Hrvatski Fokus
Hrvatska

Na vuka povika, a lisice meso kradu

Lovreć u Drugome svjetskom ratu

 
 
Nedavno sam u www.hrvatski-fokus.hr(1) objavio članak pod naslovom „Od Lovreća do visina“, odnosno s naslovom: „Iskonski spoznavana pa spoznata životna istina“. Podrobno sam opisao smještaj i osobitosti mjesta, a s naglaskom na zbivanja tijekom razdoblja od mojeg polaska u prvi razred pučke škole pa do sadašnjih dana. Zbog sadašnjeg stanja u Hrvatskoj, osjetio sam potrebu pripomenuti, da sam tijekom pohađanja pučke škole nosio na glavi kapu ustaške mladeži. Držim da sam ispravno postupio, jer su istinito iskazivanje osobnog stava i svjedočenje o stvarnim događanjima iz prošlosti preduvjet ispravnom postupanju, koje zahtijeva uspostava optimalnih međuljudskih odnosa i sveukupna stanja u hrvatskom društvu i na prostoru sadašnje hrvatske države.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/05/partizani-cetnici.JPG
Partizani i četnici u Drugome svjetskom ratu
 
Završetkom rata, pobjednička strana se nije posvjedočila boljom od poražene. Spominjanje kape ustaške mladeži posljedica je činjenice da tada nisam ni u ikoga od pučkoškolaca zamijetio da nosi ikakvu ustašku kapu. No, nakon kapitulacije Italije, došlo je do jačeg uključivanja njemačkih vojnih postrojbi, pa je postalo sasvim uobičajeno da mi dječaci zahtijevamo „slovo U“ od ustaških vojnika. Završetkomrata, nije bila rijetkost pojava dječaka s bijelim pionirskimkapama u svečanim prigodama. Meni je moja mama sašila bijelu partizansku (pionirsku) kapu. Nisam primijetio da je itko nosio trorogu bijelu kapu, kakva je bila obična nebijela u partizana. Mi u Lovreću, bili smo krajnje velikom većinom neupitni katolici, pa smo zazirali od trorogih kapa, jer se pročulo pa i primijetilo, da partizani nose troroge kape, ali i da ponekad  pjevaju: „Nosimo kape su tri roga, borimo se protiv Boga“.
 
Uspostavom partizanske vlasti nastavljeno je školovanje djece, pa čak i opismenjavanje odraslih. Nije, međutim, bilo moguće ostvariti nastavak pučkoškolske izobrazbe u središtu Lovreća, jer je zgrada u kojoj je bila smještena i prostorija pučke škole, bila zapaljenapa izgorjela. Zato se pučkoškolska izobrazba nastavila u školskoj zgradi na Mrnjavcima. Kao učenik tada najvišeg trećeg razreda bio sam i najbolji učenik, pa dobio status načelnika svih redovitih polaznika te škole. Na desnom rukavu svoje jakete bile su prišivene tri uspravne zelene, a ispod njih jedna vodoravna zelena trakaod čohe, pa ispod crvena zvijezda petokraka.
 
U Lovreću, uspostavom NDH nije odmah došlo do uspostave bilo kakve vojne postrojbe NDH, jer je dolaskom talijanske okupacijske vojske, pozamašna talijanska vojna postrojba bila smještena na relativno dosta velikom zemljišnom prostoru središnjeg dijela mjesta. Zapovjedništvo i pripadnici te vojne postrojbe ponašali su se tako, da su izazvali simpatije u nas dječaka, ali i u ponekih odraslijih osoba. Naime, s pomoću vojne trube postrojba bi oglašavala vrijeme podjele obroka hrane svojim vojnicima, a to je nama dječacima bio znak da pojurimo s tećama i loncima do prostora, gdje je bio smješten kazan s pripravljenom hranom, pa da se uključimo u red s vojnicima. Djelitelj hrane ubacio bi u donesenu posudu svakome od nas onoliko koliko i u posudu svakog vojnika, ponekad čak i više. Prijateljstvo između nas dječaka i vojnika bilo je prepoznatljivo, pa smo mi rado od njih uzimali njihove posude za hranu, da bi ih oprane i napunjene vodom vraćali njihovim vlasnicima. To prijateljstvo smo mi dječaci znali i zlorabiti krađom metaka i praznih patrona, kako bismo mogli pucati na načine, koje bismo sami osmislili. Događale su se i loše posljedice našeg pucačkog  igranja, pa su roditelji običavali primjenjivati i strože odgojne mjere.
 
