Zločin je zločin ma gdje se dogodio, i svi zločinci trebaju biti kažnjeni
Što drugo i očekivati u dvodijelno podijeljenoj Bosni i Hercegovini več podijeljenost u svim segmentima društva, koje u trganju svakog na svoju stranu gubi sve elemente uređenosti i stubove održivosti. Čini se kako vrijeme od rata promiče da je podijeljenost veća, provalije dublje, zidovi deblji. I dok se beha društvo prije rata dijelilo po nacionalnoj i vjerskoj posebnosti i razlikama živi, danas se ta dioba proširila i na mrtve. A ta dioba po mrtvima daleko je opasnija, i glavni je kočničar gradnje mostova između živi.
Obredno odrubljivanje glava Hrvatima
Stoga, bez pomirbe mrtvi, a to znači jednakim pristupom svakoj beha žrtvi s istim pijetetom, nema ni zaborava, ni oprosta, ni suživota preživjelih u građansko-konfesionalnom beha sukobu za teritorij. Naime, sve dok jedna beha strana svoju žrtvu tretira žrtvom, a onu drugu nesretnim slučajem, ili još gore da je se tretira čak opravdanom u ime neki svojih vjerskih i nacionalnih ciljeva, i dok su žrtve na jednoj strani nevine a na drugoj to nisu, znak je kako onima koji tako žrtve klasificiraju nije do mira i pomirbe, oprosta i suživota. Nije im ni do Bosne i Hercegovine bez obzira na njihovo glasno jadikovanje, više neprolaznom frazom, „ona dva beha naroda imaju svoje rezervne države, mi nemamo“.
Čudno je to bošnjačko oružje za cjelovitu i unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Zar može narod imati rezervnu državu. U Bosni i Hercegovini i to može, jer inače Bosna ne bi bila Bosna kada ne bi imala svoje specijalitete, svoju specifićnost kakvu nema ni jedna druga zemlja u svijetu. Nije istina da Hrvati i Srbi imaju rezervne države, Hrvatsku i Srbiju. Bosanskohercegovačka istina je da sva tri njena naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju svoje rezervne države, Srbi Srbiju, Hrvati Hrvatsku i Bošnjaci, mati, Tursku. „Turska je naša mati, tako je bilo i tako će ostati“, ne stišva se ta bošnjačka pjesma Turskoj. Ako Bošnjaci nemaju rezervnu domovinu, kako onda Bosnu ostavljaju Turcima u amanet. Moglo bi se na tragu tog amaneta zaključiti da je Bosna Bošnjacima rezervna domovina, a Turska matica. To su te razarajuće diobe zemlje, gotovo opasnije za njenu budućnost i od samog rata koji ju je prepolovio na dva entiteta.
Na tragu tih dioba, kojima se ne vidi kraj, u subotu 16. travnja 2016. godine na dva različita stradalnička mjesta, dva različita beha naroda, obilježila su zajedničku 23. obljetnicu svojih žrtava. Bošnjaci su obilježavali u Ahmićima stradanje svojih žrtava, što su stradali u vojnoj akciji Hrvatskog Vijeća Obrane pri oslobađanju puta kojeg su Muslimani presjekli, što je bio poveznica hrvatskih enklava u Lašvanskoj dolini. Iako će još dugo ostati nejasno tko je i s kojim ciljem, s kojim namjerama uistinu počinio taj zločin, kada je taj beha prostor bio pretrpan tajnim obaviještajnim inozemnim službama, mudžahedinima i prognanim muslimanskim Krajišnicima, kažnjeni su Hrvati.
Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu na duge zatvorske kazne osudio je trojicu, a oslobodio ćetvoricu Hrvata. Iako je u presudi navedeno da su Ahmići bili legitimni vojni cilj, ali ne i zločini koji su počinjeni, Dario Kordić odležao je u najstrožijem europskom zatvoru gotovo dvadeset godina robije. Muslimanska strana uz pomoć mudžahedina i Krajišnika koji su izbjegli ispred srpskog progona vrši stravičan zločin nad Hrvatima Srednje Bosne. Tu u blizini Ahmića, čije žrtve Bošnjaci uzdižu i iznad žrtava u Srebrenici, Muslimani ubijaju u jednom hitcu osmero nedužne hrvatske djece dok su se igrala na viteškom igralištu. Na Badnjak, kako bi što više ponizili Hrvate i njihove najveće blagdane, u mjestu simboličnog imena što kazuje da ga nisu slučajno izabrali uoči Božića, Križanćevu Selu na najsvirepiji moguči način, onako kako to danas čine isilovci, masakriraju 74 Hrvata, a u Buhinim Kućama njih 36. U selu Maljine zarobljavaju 35 hrvatskih civila, među njima i bolesnih dječaka, odvode ih i na „nepoznatom“ mjestu likvidiraju. Masovnu grobnicu tih hrvatskih žrtava skrivaju i danas.
Na drugoj strani 16. travnja 1993. godine u selu Trusine kod Konjica Muslimani zvjerski ubijaju 22 hrvatska civila i vojnika. Ahmići i Trusine, Trusine i Ahmići, istog dana, mjeseca i godine žrtve onih drugih, koji danas svatko po svom vjerskom običaju memoiraju 23. obljetnicu stradanja. Za muslimanske zločine u Trusini svi zločinci nisu osuđeni kaznom zatvora onoliko koliko je dobio sam Kordić. I ta diskriminacija prema žrtvama, ta dioba Bosne po mrtvima, je zapravo najtrašnija dioba, preko koje ne će generacije i generacije prijeći. Ako se tako diskriminirajuće odnosi prema mrtvima, a odnosi se, onda i ne ćudi ovako velika podijeljenost između živih.
Na bošnjačkom obilježavanju u Ahmićima nitko od nazočnih se nije sjetio, a o priznanju, kajanju i isprici ni govora, hrvatskih žrtava tu u sujedstvu, ubijene hrvatske djece, pokolja u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, zločina u Maljinama i Miletićima… Na prostorima nekadašnjeg hrvatskog sela Trusine gdje se istog dana okupili preživjeli Hrvati, predsjednica Udruge poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Konjic Dragica Tomić sjetila se Ahmića. Imala je vjerske snage i hrabrosti pred tim preživjelim hrvatskim žrtvama kazati: „Na današnji dan dogodio se zločin i u selu Ahmići. Zločin je zločin ma gdje se dogodio, i svi zločinci trebaju biti kažnjeni“. To je ne samo pokazatelj tko se bori za Bosnu ravnopravni i jednakopravni razlika i posebnosti, več iznad svega poruka pomirbe, pravde, mira, suživota, tolerancije i jednakosti svih pred zakonima. To su riječi kakvih je Bosna potrebna, jer jedino na njima se može graditi njena budućnost. No da bi se to i ostvarilo moraju se čuti i od druge strane, bošnjačke, također i srpske. Ako ni u koje drugo vrijeme a onda zasigurno na ovakvim tužnim obljetnicama.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više