Hrvatski Fokus
Aktualno

Mit, višestruki zločin, obeščašćeni Holokaust

Činjenicama i istinom protiv monstruoznih laži

 
 
Promocija knjige gosp. Josipa Kljakovića-Šantića „Jasenovac enigma Holokausta“ održana je u dvorani Vijenac, Kaptol 29a u Zagrebu, u petak 15. travnja 2016. godine, u izdanju izdavačke kuće TKANICA iz Zagreba. Na predstavljanju knjige govorili su prof. dr. sc.  Josip Jurčević, Tomislav Vuković, novinar i publicist, Ante Beljo i autor.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/04/Ante_Beljo_01.jpg
Ante Beljo
 
Nikada u povijesti ni jedan logor nije bio park za zabavu za njihove zatočenike, a pogotovu ne logori iz ratnih vremena počevši od onih koje su Englezi organizirali u Burskom ratu 1892.-1902. u Južnoj Africi pa preko onih iz I. i II. svjetskog rata kod svih zaraćenih strana, a posebno nacističkog III. Reicha i po njima okupiranih zemalja. Bilo je nekoliko vrsta logora, a najokrutniji su bili oni u kojima su kolektivno ubijani pripadnici pojedinih naroda i rasa.
 
Na cijelom području bivše Jugoslavije nalazili su se mnogi logori po svojoj zločudnosti ne previše različiti, ali na našu nesreću jugoslavenski stratezi na čelu s Aleksandrom Rankovićem odlučili su umjesto velikog broja manjih otrovnih cvjetova s područja čitave bivše države zasaditi jedan veliki. Na dan boraca 4. srpnja 1966. godine u Jasenovcu, proglasiti ga zaštićenom biljkom nulte kategorije i oko njega plesti ubojite mitove o genocidnosti hrvatskog naroda i širiti ih po čitavom svijetu sve do današnjeg dana. Činjenica je da J. B. Tito nikada nije došao u Jasenovac, a u svom izvješću Kominterni s kraja 1942. godine pisao je o 'deset tisuća ubijenih u Jasenovcu'. On također nije odobravao Rankovićev projekt Jasenovačkog cvijeta i kompleksa. Više o tim događajima možete pročitati u knjizi TITOV najtajniji agent od Borisa Rašete, izdavač 24sata d.o.o., 2015., str. 124.-131.
 
U ovom kratkom izlaganju želim ukratko reći o bojanju srpske mitomanije i suprotstavljanju toj mitomaniji s hrvatske strane, iz vremena 80-tih godina i I. Srpskog memoranduma iz 1986., zatim agresija na Hrvatsku i BiH i opravdanja agresije 'zbog tzv. ugroženosti Srba, preko II. srpskog memoranduma koji je iza prvog desetljeća ovoga stoljeća koji je uobličen 'strategiji Republike Srbije' prema Srbima iz susjednih zemalja iz 2011. godine. U tom vremenu dogodila se i rehabilitacija četništva u Republici Srbiji, polovici BiH pa i u Hrvatskoj. U današnjim prepirkama u Republici Hrvatskoj više se i ne spominje četnike, ostala je samo 'borba' između ustaša i partizana. Uslijedila je zatim presuda Radovanu Karadžiću i oslobađajuća Vojislavu Šešelju, koje su posule novu sol na stare rane, a srpska mitomanija uporno širi stari mit Jastrebarskom, i stvara nove mitove o tzv. građanskom ratu – ne spominje se nigdje više agresija, o izgonu preko 200 tisuća Srba iz RH, iako se zna tko ih je poveo i kako su otišli. Konačno je Hrvatskoj potrebna vlastita historiografija kroz koju će promovirati istinu o sebi, a ne svoju istinu uvijek prilagođavati više od stoljeća i pol staroj jugoslavenskoj historiografiji koja vlada Hrvatskom još i danas poslije 26 godina života u vlastitoj državi.
 
Žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća bile su tabu tema kroz cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije, posebno što ti brojevi nikako nisu odgovarali demografskom prirastu stanovništva prema popisima ustanovljenim  1946., 1950. i 1964. godine. Popis iz 1946. je obavljala „Komisija za ratnu štetu pri predsjedništvu Vlade Narodne republike Hrvatske (NRH), a drugi popis iz 1950. god. je obavljala „Zemaljska komisija za popis žrtava narodnooslobodilačkog rata“. Podatci s tog popisa nalaze se u fondu SUBNOR-a u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, osim pojedinačnih upitnika o žrtvama i u Saveznoj komisiji pri Glavnom odboru SUBNOR-a u Beogradu. Za Republiku Hrvatsku su objavljeni u Časopisu za suvremenu povijest br. 1., Zagreb, 2001.
 
U oba ova popisa uključene su samo žrtve i stradalnici na strani partizana, a ne i ostalih vojnih formacija koje su bile sudionici u ratu 1941.-1945. na području bivše države. Rezultati popisa su zbog malog broja koji se nije mogao niti približiti poslijeratnoj propagandi, ali i očiglednom „nedostatku“ onih drugih bio je skriven i smatran „strogo čuvanom državnom tajnom“.
 
Mirovna konferencija vezana uz dobivanje ratne odštete zakazana u Parizu potpisana 10. veljače, a stupio na snagu 15. rujna 1947. Toj konferenciji je Edvard Kardelj trebao predočiti broj ratnih žrtava za jugoslaviju, a kad su stručnjaci iz statističkog zavoda rekli da je to nemoguće napraviti bez objavljenog popisa pučanstva, ali su dali zadaću tadašnjem studentu matematike Vladeti Vučkoviću da napravi procjenu demografskih gubitaka Jugoslavije od 1941.-1946. Što je on i napravio. Njegov izračun je bio 1.706.000. Kardelj je ovu brojku predočio na Konferenciji u Parizu. Ona je nekritički prihvaćena od Saveznika i tako je procjena demografskih gubitaka postala i službena verzija ratnih žrtava. O tome je Vladeta Vučković koji je kasnije bio sveučilišni profesor u Americi pisao 1985. godine u srpskom emigrantskom časopisu „Naša reč“ koji izlazi u Londonu.
 
Treći sličan popis bio je rađen 1964. kada je Jugoslavija očekivala isplatu ratne odštete „dodijeljene“ na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947. u Parizu u vrijeme dolaska na vlast socijaliste Willya Brandta u SR Njemačkoj. Njemački preduvjet za isplatu bio je da se napravi detaljan popis svih žrtava rata na području Jugoslavije uključujući sve zaraćene strane te mjesto i okolnosti stradanja od 6. travnja 1941. do 15. svibnja 1945. (Službeni završetak II. svj. rata u Europi je 9. svibnja 1945.). Trebalo je popisati: pripadnike bivše jugoslavenske vojske od 6. travnja do 7. srpnja 1941., pripadnike NOV-a i POJ-a, ili poginule u savezničkim formacijama do 15. svibnja 1945. i umrle od posljedica ranjavanja ili bolesti do 15. svibnja 1946. U četvrtu kategoriju koju je trebalo popisati spadali su ubijeni civili i stradalnici u bombardiranjima od 6. travnja do 15. svibnja 1945. godine. Obavljanje tog posla je stavljeno u zadatak Saveznom izvršnom vijeću kojeg je potpredsjednik (prvi do Tita) bio Petar Stambolić u lipnju 1964. kada su odobrena i sredstva za obavljanje tog posla. Popis je obavljen prema uputama Statističkog zavoda Jugoslavije.
Rezultati popisa su bili: 597.323 ubijenih i 509.840 preživjelih, ukupno 1.107.172. I ovim popisom nisu bili obuhvaćeni oni koji su ratovali na strani sila osovine (četnici, ustaše, domobrani, slovenski belogardejci i drugi) nego su dodani samo „prema procjeni“. Obrazloženje je bilo da je popis pokrio oko 60-65% od stvarnog broja. Zasigurno da im nije bilo oportuno iznositi bar ni približne procjene broja žrtava koje su oni likvidirali. To je u to vrijeme u krugovima kojima su rezultati bili dostupni šokantno djelovalo i stavilo ih pred nemoguću misiju već „općeprihvaćene brojke od 1.700.000 „jugoslavenskih ratnih žrtava“. Odlučili su poslije priređenih desetak knjiga popisanih 'bunkerirati' i zatajiti. Posebno su u tome popisu odudarale od 'propagiranog' žrtve u svim logorima u Hrvatskoj koje su iznosile 51.534.
 