Ratni porazi pripadnika Mussolinijevih vojnih postrojbi na svim frontama doveli su do odlaska lovrećke postrojbe prema južnijim dalmatinskim mjestima, dakle prema Šestanovcu i Zadvarju. Nakon razlaza od četnika, u Lovreć su iz Bosne pristigli crnogorski partizani. Jasno su izjavili da su protivnici vojnih postrojbi NDH, ali da surađuju s dalmatinskim partizanima. Zadržali su se samo jedan dan, pa se povukli prema istočnijim mjestima. Tijekom boravka u Lovreću nisu počinili nikakvu štetu ni opakost, ali su pri povlačenju, na cestu kod Jelića kuća dogurali velika kamenja. Žitelji središnjeg lovrećkog prostora su procijenili da se moraju skloniti u južnija brdska lovrećka sela. Postupili su ispravno, jer je već slijedećeg dana u središte Lovreća pristigla cestom iz zapadnog smjera talijanska vojna postrojba, koja je zapalila nekoliko kuća. Povratak izbjeglih žitelja svojim kućama uslijedio je nakon tjedan, ili nešto više dana.
 
Moja majka je zajedno s djecom bila smještena u Galinovićima u kući naše rođake, odakle smo promatrali što se događa u središtu Lovreća. I mi smo se vratili svojoj kući. Ubrzo nakon povratka kući, u središtu Lovreća moglo se nastaviti s polaženjem u školu, jer je zgrada u kojoj je bila smještena školska prostorija ostala pošteđena. Vratila se kući i učiteljica, pa sam sa svojim bratom nastavio pohađati pučku školu. Za to vrijeme nije bilo uspostave pravog mira, jer je partizansko djelovanje nastavljeno. Najprije je pristigla oveća partizanska skupina iz Bosne. Jedan njezin aktivist je došao u školsku prostoriju sa zahtjevom da se iz knjiga istrgnu slike  Poglavnika Ante Pavelića. Moralo se tako postupiti. Nešto kasnije u  mojem selu Bošnjacima  bila je kratkovremeno smještena omanja partizanska postrojba, koja je ubrzo otišla negdje drugdje. Dječje bolesti su uobičajena pojava, pa ni ja nisam bio pošteđen. Obolio sam od kozica (varićele) baš u vrijeme kada nam se otelila krava. Mama me odvela u pojatu da vidim tele.
 
Nakon što sam radostan izašao u predvorje naše pojate, pojavila su se dva niskoleteća talijanska aviona kakve sam običavao i prije s radošću viđati. No, ova dva baciše bombe na brežuljak blizu crkve, gdje bijahu i naše njive. Eksplozije bombi me zabezeknuše, pa me majka prigrlivši me hitro povede kući, ali u središtu sela morala je stati ispod stabla murve, prigrlivši me uz tijelo, jer je prvi avion mitraljirao središnji put u selu tako da sam zamijetio udare metaka po putu, jedva metar udaljeno od nas. Ubrzo zatim drugi avion baci bombu na kuću preko puta. Eksplozija me toliko prestravila da sam počeo vriskati. Majka me brzo odvela u naše dvorište i u kuću koju se držalo da bombe ne će moći ikoga ozlijediti. Nakon odlaska aviona, prestraviše me posljedice zločinačkog djelovanja. Ugledah vrijednu djevojku dragu mještanku sranjenom nogom, zatim dida Joskus ranjenom, prije toga zdravijom nogom. Moj užas se poveća kad doznah da je jedna susjeda poginula, da je i jedna moja ovca poginula, i da njezina dva janjeta (blizanke) ostadoše bez majke hraniteljice. Užas nakon kojeg moja majka odluči otići samnom na Mrnjavce k obitelji moje ujne. Probudih se u ujninoj kući, u majčinu naručju, pa ugledah upaljenu voštanu svijeću kako plamti, a kakvu se običava upaliti pri strahu da osoba može umrijeti. Poteškoće se pojačaše nakon što me odjenuše, jer proljevi posvjedočiše da osim kozica, i bakterije obavljaju svoje opakosti. Majka je umjela pronalaziti načine kako olakšati izliječenje, a tada se nije mogla obratiti liječniku, jer najbliži bijaše onaj domobranski u Šestanovcu, pa nešto dalje onaj civilni u Imotskom. Bog je uslišao molitve, pa uspjeh prizdraviti. Uslijedio je povratak kući, pa događaji o kojima treba istinito reći sve ono što će sadašnjim bližnjima i potomstvu  pomoći da opstanu i djeluju vrlinski uzdajući se u Božju pomoć.
http://blog.vecernji.hr/media/cache/3e/95/3e950b186f7d40053454baac584dc678.jpg
Talijanska vojska sa četnicima u Drugome svjetskom ratu
 
