Drži li Turska EU u šaci? U mnogo slučajeva nije jasno je li Europa uistinu postala popustljivija prema turskoj vladi. Otkako je s Turskom postignut sporazum o suradnji u izbjegličkoj politici, mnogim se Europljanima čini kao da EU dopušta da je turska vlada ucjenjuje. „Turski predsjednik drži vlade članica Europske unije u šaci i EU se podčinjava Ankari.“
Nesporno je da turska vlada pokušava i u inozemstvu vršiti politički utjecaj i ograničiti javne rasprave u skladu sa svojim predodžbama. S druge strane, zabranjuje svako kritiziranje zbivanja u vlastitoj zemlji ocjenjujući to uplitanjem u interna pitanja. No mnogo je manje jasno u kolikoj se mjeri europske vlade i institucije uistinu podčinjavaju takvim koracima. U mnogim slučajevima vidi se u prvom redu to da se odnos između Turske i Europe korjenito promijenio. Umjesto jednostranog turskog približavanja Europi sada svjedočimo međusobnoj borbi za nametanje vlastitih interesa i vrijednosti. Turska ograničava slobodu mišljenja u europskim zemljama. Budući da je u popratnim informacijama o koncertu u Dresdenu (Aghet) spomenut genocid nad Armencima, turska vlada odmah se potužila Europskoj komisiji. EK je ustrajala na financiranju koncerta (200.000 EUR), ali je sporni tekst, bar privremeno, izbrisala s vlastite internetske stranice.
U Nizozemskoj je turski konzulat u Rotterdamu pozvao Turke da prijavljuju uvrjede predsjednika Erdogana. Turski predsjednik očito će tužbe podnositi i u europskim zemljama. Nakon što je u satiričnoj emisiji Extra3 na televizijskoj postaji NDR u ožujku objavila pjesmu u kojoj se izruguje predsjednik Erdogan, njemačka je vlada ostala mirna, da bi nedugo nakon toga pjesmu Jana Böhmermanna o Erdoganu u jednom telefonskom razgovoru s premijerom Ahmetom Davutogluom nazvala „svjesno uvredljivom“ iako nije bila primorana zauzeti stranu. Merkel je kasnije i sama priznala da je to bila grješka. Pokušaj turske vlade da u europskim zemljama vrši jači utjecaj na javno mišljenje posve je očit. U mnogim slučajevima odgovorni političari uistinu u konačnici pokleknu pod tim pritiskom. Turska vlada progoni domaće i strane novinare, a EU čini premalo da je spriječi u tome.
Volker Schwenck s televizijske postaje ARD, Giorgos Moutafis iz lista Bild, Tural Erminov iz ruskog Sputnika, medija bliskog Kremlju, David Lepeska novinar britanskog Guardiana. Nijedan od navedenih novinara ne smije ući u Tursku – a to su samo slučajevi od prošlog tjedna. Njima valja pridodati brojne strane novinare, kojima turska vlada brani ulazak u zemlju ili im otežava posao. A o ograničenoj slobodi izražavanja njihovih turskih kolega da i ne govorimo. Na ljestvici slobode tiska Reportera bez granica Turska zauzima 151 od ukupno 180 mjesta. Zbog toga ta organizacija od kancelarke Merkel traži „jasne riječi“ o slobodi medija u Turskoj.
Merkel je kao reakciju na to prilikom svog posjeta jednom turskom izbjegličkom kampu izjavila da se o vrijednostima kao što su sloboda tiska i mišljenja ne može pregovarati. „Ako bude još slučajeva kao što je onaj ARD-ova dopisnika Schwencka, onda ćemo o tome morati razgovarati“, poručila je Merkel, ali je ostala samo na tome. Međutim, nejasno je što bi europske institucije mogle učiniti u ovom pitanju, osim javnog kritiziranja. Sloboda tiska nije dio sporazuma između Europske unije i Turske, do sada se to pitanje isključivalo iz pristupnih pregovora, a „koga će Turska pustiti u zemlju, a koga ne, to je njena suverena odluka“. Prema tome predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz ne može činiti ništa doli s distance odvraćati tursku vladu od sastavljanja crnih lista novinara. Uskoro će svi Turci moći u EU bez vize, iako kriteriji za to još nisu ispunjeni.
