Nova prijetnja prehrambenoj suverenosti

Strah od fuzije triju kompanija DuPont – Dowa, Syngenta – Chem China i Monsanto – Bayera

U svibnju prošle godine i ponovno u veljači ove godine ETC Grupa je upozorila na snažan pritisak dviju moćnih kompanija unutar njih šest (tzv. Big Six Gene Giants) koji će neizbježno dovesti do trećeg udruživanja. Za one koji ne znaju, rad i aktivnosti ETC Grupe usmjerene su na društveno-ekonomska i ekološka pitanja radi utvrđivanja stvarnih učinaka novih tehnologija koje mogu imati najteže posljedice upravo za najsiromašnije i najranjivije skupine. ETC Grupa je osnovana prije više od 25 godina s namjerom zaštite sjemena i sjemenskog materijala (RAFI), no 2001. prerasla je u 'ETC Group,' stručnu skupinu koja prati zbivanja na globalnom agrokemijskom tržištu, zatim razvoj i primjenu novi tehnologija, globalizaciju gospodarstva i tržišta, širenje multinacionalnih kompanija te koncentriranje enormnog bogatstva u rukama svega nekoliko golemih korporacija.

U drugoj polovici ožujka 2016. mediji koji prate zbivanja u poslovnom svijetu izvijestili su o odvojenim pregovorima koje kompanija 'Monsanto' vodi s dvije vodeće njemačke kompanije – Bayer i BASF. Naime, suparnici 'Monsanta' uveliko razmišljaju i pregovaraju o udruživanju: DuPont s kompanijom Dow, a Syngenta s kineskom kompanijom Chem China. Ukoliko pregovori uspiju i dođe do udruživanja, tada će se kompletna industrijska poljoprivreda, odnosno cijeli prehrambeni lanac naći u rukama svega tri korporacije.

Dođe li zaista do „fuzije“ i sklapanja ugovora između kompanija DuPont – Dow, Syngenta – Chem China i Monsanto – Bayer, ove tri novonastale kompanije kontrolirat će više od 65 % globalnog tržišta pesticida i gotovo 61 % globalnog tržišta komercijalnog sjemenskog materijala. Dođe li pak do sklapanja ugovora između 'Monsanta' i njemačke kompanije BASF, tada će 'titanski trojac' kontrolirati gotovo 61 % globalnog tržišta pesticidima i nešto više od 57 % tržišta sjemenskim materijalom.

Mnogi stručnjaci i svi koji pomno prate događaje na globalnom poljoprivrednom tržištu pitaju se koje će posljedice biti nakon ovog 'ujedinjenja' velikih i moćnih agrokemijskih kompanija koje su zapravo već povezane uskom suradnjom i posljednjih deset godina imaju zajedničke poslovne „aranžmane“ i monopol na tržištu.

S druge pak strane, poznato je da brojna seljačka i/ili farmerska udruženja i agroekolozi ne kupuju ni sjeme niti pesticide od velikih kompanija. Prema nedavnoj stručnoj procjeni, oko 90 % sjemenskog materijala koje ovi poljoprivrednici siju svake godine potječe iz njihove vlastite proizvodnje ili kupovinom na domaćem, lokalnom tržištu („Food Security,“ 18. 1. 2016.) Upravo ti poljoprivredni proizvođači prehranjuju gotovo 70 % svjetskog stanovništva pa se „makinacije“ multinacionalnih kompanija ne bi trebale uzimati za ozbiljno, smatraju neki. No, je li to zaista tako? Naime, kao što je poznato iz najnovijeg 'slučaja' oko (ne)toksičnosti i (ne)kancerogenosti herbicida glifosata te negiranja rezultata znanstvenih istraživanja o štetnim učincima glifosata na zdravlje, ozbiljan problem i opasnost predstavlja uska povezanost državnih zakonodavnih tijela i multinacionalnih kompanija: sve odluke i zakonske regulative/propise (trgovina, poljoprivredne subvencije/potpore, radno zakonodavstvo, patenti, korištenje zemlje, fitosanitarni propisi i dr.) donose se i usvajaju isključivo za interese najvećih kompanija 'agrobiznisa' koje, prema njihovim vlastitim tvrdnjama, imaju 'klijente' i to oko 100 milijuna farmi. No, 570 milijuna poljoprivrednih obitelji koje stvarno prehranjuju svijet možda ne će biti žrtve izravnog 'napada' nego će postati kolateralne žrtve takve politike.