Nije prošlo dugo vremena, a u Lovreć je pristigla mala partizanska vojna postrojba (s oko četrdesetak članova), sastavljena od dalmatinsko primorskih momaka i momaka iz područja Sinjske krajine, među kojima je bilo i nekoliko bivših sjemeništaraca. Vrlo uspješno je početno ratovala protiv talijanskih postrojbi smještenih u Šestanovcu i Zadvarju. O tome je podrobnije već bilo izvješća u Lovrećkom Libru(2), a u svezi s Lovrećkom tragedijom. Zato u ovom tekstu to ne treba ponavljati, već se sažeto osvrnuti nadogađanja, koja su uslijedila nakon kapitulacije Italije, dakle na kratko razdoblje kada su u Lovreću boravile vojne postrojbe NDH, ali povremeno i manje postrojbe njemačke vojske, pa zatim na razdoblje, koje je prethodilo početnoj uspostavi nove države.
 
Kapitulacijom Italije došlo je do ugrozbe njemačkih strateških interesa, pa su njemačke vojne postrojbe morale što je moguće brže zauzeti povoljne položaje u obalnom području, pri čemu je bilo nužno osigurati i nesmetano vojno prometovanje. To je zahtijevalo i uspostavljanje malih vojnih postrojbi u Lovreću i u Cisti provi. Zatosu pogodovali uspostavu dovoljno jakih vojnih postrojbi NDH u Lovreću i Imotskom. U Lovreć je najprije pristigla domobranska postrojba, ali s ustaškim zapovjednikom, koji je prinudom domobranima umjesto domobranskih nametnuo nošenje ustaških kapa. Samom promjenom kapa nije, međutim, došlo do bitne promjene domobranskog karaktera postrojbe, ali je postrojba stekla mogućnosti boljeg naoružavanja, pa zato i do veće obrambene sposobnosti. Partizani su povremeno noću znali „proletjeti“, što nije moglo proći nezamijećeno, pa popraćeno mitraljeskim rafalima quasi ustaške postrojbe. Danju su mitraljeske pucnjave bile rijeđe, obično s prozora crkvenog zvonika, ali su prakticirali slanja patrola u udaljenija sela. Tijekom boravka te postrojbe u Lovreću, osim jedne krave koja se noću vraćala kući iz paše, stradale su samo dvije osobe, jedna zbog nečije ilegalne dojave da surađuje s partizanima, a druga za koju se znalo da je otac dvaju partizana i kojoj je zapovjednikov zamjenik tajno javio da se iskrade iz kuće prije noći.
 
Nije tako postupio, pa je stradao i zapovjednikov zamjenik. Naime, zapovjednik je nakon inscenirane svađe sa zamjenikom pri zajedničkom piću vina u gostionici, ubio svojeg zamjenika. Nakon službene zamjene zapovjednika drugom osobom, postrojba je premještena na Aržano, a u Lovreć je pristigla prava ustaška postrojba, bolje naoružana, tijekom čijeg boravka nije bilo žrtava. Za vrijeme boravka te ustaške postojbe nije bilo niti učestalih noćnih ometanja od strane manjih partizanskih skupina. Kapitulacija Italije, međutim, pogodovala je porastu broja partizana na području Bosne i Hercegovine, čime i do jačeg ugrožavanja njemačkih i NDH-postrojbi. Zato je ustaška postrojba iz Lovreća premještena u Hercegovinu. Poučena prijašnjim iskustvima, moja majka je procijenila da se mora zajedno s nama djecom odseliti u pouzdanije jugoistočno šumovito područje brda Sidoča. Tamo nas prihvati obitelj majčine prijateljice Anke u Čaljkušić-Crkavicama.
 
Nakon jednotjednog boravka rodila se moja najmlađa sestra. Ubrzo nakon toga, već smo odtamo mogli promatrati borbene aktivnosti, koje su se zbivale upravo tamo odakle smo izbjegli u Čaljkušiće. Završetak tih aktivnosti bio je popraćen i paljevinom kuća, pri čemunaša kuća nije bila pošteđena. O tome sam i pisano podrobnije izvjestio javnost(3). Povratak kući u Bošnjake morao se odgoditi do trenutka kad će sigurnostno stanje na širem području između Lovreća i Livanjskog te Tomislalavgradskog područja postati obrambeno pouzdanijim. To se nije moglo ostvariti bez izrazitijeg sudjelovanja njemačkih vojnih postrojbi, što je uključivalo i one hibridne njemačko-hrvatske. Područje Lovreća svojom reljefnom konfiguracijom i povijestno dokazanom obrambenom prikladnošću jamčilo je uspješnost obrambenih djelovanja, ako se optimalno procijeni jačina potrebnih vojnih snaga smještenih u tom prostoru. Umjesto izravna povratka u Bošnjake, moralo se postupiti drukčije, pa se majka odlučila s cijelom svojom obitelji potražiti smještaj u obitelji svoje sestre Zorke u Šamićima.
http://lovrec.hr/wp-content/uploads/2015/10/opanci.jpg
Lovreć
 