Premijer Davutoglu prošli je tjedan čak i zaprijetio: „Ako EU do kraja lipnja ne dopusti svim Turcima ulazak bez vize, nitko od Turske neće moći očekivati da ispuni svoja obećanja.“ A za oslobođenje od vizne obveze turske se vlade bore već desetljećima. Ankara i Europska unija usuglasile su se oko 72 uvjeta koji se za to moraju ispuniti. Među njima je i unaprjeđenje pravosudnog sustava, borba protiv korupcije u policijskom sustavu, ali i sporazum o razmjeni podataka s europskim tijelima i agencijama. Bruxelles sada računa na te uvjete i pokušava se izboriti za krajnje objektivan, formaliziran proces. „Kriteriji se u slučaju Turske neće ublažavati“, izjavio je predsjednik EK Jean-Claude Junkcer. No već prošli tjedan turska je strana priopćila da je ispunila već 61 kriterij, dok je predstavnica Europske komisije priopćila da ih je ispunjeno svega 35.
Tayyip Recep Erdogan je i Volkeru Schwencku zabranio ulazak u Tursku!
Turska vlada priopćila je da će do 30. travnja ispuniti sve kriterije kako bi EK već 4. svibnja mogla dati svoje mišljenje i preporuku za ukidanje viza. No odluka o tome sigurno neće biti tako formalna kao što to najavljuje EK. Osim toga, za ukidanje viza Turskoj potrebna je i politička volja zemalja članica.
EU je obećao uplatiti Turskoj tri milijarde eura do kraja 2018. koje bi se trebale utrošiti samo na zbrinjavanje izbjeglica. No može li to EU doista kontrolirati? „Novac će se izravno ulagati u humanitarne projekte“, izjavio je Markus Lammert, glasnogovornik EK u Bruxellesu. „Mi ne dajemo Turskoj pomoć za popunjavanje proračuna.“ Prema dogovoru, novac će se smjeti uplaćivati samo za humanitarne projekte, i to nevladinim i UN-ovim organizacijama. Međutim, postoji važna iznimka: za gradnju škola i domova zdravlja EU uplaćuje novac nadležnim turskim tijelima. A oporbene skupine već su u više navrata upozorile da poslovni ljudi s vezama u vladajućoj stranci imaju prednost pri dodjeli važnih građevinskih i humanitarnih projekata. Europska unija je očito svjesna rizika i planira konkretne mjere opreza. Trenutačno jedno izaslanstvo Europske unije pregovara s turskim ministarstvom unutarnjih poslova o pojedinostima modaliteta plaćanja. Prema dogovorenom planu turska će strana dobiti novac tek nakon pomne provjere tijekova plaćanja. Prvi iznosi za izbjegličke projekte od 77 milijuna eura u ožujku su prvo uplaćeni Svjetskom programu za hranu i UNICEF-u.
EU zatvara oči
Upravo u fazi kada je Turska postala veća autokracija i kada se građanska prava prije ograničavaju, nego jačaju, ponovno se pokreću pristupni pregovori s Europskom uniji. Taj opći dojam malo se relativizira kada se pogleda što je obećano dosada: malo. I što je dosada postignuto: ništa. U prosincu 2015. započeli su pregovori u poglavlju 17 – Ekonomska i monetarna politika, a do kraja 2016. trebalo bi se otvoriti poglavlje broj 33 posvećeno proračunskoj politici. Međutim, o ključnim temama kao što su pravosuđe i temeljna prava još se ne pregovora iako je to Turska već zatražila. A nijedno od preostala 32 poglavlja neće se moći zatvoriti sve dok Turska ne prizna Cipar kao samostalnu državu. Prema tome, napredak u pristupnom procesu u koji se upustio EU jest minimalan. No unatoč tome, Erdogan se prezentira kao da je samo on zaslužan za ponovno pokretanje pristupnog procesa.
