Kako sam postao ustaša zahvaljujući Zoranu Milanoviću i njegovoj velikosrpskoj udbaškoj bojni
Pragmatične floskule o nevažnosti svjetonazora
Jedna od najvećih floskula Zorana Milanovića i Bože Petrova jest da se ne smije razgovarati o svjetonazorskim pitanjima, nego, navodno, o najvažnijim pitanjima za obične građane, a to su reforme. Koja namjerno izmišljena glupost?! Od Petrova lansirana zbog samo pragmatične svrhe očuvanja svoga „Mosta“ i monstruozne ideje o tripartitnoj vlasti).
Josip Broz Tito – čovjek koji je znao ubijati
Svi dobro znamo da jedan svjetonazor (u Hrvatskoj ga nazivamo lijevim i komunističkim, ma da uopće nije lijevi, ali je striktno boljševički i staljinistički) svjesno i namjerno četiri je godine vrlo profesionalno uništavao samostalnu državu Hrvatsku, a drugi svjetonazor, uz sve moguće muljaže i lopovluke ipak teži domoljubnoj samostalnoj državi Hrvatskoj, uz poštivanje većine tradicionalnih vrijednosti.
ŽIDOVI I HRVATI U STAROM ZAVJETU
Jesmo li svjesni da trenutno živimo biblijske dane Starog zavjeta? Jesmo li svjesni da bi Hrvati mogli uskoro, poput Židova, biti prognani iz vlastite države? Iako već 4 godine de facto ne živimo u svojoj domovini. U Hrvatskoj se grade male Noeve arke protiv poplava, sve je slično općem potopu., jer drug Zoran Mlanović u četiri godine mršavih krava nije uspio prokopati nekoliko retencija, a nije pokušao radi biblijskih suša izgraditi ni pola posto navodnjavanja, čak ni u nizinskoj Slavoniji. Migrantska kriza muslimana preko Hrvatske s Bliskog istoka, Azije i Afrike ne samo da podsjeća na biblijsku seobu naroda nego na bahatu gradnju Kule babilonske u kojoj se gube svi identiteti i u kojoj se govori samo jedan jezik-jezik mržnje. U Hrvatskoj se u protekle četiri godine izgradila Sodoma i Gomora u kojoj su namjerno i svjesno srušene sve tradicionalne globalne i nacionalne vrijednosti. Da bi vlast dokazala da Hrvatska kao država ne treba postojati, da je ona do sada bila samo „slučajna država“ i država bez identiteta, bez sposobnosti za gospodarski opstanak pa i za moral, poštenje i vjeru, Milanović sa svojim pionirima forsira Gay-prideove, homoseksualne brakove koji logično jedino proizvode odumiranje slučajne slučajne države bez djece.
Komunistička partija Jugoslavije je bila mala beba u odnosu naSDP koji tvore sinovi i unuci te bivše partije, koji bez ikakve ideologije osim mržnje prema Hrvatskoj, posramljuju vlastiti narod, a da se pri tome oni sami ne srame, niti su svjesni svoje sramote, svojeg zla i svojih zločina.
DVA NAJVEĆA ZLOČINA UDBINE KOALICIJE KOJA RASTE
Nema strašnijeg zla, nema opakije mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima nego komunistička dogma o genocidnost hrvatskog naroda koji su hrvatski neprijatelji od 1941. godine pod krinkom antifašizma, komunizma i njihovog jugoslavenskog vođe Tita, a kasnije i Rankovića, Šuvara, Mesića, Josipovića i Milanovića namjerno nametnuli Hrvatima i prisilili ih da pognu glave i nose ovaj strašan, bezočni izmišljeni grijeh. Počelo je to s praocima komunizma i boljševizma Marxom i Engelsom koji su još 5, studenog 1848. objavili protiv Hrvata u Neue Rheinische Zeitungu, da moraju nestati s lica zemlje. A u Bibliji komunizma „Komunističkom manifestu“ od riječi do riječi oni pišu:
„da «komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju». Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti «izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka». Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka.