Pri putovanju iz  Čaljkušića u Šamiće pripomogla je jedna od dvije buduće krstne kume mojoj najmlađoj sestri, djevojka ranjena u nogu prigodom avionskog talijanskog mitraljiranja puta u Bošnjacima. Božjom milošću nam se posrećilo da je vrijeme bilo pogodno, pa smo uspješno stigli blizu Frankića kuće, u kojoj je prije kapitulacije Italije, talijanska vojska s pridruženim pokojim četnikom, žive zapalila tridesetak nevinih hrvatskih momaka i očeva. Pred kućom je stražario njemački vojnik. Majka mu je pokazala pismo svojeg muža, otca nas djece, koje je pristiglo iz Njemačke. To je bio dokument, koji je jamčio, da nas mirne savjesti propusti da nastavimo putovanje kroz središte Lovreća prema odredištu. Idući cestom prema Zapadu stigli smo do slijedećeg nadzornog položaja pri cestovnom izlazu iz Lovreća, stotinjak metara udaljenom od Lovrećke čatrnje. Njemački stražar je također uvažio dokumant koji je majka pokazala prvom nadzorniku, pa je putovanje uspješno nastavljeno sve do kuće obitelji tetke Zorke. Ta je obitelj bila brojnija od naše, ali je tetak Grgo bio ugledan gospodarstvenik s većim posjedom, ali i vješt zidar, stolar i obavljač drugih gospodarstveno važnih poslova.
 
Tijekom zajedničkog boravka nije bilo nesklada među članovima dviju obitelji, čak ni kroz dosta dugo vremena, uključivo i ono, kad je njemačka vojska vrlo učinkovito odgovorila na partzansku provokaciju. Dobro se prisjećam podrobnosti toga događaja(4). Usputno pripominjem da prigodom borbenih akcija njemačke vojske nije u Lovreću bilo civilnih ljudskih žrtavana područjima Lovreća i Studenaca. Nakon uspostave stabilnijeg sigurnostnog stanja pod nadzorom njemačkih postrojbi, majka je uspjela sa susjedstvom, čije kuće su ostale pošteđene od paljevine, dogovoriti prihvatljiv smještaj naše obitelji, pa je ubrzo iza toga uslijedio i naš povratak u selo. Nakon povratka uslijedili su događaji, koji zahtijevaju podrobnije pojašnjavanje razloga, koji opravdavaju naslov cjelokupnog teksta. Sada svakako treba pripomenuti da su njemačke vojne postrojbe uspostavile učinkovit nadzor prometovanja do Ciste Prove i odatle prema obalnom području, ali ne u potpunosti na relaciji od Ciste Prove do Sinja.
 
Napredovanje zapadnih savezničkih vojnih snaga, sastavljenih iz pretežito kombiniranih britanskih i partizanih sudionika, postajalo je sve učinkovitijim, da bi uslijedilo stanje kada se iz Lovreća, na razmeđu između Bijakove i Omiške Dinare, jasno primjećivalo dimove, pa čak moglo i slabo čuti zvukove eksplodiranih granata ispaljenih iz artiljerije savezničkih snaga. Sve primijećeno upućivalo je na zaključak da će uskoro uslijediti bitne promjene stanja u području Lovreća. Prema tome, ovaj tekst sadržajno treba držati završnim, pa najaviti nastavak opisa događanja, koja u potpunosti opravdavaju naslov ovog teksta.
 
Referencije:
 
1.   Marijan Bošnjak,www.hrvatski-fokus.hr, 18. 03. 2016.
2.   Marijan Bošnjak, Lovrećki Libar br.2/2000., str. 27-36
3.   Marijan Bošnjak,Lovrećki Libar br.5/2003., str. 13-19
4.   Marijan Bošnjak, Lovrećki Libar br.6/2004., str. 17-25
 

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing., Zagreb

Povezane objave

Presuda HDZ-u, presuda Hrvatskoj

hrvatski-fokus

U Bujici objavljen Mesićev nestali dosje!

HF

Tigar na tigra

hrvatski-fokus

Referendumom protiv tiranije vladajućih

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više