EU ostavlja izbjeglice u Turskoj gdje nemaju gotovo nikakvih prava. Prilikom svog posjeta izbjegličkom kampu u Turskoj kancelarka Merkel i predsjednik Europskom vijeća Donald Tusk izjavili su kako su osobno željeli vidjeti u kakvim uvjetima žive izbjeglice. A vjerojatno je oboma bilo važno prenijeti slike o dobro organiziranom šatorskom gradu i poručiti da je izbjeglicama u Turskoj dobro, za što je zaslužan i EU.
Kritičari tvrde da je velika većina više od tri milijuna tražitelja azila u Turskoj smještena izvan kampova i da nemaju pravo na pomoć države. Stručnjaci za azil daju mješovitu ocjenu. Turska je, istina, primila više ljudi nego ijedna druga zemlja i omogućuje im pristup bolnicama i školama, ali legalno raditi mogu samo malobrojni. Prema tome, besperspektivnost je i dalje razlog za bijeg u Europu. Prilikom svog posjeta Merkel i Tusk govorili su o radu i obrazovanju izbjeglica. No u praksi njihove riječi znače malo jer u postupanju prema izbjeglicama Turska ne dozvoljava nikakvo uplitanje. EU je toga itekako svjestan. Zbog toga je Tusk prilikom svog posjeta zaključio da „nitko nema prava davati prodike“ Turskoj. Europa ignorira nasilje koje turska država provodi u kurdskim područjima.
Na jugoistoku zemlje vode se borbe između turske vojske i kurdskih paravojnih postrojbi otkako je u ljeto 2015. mirovini proces proglašen propalim. Navodno je unutar Turske raseljeno više od 400 000 Kurda. Predsjednik Erdoga, koji je nekoć sam potaknuo mirovni proces, danas je nepomirljiv. Njegova žestoka politika prema Kurdima kosi se s temeljima demokracije: kada je na izborima 2015. kurdska sekularna stranka HDP ostvarila iznenađujuće dobar rezultat, Erdogan je odbio suradnju s tom strankom i raspisao nove izbore. Sada želi ukinuti imunitet zastupnicima HDP-a i podići protiv njih tužbe zbog pružanja potpore teroristima.
EU često na susretima s predstavnicima Ankare natukne postupanje u kurdskim područjima, ali od početka suradnje u izbjegličkoj politici preže od izravne kritike. Tipični su apeli poput onoga koji je nakon travanjskog atentata uputila visoka povjerenica u vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a Federica Mogherini. „Turska bi trebala ponovno pokrenuti mirovni proces.“ No o strožim mjerama, poput primjerice sankcija, nema ni govora. Turska se ne bori dovoljno protiv islamističkih paravojnih jedinica u susjednim zemljama, a EU okreće glavu.
Na račun Turske, Natove članice, bile su upućene teške optužbe: „Već dugo pripadnici „Islamske države“ nabavljaju oružje i dovode nove vojnike preko Turske – a u tome ih zaustavlja ni policija, ni tajne službe. Od početka prosvjeda turska vlada je stala na stranu pobunjenika kako bi slomila predsjednika Bashara al Asada. Optužbe na račun Turske bile su česte, a ona ih nikada nije jasno ni potvrdila, ni opovrgnula. Činjenica je da Turska u postupanju s Islamskom državom itekako dobro balansira. S jedne strane, Turska je članica Natove koalicije protiv IS-a, a s druge, turska vojska vrši zračne napade na kurdsku paravojnu postrojbu YPG u Siriji koja se kao saveznica Natoa na prvoj crti bori protiv džihadista. SAD i EU stalno kritiziraju takvo postupanje Turske, ali se do sada ono nije znatno promijenilo. Koalicija priprema veliki dio svojih napada s turskog teritorija i zbog toga ovisi o suradnji Ankare. Unatoč višestrukim zahtjevima turske vlade, ni EU ni SAD nisu uvrstile kurdski YPG u Siriji na popis terorističkih organizacija. Osim toga, za borbe protiv IS-a ta skupina dobiva oružje iz EU-a, pa čak i iz Njemačke.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više