Janko Bučar – čovjek koji je živio ispred vremena

Humani otpor zlu i zlotvorima

 

 

Ovako sam o prijatelju i kolegi Janku Bučaru (Barovka kod Krašića, 26. VI. 1952. – New Delhi, 20. VI. 2016.) pisao 28. XI. 2012.

Janka Bučara  je i nakon dvadeset i malo više godina poznavanja i suradnje na mnogim poljima, teško definirati. Je li književnik, pjesnik, novinar, karikaturist, humorist, satiričar, aforističar ili pak dramatičar, ali ne zbog napisanih drama, već zbog dramatičnog života, a prije bi se moglo reći i tragičnog, koji je on sam uz pomoć dobrih ljudi pretvorio u komediju, ismijavajući prije svega tragičare naših sudbina, kao i njegove, kao nepodobnog ili nepoćudnog pravnika koji ima duboko usađen osjećaj za pravdu, pravicu, a to kod njega znači barem malo bolje nego što je u različitim razdobljima doživljavao kod drugih, ili pak sam veoma često proživljavao.

Janko Bučar s Hrvojem Hitrecom i Otom Reisingerom

 

Od sedme godine života kada je čuo za sve strahote diktature koja je tada vladala pružao je otpor, a diktaturu je i sam osjetio već u prvom razredu osnovne škole, i to u prvom dolasku na prvi sat početka škole. Tu je Janko kako je bio odgajan od svojih roditelja, (otac mu je bio partizan) pozdravio učitelja Nikolu Pašića (koji je bio doveden kako bi zamijenio nakon Drugog svjetskog rata ubijenog učitelja) i ostale s Hvaljen Isus i Marija!, a za odzdrav je od Pašića dobio zidarske zaušnice, te Zdravo! Kada je došao doma još onako uplakan, pozdravio je sa Zdravo!, te dobio šibom po stražnjici, te tako zaokružio kvadraturu kruga u kojem se i danas nalazi.

 

Strah i spoznavanje njegovih izvora prevladavao je urođenom inteligencijom i učenjem od svih, a ponajmanje od Pašića i njemu sličnih, koji se vjerojatno i zbog drugih sličnih djela morao povući negdje među takve. Ali Janko nije ušao u tajni pokret otpora zbog sebe, već zbog drugih, imajući i osjećaj i suosjećanje s mnogobrojnim ljudima koji su izgubili svoje najbliže u ratu, a posebice većina nakon Drugog svjetskog rata, koji su u malog Janka imali povjerenja ispričati mu dijelove poznatih sudbina njihovih rođaka ili prijatelja, susjeda ili jednostavno dobrih stradalih ljudi od onih koji su bili više nego zlo.

 

Već u dvanaestoj godini Bučar nije želio ići u crkvu jer je tamo viđao i zle ljude, koji su prokazivale dobre i slali ih žive u jame ili logore nakon rata, pa je pružao otpor i roditeljima, ali je na kraju ipak morao popustiti i tako biti odgajan i dalje u kršćansko -humanističkom svjetonazoru. Kojeg kao da je doslovce preuzeo iz Biblije, za koju veli da ju je pročitao barem pet puta, jer doma nisu imali previše knjiga. Tako je isto toliko puta progutao putopise braće Seljan, koji su ga jednako tako nadahnjivali upoznavati nove ljude i nove krajeve, te i dan danas s velikom ljubavlju voli putovati i uveseljavati one koje susreće, ma koliko se on jadno osjećao i s bogatima i s onima najsiromašnijima.

 

I u srednjoj školi Janko je pružao otpor, gdje se krajem šezdesetih godina učlanio u Maticu hrvatsku, ali sam bez nagovora ili preporuka. Čuvajući se od provokatora, koje je instinktivno prepoznavao, shvatio je da može slobodno djelovati samo u uskom krugu obitelji i rodbine, a gotovo potpuno slobodno samo prelaskom konclogora zvanog Jugoslavija, kako ga je znao nazivati ili "tvorovina" kako ju je nazvao u svojim djelima.

 

Od tamo je slao pisma pod punim imenom i prezimenom tražeći zaštitu za progonjene ljude u komunizmu ili nekom od drugih režima gdje se tada progonilo, kao i slobodu, demokraciju, samostalnost za svoj, ali i druge narode u svijetu. Kad su ga vojačili za "Jugo-nacističku armiju" (koristim Jankov termin), na upit gdje bi želio ići, Janko im odgovori: „Najradije nigdje, jer me mama učila da bi živio s ljudima, a ne da bih učio ubijati ljude“. I kao takvog poslali su ga u mornaricu, gdje je već na odlasku plačućoj majci Ani obećao: „Mama ne plačite, ja ću se brzo vratiti! I Janko se ubrzo vratio nakon nekoliko mjeseci otpora i glume tajnog Napoleona doma, opet glumeći da je imao operaciju meniskusa na koljenu, koju je kasnije stvarno i imao.

Kultura naprijed – zaustavimo primitivizam

Ali zloglasna Udba je imala sve zapisano, za što je Bučar dobio tek sredinom devedesetih potvrdu u gnusnom razgovoru s jednim od kosovaca, gdje se zapravo odao kada je Janku spomenuo jednu gnusobu koju je Bučar prepoznao iz teške borbe s jugonacistima iz Jugo-nacističke armije. U doba izbivanja iz Hrvatske pružao je otpor i u Njemačkoj, gdje je na njemačkim izborima za Bundestag želio sudjelovati, ali mu naravno nije bilo dopušteno, da bi on upitao članice i članice izbornog povjerenstva:

– Tko sam ja? Nemam pravo izbora doma, a sada vidim ni ovdje?

