Najveća svjetska elektroenergetska tvrtka, kineska državna tvrtka State Grid Corporation, upustila se u impresivni poduhvat kupovanja. Kako prenosi Bloomberg News, ova tvrtka "aktivno se nadmeće na natječajima" za kupovinu elektroenergetskih tvrtki u Australiji, nadajući se da će ih pridodati svom portfelju talijanskih, brazilskih i filipinskih tvrtki. Međutim, cilj nije samo ulagati. Predsjednik kompanije Liu Zhenya ima plan za kojeg vjeruje da će spriječiti porast globalnog zatopljenja, zaposliti milijune ljudi, te donijeti mir u svijetu do 2050. godine. Ideja je spojiti ove i druge energetske mreže u globalnu mrežu koja će preuzimati električnu energiju iz vjetrenjača na Sjevernom polu i velikih solarnih polja u afričkim pustinjama, te potom distribuirati energiju u sve krajeve svijeta. Između ostalog, prema Liuovu mišljenju, sustav će stvoriti "zajednicu koja će dijeliti zajedničku sudbinu cijelog čovječanstva, s plavim nebom i zelenom zemljom."
To je, naravno, luda ideja. Međutim, da je takozvanu Globalnu energetsku međupovezanost predložio bilo tko drugi, a ne predsjednik najbogatije elektroenergetske tvrtke na svijetu, ta ideja ne bi zaslužila veće razmatranje. No, s 50 milijardi dolara u gotovini koje je tvrtka State Grid Corporation ostvarila prošle godine, ona ima veliku količinu financijskih sredstava i politički položaj koji joj omogućuje da među svoje prioritete uvrsti planove za međunarodno energetsko povezivanje.
U rujnu prošle godine, čak je i sam kineski predsjednik Xi Jinping javno pozvao na razgovore o uspostavljanju globalne mreže, dok su vodeće istraživačke organizacije – među kojima su i Argonne National Laboratory i Elektrotehnički institut Edison – sudjelovali na konferencijama na kojima se razmatralo što će biti potrebno kako bi se uspostavila globalna mreža. Bez obzira hoće li ili neće ikada izgrađena, tehnologije koje su temelj Liuove velike ideje već mijenjaju način na koji će se energija proizvoditi i prenositi u narednim desetljećima. Ideja o električnoj "super mreži" seže najmanje do 1970-ih, kada je prvi put razvijena tehnologija za izravni prijenos visokonaponske istosmjerne struje. Ova tehnologija omogućuje prijenos električne energije na velike udaljenosti, uz manji gubitak energije nego kad se koriste tradicionalni sustavi koji koriste izmjeničnu struju.
U Sjevernoj Americi, visokonaponska tehnologija se još uvijek mnogo ne koristi. Međutim, u zemljama u razvoju, u kojima se izvori energije – kao hidroelektrične centrale – često nalaze daleko od krajnjih kupaca, ona je sve popularnija. Kina, najveći svjetski korisnik, potrošila je 65 milijardi dolara na nadogradnju visokonaponskih vodova u 2014. godini, djelomično stoga kako bi povezala prostorno udaljene vjetroelektrane s brzo rastućim priobalnim gradovima.
Na neki način, širenje mreže unutar zemlje izgleda kao prirodna evolucija. Prije više od deset godina, jedna njemačka grupa predstavila je Desertec, mrežu koja bi prenosila solarnu energiju iz Sjeverne Afrike u Europu. U međuvremenu, 2012. godine je Masayoshi Son, predsjednik japanske tvrtke Softbank, predložio "azijsku super mrežu" koja bi se oslanjala na divovske vjetroelektrane u Mongoliji, odakle bi se električna energija prenosila za korištenje u Južnoj Koreji, Japanu, Kini, a možda i Rusiji. Početkom ovog tjedna, kineska tvrtka State Grid Corporation službeno se je pridružila tvrtkama Softbank, Korea Electric Power i Rosetti PJSC u izradi studije izvedivosti takvog sustava.
Liu Zhenya
Bilo koji od ovih programa pogodovat će proizvođačima energije iz vjetra i sunca. Međutim, budući da su predviđene mreže regionalne, još uvijek bi postojala nesigurnost zbog oslanjanja na obnovljive izvore. Teoretski, globalna mreža bi riješila taj problem kroz povezivanje generatora električne energije na polovima i na ekvatoru. U stvari, sunce nikad ne zašlo nad mrežom Globalne energetske međupovezanosti, a električna energija bi tekla dan ili noć, bilo oblačno ili vedro. Veliko je pitanje kako upravljati takvim sustavom. Kao što je opisano u opširnoj, vrlo tehničkoj knjizi, koju je predsjednik Liu napisao kako bi promicao ovaj koncept, ne bi postojalo središnje tijelo za distribuciju. Umjesto toga, pametna mreža poput Interneta, distribuirala bi toliko električne energije koliko je potrebno, a količina bi se automatski prebacivala ovisno o okretanju zemlje i o tome kako različite regije dosežu svoj vrhunac potražnje za energijom tijekom dana.
Tehnički, vizija je uvjerljiva. Električna energija danas se prenosi dalje nego ikad prije, a pametna tehnologija električnih mreža se ubrzano poboljšava. Međutim, Liuova vizija suočava se sa značajnim geopolitičkim preprekama, među kojima su i zakoni, (u Japanu, na primjer) koji zabranjuju uvoz energije iz stranih zemalja. Isto tako, malo je vjerojatno da će Kina moći uvjeriti države koje nadziru Arktik da otvore tu regiju za kineske energetske investicije. Zatim, tu je i pitanje cijene. State Grid Corporation procjenjuje da će trebati 50 bilijuna dolara za razvoj istinski globalne mreže. Trebat će nekoliko desetljeća za kupovinu tvrtki u drugim zemljama. U vrijeme kad kratki rokovi postaju sve važniji i raste nacionalizam u svijetu, takva mogućnost izgleda dalekom.
Ipak, nema razloga za odbacivanje Liuove ambicije. Premda super-mreže možda nikada neće biti izgrađena, sigurno će se povećavati broj regionalnih mreža. Sjedinjene Države, koje polako moderniziraju svoju ostarjelu električnu mrežu, nalaze se u jedinstvenom položaju da razviju svoju energetsku međupovezanost, ili da budu predvodnik na regionalnoj razini. To bi mogla biti jedna kineska ideja koju vrijedi ukrasti.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više