Punina kršćanskog egzistencijalizma

Tko ljubi svoj život izgubit će ga, a tko izgubi svoj život zbog njega i evanđelja sačuvat će ga za život vječni

„A sada, čemu da se nadam Gospode?

Sva je nada moja u tebi!“ (Ps 39,8).

Što mi više idu mjeseci i godine kao kršćaninu i svećeniku i što više razmišljam o svojoj vlastitoj egzistenciji, moram vam priznati, poštovani čitatelji, da mi mnoge stvari – svjetovne, koje su mi u životu puno značile i za kojima sam čeznuo odjednom postaju odiozne i moje se biće okreće prema nekim drugim vrijednostima. Koje su to vrijednosti? Pa one duhovne, kršćanske i evanđeoske. I u tom kontekstu nose me upravo ove riječi Psalma 39 da se mogu nadati samo Bogu i njegovoj ljubavi, jer me ona počinje ispunjavati do kraja. Moja nada koju njegujem nije puka ljudska nada ili pak puki ljudski optimizam. Nastojim u svojem ovozemaljskom životu, prožet Kristovom milošću njegovati kršćansku nadu, a to je da Krist u mojem životu ima posljednju riječ i da se u životu mogu nadati samo njemu i njegovoj ljubavi, unatoč svojim grijesima i slabostima.

Uzdam se u njegovo milosrđe koje je veće i jače od svih mojih grijeha, slabosti i negativnosti, te ću i dalje, poput sv. Pavla nastaviti duhovnu borbu i truditi se osvojiti vječni život. Kako nam sv. Pavao dobro kaže da je dobar boj bio, trku završio vjeru sačuvao. Naša vjera je, ako želimo biti istinski kršćani na ovom svijetu izložena raznim izazovima. Ovozemaljske kušnje i napasti na sve moguće načine pokušavaju testirati našu vjeru, a đavao kao neprijatelj Boga i čovjeka pokušava nas pokolebati na našem putu nade i tako nas ugroziti u pouzdanju prema Božjoj ljubavi. Ali moramo znati da je temeljni postulat kršćanskog egzistencijalizma u tome da kada nam sve oduzmu, kada sve izgubimo, kada nas zadesi bilo kakav oblik patnje – bolest, gubitak voljene osobe, nekakav grijeh ili moralno zlo – moramo se utjecati Bogu, jer nam ostaje samo on. Ovosvjetski egzistencijalisti u svojem duhovnom i intelektualnom obzorju vide samo ništavilo. Kršćanski egzistencijalist vidi nešto sasvim drugo. On unatoč svim protivštinama vidi samo Krista u kojemu je jedini izlaz iz okova ovozemaljske grješne egzistencije.

Isus Krist je snaga, on je osloboditelj i snagom vjere trebamo učniti taj čin predanosti živome Bogu i njegovoj ljubavi i milosrđu. On nas zasigurno neće ostaviti. Takvo je barem moje iskustvo. Kada sam prije dvije godine otkrio da mi je bolest uznapredovala, te da je uglavnom sve neizvjesno kroz jednu sasvim jasnu molitvu koju sam osobno sastavio utjecao sam se Presvetom Trojstvu i nebeskoj Majci Mariji, učinio sam jedan sasvim snažan i jasan čin predanja njihovoj volji i njihovoj ljubavi. Uz pomoć molitve i snažne duhovne dimenzije, te uz pomoć medicine uspio sam, barem trenutačno nadvladati sve one poteškoće koje bolest nosi sa sobom. Dozvao sam si u pamet one Isusove riječi da tko ljubi svoj život izgubit će ga, a tko izgubi svoj život zbog njega i evanđelja sačuvat će ga za život vječni.

U tome se sastoji kršćanka logika. Da se čovjek kršćanin u svojem životu preda Isusu i to do kraja. Da se preda njegovoj ljubavi, da se preda njegovoj dobroti i milosti. Na kraju krajeva, nije ovaj naš ovozemaljski život svrha samome sebi. Pa zar nismo stvoreni zbog toga da jednoga dana gledamo Boga licem u lice i tako uživamo vječnu nagradu za svoju vjernost njegovoj ljubavi na ovome svijetu? Svaki kršćanin trebao bi raditi na tome da u svojem životu bude oduševljen Isusom Kristom i njegovim evanđeljem? Tek to oduševljenje i život po evanđelju donosi u punini oslobođenje i mir srca. To je punina kršćanskog egzistencijalizma. To je punina Božje ljubavi koja trijumfira u čovjekovom srcu. Samo treba vjerovati, otvoriti se do kraja. Potrebno je vježbati se neprestano u Kristovoj evanđeoskoj ljubavi i dobroti. I to je jedini put koji vodi prema zrenju života.

Vlč. Pavle Primorac