Hrvati su najveći šljam, koji mora nestati s lica zemlje
Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: «S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cijela povijest. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već ih valja i ubiti». Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitungu, 5. studenog 1848.: «'grmljavina topova označava pravac' u kojem treba da dade petama vjetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani / Gone tu žgadiju pravo u Dunav, / I drski taj soj propuštaju kroz šibe, / Prosjake, gladnice, sveg života site, / Čopor potukača, lola, vagabunda, / Šljam hrvatski, podle seljačke slugane / Koje njihova vlastita zemlja izbljuva i gura / U sigurnu propast, na put avantura». Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: «Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni ljudi nestanu s lica zemlje. I to je napredak».
Od tog marksističkog Svetog pisma komunisti nastoje uništiti Hrvate i Hrvatsku, pa zato nije čudna rečenica posljednjeg hrvatskog boljševika Zorana Milanovića da je „Hrvatska slučajna država“ i da je treba ekonomski i ideološki rastrojiti. U tom duhu i on, a prije svih Tito, nametnuli su Hrvatima opsesiju genocidom, prvenstveno preko Ustaštva a prije svega preko Jasenovca u kojem su „otpaci od naroda Hrvati“ poklali između 700.000 i 1.500.000 Srba, Židova i Roma. Takva bezočna laž , ne samo laž jer laž je za njih koji ne vjeruju u moral, poštenje i vjeru u Boga ustvari kompliment, nego bezočna bljuvotina traje od 1941. do pojave Franje Tuđmana ali na neki način još perfidnije traje do danas, jer se tek posljednjih mjeseci traži istinska znanstvena revalorizacija komunističke povijesti, po kojoj se za sada ne može dokazati slovima i brojkom više od 460 osoba koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata umrle u Jasenovcu od bolesti, iscrpljenosti, starosti i eventualno od ubojstva. Ako ta posljednja istraživanja i nisu konačna i neka je ta brojka veća ili manja, ali gdje je tu – genocid jednog naroda, odakle pognute glave i depresija jednom nevinom narodu koji nikada nije ratovao izvan svojih granica, nego pošteno branio samo svoje?
Otkuda ideja da je pozdrav „za Dom spremni“ fašistički pozdrav, otkuda ideja da biti ustaša znači biti fašist, kada se predobro znade da ustaše i domobrani kao nacionalnoosloboditeljski pokret nastaje nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini 1928. kao neposredni povod na samo Radićevo ubojstvo, ali i kao reakcija na višegodišnju velikosrpsku politiku koja je službeno rođena još 1844. U Garašaninovom „Načertaniju“ jasno se kaže da se uopće ne priznaje Hrvate kao naciju nego samo kao pokatoličene Srbe, pa se u Memorandumu SANU-a od 24. i 25. rujna 1986. i Memorandumu II iz 2011. razrađuje strategija tog paklenog plana, kojim će najpakleniji dio u tome biti da neka bolesna bića u samoj Hrvatskoj zatru Hrvatsku državu, do uništenja milom ili silom. Zar je onda čudno da se nakon ubojstva Stjepana Radića rađa ustaško-domobranski pokret kao nacionalno-osloboditeljski pokret koji nema nikakve veze s fašizmom i nacizmom, nego samo sa oslobađanjem Hrvatske iz ralja Velike Srbije. I to je bio Prvi Domovinski rat s istim ciljem kao i 1990.-1995. Sve do 1941. kada Englezi i Amerikanci iz svojih ekonomskih i drugih interesa stvaraju Hitlera, a Hrvatska mu se pridružuje kako bi potvrdila svoju nacionalnu državu.
Što se s ustaškim pokretom događalo od 10. travnja 1941. godine do svibnja 1945. teško je detaljno opisati, jer taj dio naše povijesti još uvijek je pod naslagama komunističkog blata koje treba hitno isprati, ako se želi ponosno i ozbiljno krenuti prema hrvatskom ponosu i blagostanju.