Naime, što su snaga i moć lobiranja agroindustrije veći, veće je i koncentriranje, a sve to će imati ozbiljne i teške posljedice za cjelokupnu globalnu mrežu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, OPG-ova, ukjučujući i agroekološke prehrambene sustave kao proizvođače hrane. Nadalje, problem i prijetnju ne predstavlja samo koncentriranje (gomilanje) nego i integracija odnosno združivanje. Radi boljeg razumijevanja, moramo se vratiti nekoliko desetljeća unatrag. Kemijske kompanije (proizvođači pesticida) su naime, 1970-ih započele kupovati sjemenarske kompanije i tada su svi u početku zanijekali ovu činjenicu, a kasnije su tvrdili kako je ovo udruživanje bilo potrebno i korisno. Četiri desetljeća kasnije imamo već posve jasno vidljive posljedice takvog udruživanja: kombinacija proizvodnje sjemenskog materijala i agrokemikalija ima nesagledivo štetne posljedice u uzgoju poljoprivrednih kultura i bilja općenito. Agrokemijski giganti koncentrirali su svoju proizvodnju pretežito na najvažnije poljoprivredne kulture: kukuruz, soju, pamuk i dr. koje su zahvaljujući tehnikama genetskog inženjeringa postale tolerantne tj. otporne na određene kemijske tvari iz njihove vlastite proizvodnje (najpoznatiji su „Roundup Ready“ / RR kukuruz, soja i pamuk koji su tolerantni na glifosat). Rezultat takve proizvodnje je smanjenje kvalitete u biljnoj proizvodnji konvencionalnih kultura i njihovih varijeteta te značajan porast primjene zaštitnih kemijskih tvari. Učinak je vrlo negativan i štetan za mnoge poljoprivredne proizvođače koji se nastoje oduprijeti „žrvnju“ agrokemijskih kompanija – sve teže se dolazi do kvalitetnog, zdravog i ne tretiranog sjemena, dok dodatni problem predstavljaju susjedna polja obilato tretirana agrokemijskim zaštitnim tvarima.

Korporativno koncentriranje u području sektora komercijalnog sjemena znači i dramatičan gubitak genetske raznolikosti jer velike sjemenarske kompanije tržištu nude samo najprofitabilnije linije sjemena dok se sve ostalo zapostavlja i napušta. Trenutno samo tri svjetske kompanije kontroliraju nešto više od 53 % globalnog tržišta komercijalnog sjemena.

Političari koji su odbili priznati negativne učinke sjedinjenih kompleksa 'sjeme – kemijske tvari,' sada će se morati suočiti sa slijedećom razinom integracije. Svjetski „biznis“ sjemenskim materijalom i pesticidima zapravo je pravi 'sitniš' u odnosu na proizvođače umjetnih gnojiva i poljoprivredne mehanizacije. Dokumenti o ujedinjavanju ili spajanju, kako god, već se nalaze na stolu, ali o tome se ne će odlučivati u Washingtonu ili Bruxellesu, a pobjedu ne će odnijeti najbolje plačeni odvjetnici, tvrde stručnjaci ETC Grupe: „Sve ovisi isključivo o nacionalnoj tj. državnoj politici i dobiti dioničara.“

Većina država ima svoje urede i/ili agencije za praćenje i nadgledanje tržišnog natjecanja ili urede za praćenje stranih ulaganja – svi oni imaju pravo poduzimati određene korake i onemogućavati takve kombinacije u svojoj zemlji. Države imaju također i svoje vrijedne nacionalne kompanije koje žele ili bi željele u nekoj budućnosti imati određeni udio na globalnom tržištu. Dozvoljavajući mega-kompanijama ulaz u vlastito dvorište, nanose dugoročnu štetu svojim kompanijama. A udružene mega-kompanije prije ili kasnije povisiti će cijene što može značiti da će država morati povećati državne potpore želi li zadržati kakvu-takvu konkurentnost i to u vlastitom 'dvorištu.' U svakom slučaju sve ovo negativno i štetno djeluje na ruralna područja te može prouzročiti i određene političke nestabilnosti i nemire.

Nadalje, udružene mega-kompanije ne vole inovacije niti ih potiču, štoviše, one ih koče i onemogućavaju. „Nema potrebe za bilo kakvim inovativnim promjenama kada kontrolirate tržište“, tvrde stručnjaci ETC Grupe.  

Borba za prehrambenu suverenost sada je posve očita i ovisi u prvom redu o političkoj volji i odlukama svake pojedinačne vlade, ili točnije, o njihovom instinktu za zaštitu vlastitih interesa. U slijedećih nekoliko mjeseci ova bitka za suverenost hrane biti će od presudnog značaja. Izgubimo li sada ovu bitku, svaka daljnja integracija agroindustrije znatno će otežati bitku za prehrambenu suverenost.   

Odabrala i prevela: Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.