Broj poginulih i stradalih na područjima ostalih bivših jugoslavenskih republika, a pogotovu mjesta kao što su npr. u Srbiji Kragujevac i Kraljevo ili logor Sajmište i ostali logori bili su mnogostruko manji od propagiranih. Masovnijih likvidacija vezanih uz veći broj lokacija na području Srbije nije ni bilo do rujna druge polovice 1944. kada su veće partizanske snage prebačene u Srbiju porazile Nedićeve i Dražine vojne formacije i buduće klasne neprijatelje. Ovdje trebamo spomenuti i činjenicu da je Nedićeva Srbija još 1942. sebe 'pohvalila' da je prva zemlja u Europi u kojoj su Židovi „nestali“ – Judenfrei. (Iz Turnerovih bilježaka za osobni izvještaj generalu Loehru 29. kolovoza 1942. dokument NOKW-1486.)
 
Upravo u ovo vrijeme 1964. i 1965. stvoren je i 'službeno' novi srpski mit o Jasenovcu, Jadovnom, Gradiški, Jastrebarskom… Žurno je napravljen i spomenik – kameni cvijet u Jasenovcu srpskog arhitekta Bogdana Bogdanovića s natpisom o 700.000 pobijenih u Jasenovačkom logoru. Spomenik i spomen područje je službeno 'otkriveno' 4. srpnja 1966. god. (bivši Dom Armije). Tada je i 'službeno' počela velika kampanja protiv Hrvatske i hrvatskog naroda u bivšoj državi i po svijetu, koja je bila i još uvijek je u jezgri svih protuhrvatskih kampanja izravno usmjerenih protiv bilo kakove hrvatske države. Ovoj bezličnoj povijesnoj krivotvorini suprotstavio se je dr. Franjo Tuđman – bio je zbog toga pritvoren i osuđen; prvi put 1972. godina na dvije godine zatvora, kasnije mu je kazna smanjena na 9 mjeseci i ponovno 1981. na tri godine zatvora i pet godina stroge zabrane javnog nastupanja. Na takve krivotvorine je Tuđman ukazivao, a danas znamo da su se one i dogodile sa svim njihovim crnim sadržajima.
 