Danas je opasno podsjećati na to, da bi i ideološko-politički i vojnički protivnici ustaštva morali imati na umu nelogičnost optužbe, da je ustaštvo «izdajničko» i «kvislinško» radi toga što se borilo protiv Jugoslavije i jugoslavenstva. Takva diskvalifikacija nužno uključuje premisu, da su Jugoslavija i jugoslavenstvo slobodno izabrana i pozitivna činjenica u hrvatskoj povijesti, pa je otklon od te činjenice ravan izdaji. Hrvat, međutim, ne može izdati nikoga do Hrvatske; samo u odnosu na Hrvatsku može biti kvisling. Kad je tražio modus vivendi s moćnom Njemačkom, maršal Petain je imao Francusku; kad je klicao Hitleru i pozdravljao njemačke postrojbe, Vidqun Quisling je imao Norvešku, ali Hrvati nisu imali Hrvatsku. Politički, ideološki i vojni protivnik ustaštva nije bila nikakva hrvatska država, niti kakva hrvatska politička stranka. Nasuprot ustaštvu nalazila se Jugoslavija, čizma jugoslavenskog žandara i vješala Suda za zaštitu države. S obzirom na prilike između 1918. i 1941., otpor i ustanak protiv nasilne i nedemokratske jugoslavenske državne tvorevine nije bio samo pitanje politike, nego i pitanje osobnoga i nacionalnog dostojanstva, odnosno pitanje elementarnog morala. U skladu s tim, ustaštvo i domobranstvo se u političkom smislu može različito vrjednovati, ali ga se na red može pozivati samo s hrvatskih, a ne s jugoslavenskih pozicija; može ga se kritizirati, pa i osuđivati ili ne osuđivati, ali uvijek i samo iz perspektive hrvatske nacionalne misli, a nipošto iz perspektive tuđih nacionalnih ili internacionalnih ideologija. U tom smislu Milanovićevo antihrvatstvo i „slučajna država“ čine me ponosnim ustašom, jer ta faza ustaštva do 1941. bila je iskreni i hrabri prvi Domovinski rat.
Nema kraja jasenovačkim lažima
Ima već danas podosta istraživanja povijesti ustaškog pokreta i ona sve više donose i valoriziraju mnoštvo dosad nepoznatih ili zanemarenih vrela, od kojih osobito treba istaknuti brojne fondove u Hrvatskome državnom arhivu, Državnom arhivu u Zagrebu te u više američkih pismohrana. Sve se više traži da se naziv «ustaški pokret» zamijeni «ustaško-domobranskim pokretom». Ne može se poreći, da takvo stajalište ima uporišta u nizu dokumenata same organizacije odnosno, u kasnijoj fazi pokreta. Sve se češće tvrdi da je ustaško-domobranski pokret osnovan u siječnju 1929. Iako se i sam Pavelić kolebao oko izbora nadnevka, u ustaškoj je hagiografiji kao dan osnutka uskoro prihvaćen 7. siječanj 1929.
Tijekom Domovinskog rata SDP, koji je HDZ proglasio „strankom opasnih namjera“ što je značilo povratak na staro, prevedeno njihovim rječnikom „povratak na ustaštvo“ i NDH, uveli su verbalni delikt koji nam podmeću do dana današnjeg a to je govor mržnje. Dakle, ako iskažete bilo kakav stav o hrvatskoj povijesti, koji se ne slaže s njihovim, Vi govorite „GOVOROM MRŽNJE“.To znači protiv Tita, protiv njihovih brojaka ljudi ubijenih u Jasenovcu, ako pokušavate istraživati komunističke zločine u SFRJ, ako i pomislite nešto loše o njihovom zločinačkom i sramotnom komunističkom antifašizmu (koji nije bio ništa drugo do maska za četnički program Velike Srbije) Vi ste proizveli govor mržnje, koji nije čak ni među 10 Božjih zapovijedi, ali je glavni grijeh komunističkih talibana. Dakle žrtva ne smije ni govorom mržnje iskazati svoj prijezir prema krvniku. Ali zato oni mogu podmetnuti hrvatskom narodu „svastiku“ na Poljud, kako bi mogli tvrditi da ustaška guja živi u hrvatskim njedrima. A to nije govor mržnje nego djelo mržnje.