Tražeći pravo slobodnog izbora i zauzimanje i tih ljudi za to pravo za svakog pojedinca u svijetu.

 

Odlaskom u Južnoafričku Republiku priključio se pokretu otpora protiv apartheida, a od zatvaranja spasio se svojim neponovljivim humorom, te bio samo protjeran kao nepoželjna osoba. Janko je pola godine s tamošnjim crncima proveo pola godine u zloglasnom Sowetu. Povratkom u Domovinu, iako je radio i deseterostruko više od kolegica i kolega, nije mogao napredovati, jer se nije uklapao u sustav progona, ponižavanja i diskriminacije svega što je samo malo disalo hrvatski, ali je i tu rijetkima razumljivim humorom pokazivao da se ne slaže, odnosno kamo on pripada i spada.

 

Krajem osamdesetih se potajno uključio u stvaranje hrvatske države, da bi to učinio i samoinicijativno javno početkom ožujka 2012. godine, usprkos tome što je radio u četničko-komunističkom okruženju, gdje su se javno devedesetih godina mogla pronaći samo četiri čovjeka na 600 ljudi koji su imali tu hrabrost i domoljublje, ali bez koristoljublja, barem u to vrijeme. Bučar je s jednim od te četvorice krenuo kao dragovoljac u Domovinski i osloboditeljski rat, te se pokazao kao hrabar i human čovjek, u vremenu kada je to zaista bilo jako teško. To je doba u komu je porušeno više od trećine naše Domovine, pobijeno toliko nevinih ljudi, a danas Janko osuđuje zločine i naših branitelja, ali ih može razumjeti, i traži amnestiju za sve.

 

Nepobitna je činjenica da je Janko Bučar domoljub, ne samo hrvatski, već i svjetski, jer cijeli svijet osjeća kao svoju domovinu, što je pokazao kroz svojih do sada objavljenih 18 knjiga, a jednako tako i kroz preko 200 puta darivanje krvi nepoznatim ljudima, i kao i svi od tih humani ljudi nikada nije pitao tko je primio njegovu krv. Janko se voli družiti s ljudima, i to svima. A s nekima se družio upravo kroz pisanje. Istina, neki od tih su ukrali  desetak rukopisa o hrvatskim umjetnicima. Ipak Janko je neponovljiv, ako po ničemu, onda svakako što je objavio knjigu Susreti s velikim Otom Reisingerom, s kojim se našao po duhovnoj i duhovitoj liniji, bez obzira na podosta veliku razliku u godinama.

 

Nakon susreta s udbašem koji mu je izrekao i savjetovao najveće gnusobe, Janko se odlučio objavljivati svoje sakrivane i tajne zapise do tada uglavnom aforizme, u kojima razotkriva svu prirodu i narav zasigurno najgore i najzločinačkije diktature u povijesti čovječanstva, one komunističke. Godine 2002. objavio je prvu zbirku aforizama Misli opasnog čovjeka, te kroz daljnjih veliki broj napisanih i objavljenih knjiga provlačio svoj otpor prema negativnostima ili zlu prošlosti i ostatku nekažnjenog zla i ljudi iz toga vremena danas, kao i novim – starim zlima, kao kriminal i korupcija.

 

Janku je sve što doživi i proživi nadahnuće za napisati dobro književno djelo, od naslova pa do sadržaja. Tako je zadnja objavljena knjiga Pisma iz vedrina duha bila nadahnuta nagovaranjem znanca i kolege da se ulizuje odnosno da bude dio korumpiranog lanca koji dijeli novac na pola-pola, ili kako mu je savjetovao: Pola tebi – pola njima. Šutiš ti – šute oni!  Jednako tako i uskoro izlazeća knjiga Molba nad molbama, u kojoj piše o tri odbijanja da ga prime u Društvo hrvatskih književnika. U knjizi se nalazi 11 molbi od kojih je nastala vrijedna knjiga, prije svega duhovita i poučna, ne samo onima od kojih je nadahnuta, već i svima nama.

 

S ovim se zahvaljujem Janku Bučaru, i svima onima koji su pisali o njegovom književnom djelu, ali i kao čovjeku koji prepoznaje i zastupa dobre stvari, a svojim oštrim perom ubada one koji su ili čine zlo bilo kome. Je li to razlog što je u nemilosti skoro do progona kao u vremenima najcrnjih ili najcrvenijih diktatura u nedavnoj prošlosti? Samo mali dokaz za to je i nepojmljivo odbijanje sufinanciranja njegove knjige Kultura naprijed – zaustavimo primitivizam od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, koja bi vjerojatno bila sufinancirana da je imala obrnuti naslov Primitivizam naprijed – zaustavimo kulturu! Za spomenuti je i one koji su u tome sudjelovali: akademik Tonko Maroević, profesor Stipe Botica, predsjednik Društva hrvatskih književnika Borben Vladović, profesorica Andrea Zlatar Vilović i knjižničarka Mira Švob, s potpisnikom odbijenice Čedom Višnjićem, predsjednikom srpskoga kulturnog društva Prosvjeta.

 

Marijan Majstorović, 28. studenoga 2012.