Evo nekoliko citata iz Tuđmanovog odgovora na optužbe u glavnoj raspravi u Okružnom sudu u Zagrebu 17.-20. veljače 1981.
_…_
„Druga moja tobože „lažna“ tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu jest da je po statističkim podacima u svim logorima i zatvorima NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata iz Hrvatske poginulo oko 60.000 ljudi, i to i Srba i Hrvata i Židova i Cigana i dr., što je rekao sam „ogroman broj i užasan zločin“, „ali sam protiv toga da se taj broj udesetostručuje, samo za Jasenovac na 600 tisuća, samo i jedino zato da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda“.
_…_
Na osnovi takvih povijesno-znanstvenih spoznaja, a sučeljen sa svakodnevnim ponavljanjem povijesnih neistina, obmana i pogrješnih interpretacija, ne samo u mnogim propagandno-publicističkim i političkim aktivnostima, nego često i u prosvjeti i u izjavama ozbiljnih, a neupućenih intelektualaca – pledirao sam – u razgovoru s Vlatkom Markovićem, ne prvi put, ali jamačno nimalo slučajno da za zajedničkim stolom rasprave bitna sporna pitanja razumni Hrvati i Srbi, ozbiljni intelektualci i političari, da bi se pridonijelo uklanjanju međusobnog nerazumijevanja, optužbi i nesporazuma što su u povijesti dovodili do sukoba pa i međusobnog istrebljenja, a u sadašnjosti do štetnog održavanja pogrješnih povijesnih sudova, koji se nužno odražavaju i na sadašnjost.
_…_
Kada su godine 1965. pobornici hegemonističko-centralističkih koncepcija, hoteći iskoristiti proslavu 25. obljetnice početka NOB i revolucije u Jugoslaviji (1966.) za jačanje svojih pozicija, predlagali da se glavna proslava održi u Jasenovcu, zato što je tamo ubijeno 700-800 pa čak i 900 tisuća ljudi, to je trebalo biti uklesano na spomenik, a glavni govornih imao je biti A. Ranković, – suprotstavio sam se tom argumentima statističkih podataka o ratnim žrtvama 1941.-45. (koji još nisu bili do tada, a nisu ni do sada objelodanjeni), ukazujući na dalekosežnost posljedica više no deseterostrukog uveličavanja i onako groznih žrtava.
_…_-
Pri neprestanom ponavljanju i zastrašujućem pretjerivanju ustaških zlodjela u NDH, zaboravljaju se ne samo činjenice da povijesni uzroci ustaštvu bijahu u hegemonističkom nasilju nad hrvatskim narodom u monarhističkoj Jugoslaviji, posebno u ubojstvu Radića hrvatskog vodstva u beogradskoj skupštini, te da četništvo ne bješe ništa manja opasnost za hrvatsko pučanstvo u ratu nego što je ustaštvo bilo za srpstvo, već i to da se na takvim krivotvorenim osnovama ne mogu stvarati prave pretpostavke za skladan suživot Hrvata i Srba u socijalističkoj zajednici. Tko nema hrabrosti pogledati u oči povijesnoj istini, taj će bježati od nje i u sadašnjosti. Osim toga, valja imati na umu da je takvo preuveličavanje ustaških zločina u službi teorije o golemoj povijesnoj krivici čitavog hrvatskog naroda…
_…_-
…A kako sam se onda našao u takvu položaju?
Vjerojatno, kako zbog posebnih prilika u kojima nam je živjeti, tako i zbog toga što iz nedokučivih razloga osobne naravi pripadam onom soju ljudi što se ne mogu fatalistički miriti s odnosima i sa stanjem koje osjećaju kao nepravdu, već djeluju u skladu sa svojim osobnim uvjerenjem i znanstvenim osvjedočenjem.
_…_-
Sve te činjenice, nedvojbeno skreću pozornost na to da je u hrvatskom nacionalnom biću nastalo stanje oslabljene vitalnosti ali i uzburkane zdvojnosti. Do postupnog smanjenja nacionalne vitalnosti dolazi uvijek zbog individualnog i kolektivnog gubljenja životnih poticaja i vizija. Kad se pokoleba, ili izgubi, povjerenje u privlačnost ideala, ili u mogućnost dostignuća osobnih, društvenih ili nacionalnih ciljeva na rođenom tlu, onda raste osjećaj bezvoljnosti i dezorijentiranosti, nezainteresiranosti i ravnodušnosti, nesigurnosti i izgubljenosti, pa čak i beznadnosti i straha; ali s druge strane gomila se kako osjećaj zdvojnosti i ogorčenosti, pa i rušilačkog očajništva, te spontanog i promišljenog otpora po zakonima biološkog samoodržavanja.
_…_-
Usprkos tome što sam u svom odgovoru na optužbu iznio da sam do rezultata o ratnim žrtvama došao za SRH na temelju egzaktnih statističkih podataka, a za cijelu SFRJ primjenom znanstvenih metoda o utvrđivanju demografskih gubitaka, što je u skladu i s rezultatima drugih znanstvenika, i usprkos tome što smo u dokaznom postupku moji branitelji i ja. (Vlado Marić i Željko Olujić op. A. Beljo) predložili sudskom vijeću da se od Republičkog i od Saveznog zavoda za statistiku zatraži „Popis žrtava rata 1941.-1945.“ Radi uvida o stvarnom broju poginulih u logorima i u ratu u cjelini, – zastupnik javne optužbe ne samo da ne odustaje od inkriminacije, već baš na tom primjeru potencira moju tobožnju krivnju.
 