Taj grijeh koji ne smijemo činiti ni mi obični ljudi, a kamoli jedan vrsni estradni pjevač poput Marka Perkovića-Thompsona, koji zbog toga ne može u hrvatsku pulsku Arenu, samo je ljudska posljedica đavolskih stvaratelja same mržnje i ubojica. No stvarati mržnju i ubijati je dozvoljeno (vidjeli smo da UDBINIM ubojicama Milanović nije htio dozvoliti suđenje u Njemačkoj). A govor mržnje (umjesto djela mržnje) prirodna je karakteristika ljudske rase. Za vjernike te napasti je oslobođen samo Bog-otac i njegov sin Isus Krist koji je i na križu uzviknuo: „Oprostite im jer ne znaju što čine“. Možda još možemo u Starom zavjetu pronaći jednu, Bogom blagoslovljenu osobu, sveca, starca Abrahama koji je imao toliko snažnu vjeru da nije ni riječju mrzio Boga koji mu je naredio da ubije svoga sina Izaka. Nije ga mrzio jer je toliko vjerovao u njega. No on nije bio ljudsko biće, on je bio Bogom blagoslovljeno i prosvjetljeno biće.
Ali kako da ne mrzi svaka vukovarska majka kojoj su ubili sinove, braću i muža, kome da vjeruje ako se čak ni zaklana trupla ne mogu pokopati, jer su još među nestalima. Kako misli drug Milanović da takav poklani Vukovar može preživjeti ćirilicu kada je svakom velikosrpskom mesaru koji je 1990. ušao u Vukovar na čelu ćirilicom pisalo „Ovo je Srbija“.
Dakle, od nastanka komunizma i ideje Velike Srbije izmišljeni teret genocida i zabrana govora mržnje protiv ubojica, silovatelja, pravih genocidaša, koji i dandanas sjede u Hrvatskom državnom saboru Hrvatima je zabranjen govor mržnje protiv genocida, da bi se štitil oni koji su izazvali mržnju, koji supoćinili masovna ubojstva: očevi i sinovi Milanovići, Pusići i Pusićke, Mesići, Josipovići, Gorani Radmani i i slična „gamad“ koja nam je začepila usta kako ne bismo ni spominjali Hudu Jamu, Bleiburg i Križni put i tisuće drugih masovnih grobišta zaklanih Hrvata diljem Slovenije i Hrvatske.
TREĆI I ČETVRTI ZLOČIN – POLJOPRIVREDA I HRVATSKI JEZIK
Od svog uzora Staljina drug Zoran Milanović je rutinirano i površno preuzeo još jednu komunističku dogmu – zatiranje seljaštva i poljoprivrede. Uništio je Slavoniju kao žitnicu i hraniteljicu Hrvatske i kreativnost hrvatskog seljaka, koji od svjetskog fenomena zvanog „Čudo hrvatske naive,“ i ribara do visoko profesionalnih i kreativnih obiteljskih gospodarstava i obrtnika ne smiju preživjeti,
Na medijskom planu da bi uništio i samu pomisao na postojanje Hrvatstva uspio je, uz pomoć svog pulena Gorana Radmana i njegove infantilne nenacionalne televizije, s papagajima pred kamerama, uništiti svaku trunku ljepote hrvatskog jezika, a u suradnji s nekim važnim ljudima u Institutu za jezik i jezikoslovlje izdati pravopis protiv hrvatskog jezika. I uspio je do sada. Hrvati danas ne znaju hrvatski. A narod bez jezika je kao čovjek bez