele izvoziti u Europu. Međutim, postoje samo dva izvozna pravca. Jedan od njih prolazi sjeverozapadno kroz Rusiju, a drugi jugozapadno preko Kavkaza. Međutim, sjeverna ruta kroz Rusiju ne uklapa se u dugoročna očekivanja Europe da će se jednog dana osloboditi svoje ovisnosti o Moskvi za opskrbu energijom. Nezadovoljstvo Europske unije zbog te ovisnosti raste već godinama, nakon što je doživjela da Rusija koristiti energiju kao sredstvo vanjske politike za vršenje ​​pritiska na države poput Gruzije i Ukrajine. U nekim slučajevima, prekid isporuke plina Ukrajini zbog sporova oko cijena izazvao je smanjenje isporuke istočnim zemljama Europske unije.

To je razlog zbog kojeg Europa izuzetno cijeni dva naftovoda i plinovoda koji sada prenose kaspijsku energiju kroz Kavkaz, i zbog čega se nada da će biti još takvih cjevovoda u budućnosti. Međutim, te nade su ograničene sve dok sukob oko Gorskog Karabaha ostaje neriješen. "Potencijalni ratni požar oko Gorskog Karabaha će vrlo vjerojatno utjecati na oba ova cjevovoda", kaže Theodoras Tsakiris, docent za energiju, geopolitiku i ekonomiju na Sveučilištu u Nikoziji, na Cipru. "Oni su od ključne važnosti prvenstveno za Azerbajdžan, onda za Tursku i, u manjoj mjeri, za Europu i globalno gospodarstvo." On napominje da će u slučaju neprekidnog sukoba Azerbajdžan vjerojatno zatvoriti cjevovode iz sigurnosnih razloga, kako bi se izbjeglo izlijevanje nafte i istjecanja plina, ako budu oštećeni. Najizravniji utjecaj na Europu imat će isporuke nafte. Naftovod od Bakua do Ceyhana, na istočnoj mediteranskoj obali Turske, prenosi oko 1 milijardu barela nafte dnevno, veći dio ide u Europu, a manji u Izrael.

Tsakiris ističe da bi prekid smanjio nade Europske unije za postupno smanjenje njene sadašnje ovisnosti o Rusiji, za 35 posto njene opskrbe sirove nafte. To vjerojatno ne bi utjecalo na cijene nafte, zbog prevelikih isporuka nafte na svjetskom tržištu. Manje izravna briga Europe bio bi prekid isporuke kaspijskog zemnog plina. Trenutno ukupna količina od 9 milijardi kubičnih metara plina koja iz Azerbajdžana ide zapadno, dolazi na tursko tržište. Međutim, kao i kad je riječi o nafti, Bruxelles se nada da će jednog dana koristiti kaspijski plin kako bi smanjio svoju sadašnju ovisnost o Rusiji za gotovo jednu trećinu svoje opskrbe prirodnim plinom. U okviru svoje strategije o Južnom plinskom koridoru, EU se nada da će ostvariti da  dodatnih 10 milijardi kubičnih metara kaspijskog plina prolazi kroz nove cjevovode prema južnoj i srednjoj Europi do početka 2020-ih. To bi bio prvi korak prema možda još većim  količinama u budućnosti. "Važno je da se otvore koridori, te da postoji mogućnost za izgradnju više cjevovoda kroz jugoistočnu Europu, koji bi u idućih 10 do 15 godina mogli ozbiljno otvoriti Kaspijsko more za buduće zalihe", kaže Tsakiris. Ali tako dugo dok postoji sukob na Kavkazu, svi novi projekti plinovoda i dalje ostaju rizični financijski prijedlozi.

Vojni sporazumi – Druga prijetnja koju predstavlja jačanje sukoba u Gorskom Karabahu je mogućnost da susjedne države budu uvučene u sukob. Azerbajdžan i NATO-ova članica Turska potpisali su 2010. Sporazum o strateškom partnerstvu i međusobnoj podršci, u okviru kojeg su se dvije države dogovorile da se međusobno podržavaju "koristeći sve mogućnosti" u slučaju vojne agresije na jednu od njih. Dvije zemlje su nastojale pokazati ozbiljnost svog dogovora izvodeći godišnje zajedničke vojne vježbe. Erevan je bio zabrinut zbog vojne vježbe održane prošle godine u azerbajdžanskoj enklavi Naxcivan, duž armenske jugozapadne granice. To je povećalo mogućnost da se, u slučaju bilo kojeg većeg vojnog sukoba, Erevan suoči s ratom na dvije fronte s Bakuom, u kojem bi Turska mogla intervenirati.

Jednako opasna je mogućnost da Rusija intervenira na strani Armenije, temeljem Sporazuma o kolektivnoj sigurnosti, potpisanog između dvije zemlje 1992. godine. Svaki takav sukob dodatno bi pojačao tenzije koji postoje između Rusije i Turske, koje sebe smatraju glavnim regionalnim silama. Ankara, koja ima vojni sporazum s Bakuom, pokazala je da smatra ovu prijateljsku državu  svojom sferom utjecaja. Rusija, kroz potporu Armeniji – gdje ima 5.000 stalno stacioniranih vojnika – odavno je jasno dala na znanje da smatra Kavkaz svojom izuzetno važnom stalnom sferom utjecaja.

Charles Recknagel, Radio Free Europe/Radio Liberty, SAD