Na žalost svi ti mitovi i neistine nesmiljeno kruže još i danas. Na suzbijanju takvih gnjusnih neistina nismo se mnogo odmakli od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, iako danas imamo dostupne sve one informacije koje su nekada bile strogo kažnjavanje tabu teme. Kako svaki mit, bar u nekom svom dijelu, treba imati i određeno obrazloženje bilo mu je potrebno pribaviti i bar nekakav popis žrtava. Za to se je pobrinuo Jasenovac Research Institute u New Yorku koji je onda svojim 'zvučnim' imenom i sjedištem trebao na međunarodnom planu napraviti uvjerljivim 'priložene popise žrtava'.
 
I evo baš na ovom segmentu zaživio je ponos, prkos, desetogodišnja ustrajnost i odlučnost Josipa Kljakovića-Šantića u pronalaženju pozadine nastanka i sadržaja tog silnog poimeničnog popisa. Imajući u vidu sve otkriveno, ali i nerazjašnjivu upornost onih koji širenjem takvih laži siju veliku mržnju prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi kod svih onih u svijetu, ali i kod kuće, koji nisu u mogućnosti saznati istinu i čuti i drugu stranu, ta neistina je imala uspjeha, a stotinu puta ponovljena – kako reče Goebbels – postaje „istina“. Posebno se takvim mitskim pristupima isključuje svaki razumni i znanstveni pristup spoznaje istine i sprječavanja upornog blaćenja i širenja mržnje između hrvatskog i srpskog naroda.
 
Istina o Jasenovcu, ali i drugim protuhrvatskim legendama mora doći na svjetlo dana zasnovana na činjenicama, a širenje zloglasnih mitova i govora mržnje može se jedino obuzdati pravosudnom borbom protiv kleveta i mržnje. Ovo vrijedi svakako i za JUSP Jasenovac (Javna ustanova Spomen područje Jasenovac) i podatke koji se na njoj nalaze. Ovu ustanovu za razliku od Centra iz New Yorka financiraju hrvatski porezni obveznici. Mnogo dokaznog materijala za to donio nam je autor u svojoj knjizi Jasenovac – enigma holokausta. U tome je zapravo i najveći doprinos ove knjige i postavljena zadaća onima koji su dužni odrađivati i ovaj drugi dio posla. Ova hrvatska generacija ne smije taj dio tereta ostaviti našoj djeci.
 
Istinu o žrtvama logora Jasenovac trebat će potražiti negdje između brojeva iznijetih u popisima iz 1946., 1950. i 1964., ali i svjedočenja Ilije Barbarića koji navodi u svojoj knjizi NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA u kojoj autor navodi da je vidio koncem rata popis svih onih koji su bili ili prošli kroz logor Jasenovac i da je ukupan broj imena bio oko 18 tisuća. Većina arhive od NDH je koncem rata završila u Beogradu.
 
Potrebno je prestati dokazivati sebi da nositelji zla šire neistine i usmjeriti se na sprječavanje širenja zloćudnog karcinoma mržnje. U protivnom uvijek završavamo na Sizifovu poslu s gorkim okusom gubitničkom mazohizma.
 

Ante Beljo

Povezane objave

“Nisu dio udruženog zločinačkog pothvata”

HF

Plenković u “mrtvoj” gol šansi

HF

Izvrsna predstava Christiana Jalžečića

HF

Voditeljstvo u praksi

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više