Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Teritorij srednje Azije i Kina

Kineske aspiracije prema Srednjoj Aziji

 
 
Tema koja zasigurno rasplamsava strasti u Kazahstanu, Kirgistanu i Tadžikistanu je teritorij i Kina. Kina je uzela teritorij  središnje Azije i poljoprivrednici iz Kine već rade na iznajmljenim poljima u srednjoj Aziji, a to lokalno stanovništvo nije dobro prihvatilo. To je odigralo ulogu u nedavnim velikim prosvjedima u Kazahstanu. Osobno sam sklon složiti se s onima koji smatraju da je Kazahstan lonac u kojem vrije u ovom trenutku. Postoje mnoga pitanja koja uzrokuju nezadovoljstvo u Kazahstanu. Pitanje privatizacije zemljišta i najave da bi  ga Kinezi mogli dobiti, čak i privremeno, samo je pojačalo plamen ispod lonca u kojem već vrije. Još više iznenađuje da je kazahstanska vlada, suočena s najgorom gospodarskom krizom u zadnjih 20-ak godina, odabrala u ovom trenutku najaviti  privatizaciju zemljišta, ali nije  kristalno jasno rekla da stranci, uključujući  i Kineze, ne mogu posjedovati kazahstansko zemljište.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/05/China_sm97.gif
Dužnosnici plaćaju za to i sada rade prekovremeno kako bi objasnili plan privatizacije i smirili napetosti  koje su nastale kada su se počele širiti glasine da će doći kineski radnici kako bi radili na  kazahstanskom poljoprivrednom zemljištu. Takva zabrinutost ljudi u Kazahstanu, te u Kirgistanu i Tadžikistanu, također, nije neutemeljena. Kako bismo shvatili zašto, trebamo se vratiti oko 20 godina unatrag, do sporazuma čiji je cilj bio ublažavanje napetosti. Krajem travnja 1996. godine, čelnici Kine, Rusije, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i sastali su se u Šangaju  kako bi potpisali i sporazum o povlačenju vojnih snaga s bivše kinesko-sovjetske, danas kinesko-ruske granice. To je bila gesta za izgradnju povjerenja. Dogovor je zacementiran odlukom o formiranju Šangajske petorke, koja je pet godina kasnije, nakon pristupanja Uzbekistana, postala Šangajska organizacija za suradnju (SCO).
 
Mnogi analitičari iz  središnje Azije primijetili su da je SCO postao sredstvo Kine za ekonomski ulazak u središnju Aziju, te da je sada Kina vodeći trgovinski partner svih pet srednjoazijskih država. Sporazum Šangajske petorke  također je otvorio vrata Kini da potražuje teritorij duž granice sa središnjom Azijom. Dogovor iz 1996. odbacio je crtu koja je bila kinesko-sovjetska granica i trebalo je izvršiti nova razgraničenja. Tadašnji predsjednik Jiang Zemin  posjetio  je Kazahstan i Kirgistan  u srpnju 1996. kako bi razgovarao o razgraničenju. Jiang je preskočio Tadžikistan, koji je u to vrijeme  bio već tri godine u građanskom ratu.
 
Do početka 1999. godine, Kazahstan je bio spreman ustupiti gotovo polovicu od 34.000 kvadratnih kilometara za koje je Kina tvrdila da je sporni teritorij. To je bila vrlo nepopularna odluka u Kazahstanu. Tada su se tome usprotivili izabrani oporbeni zastupnici u parlamentu, bilo je i društvenih pokreta i neovisnih medija koji su, u odnosu na danas, imali daleko više manevarskog prostora. Te skupine su kritizirale taj potez. Državni mediji su u više navrata isticali činjenicu da je  Kazahstan dobio „56,9 posto“ spornog teritorija, ali su kritičari naglašavali da je preostalih 43,1 posto bio kazahstanski teritorij do novog dogovora s Kinom.
 
Mazhilis, Donji dom parlamenta, usvojio je sporazum o granici s Kinom 3. veljače 1999. godine,  Senat ga je usvojio 10. ožujka, a predsjednik Nursultan Nazarbajev potpisao 24. ožujka. Kinesko-kirgistanski sporazum o granicama mnogo je složeniji. Dogovor prema kojem Kirgistan treba ustupiti 1.250 kvadratnih kilometara svog teritorija Kini  potpisan je 1999. godine. Postojala je široka, vrlo glasna oporba u to vrijeme, uključujući i pozive da se optuži tadašnji predsjednik Azar Akaev, i to je trajalo nekoliko godina. Proces razgraničenja započeo je u lipnju 2001. godine.  U roku od nekoliko dana Zakonodavna skupština parlamenta i Zastupnički dom (Kirgistan je tada imao dvodomni parlament), glasali su za zaustavljanje razgraničenja, a potom pripremili nacrt zakona kojim je  sporazum trebao biti otkazan. Tek krajem svibnja 2002. godine tadašnji predsjednik Akaev napokon je imao sporazum kojeg je mogao potpisati, te je slijedećeg mjeseca otputova u Kinu kako bi ga formalizirao s  kineskim dužnosnicima. Čak su u veljači 2003. godine neki kirgistanski parlamentarni zastupnici zahtijevali da sporazum bude  raskinut.
 
Tadžikistanski sporovi
 
Tadžikistan i Kina također su potpisali sporazum o razgraničenju 1999. godine, ali  sve do 2002. Tadžikistan nije bio spreman ustupiti oko 1.122 četvornih kilometara spornog teritorija  Kini. Kao što je bio slučaj Kazahstana i Kirgistana, bilo je mnogo protivnika sporazuma u Tadžikistanu, uključujući i stanovnike u tadžikistanskoj istočnoj  Autonomnoj pokrajini Gorski Badakšan. Teritorij koji se trebao dati  Kini bio je u Gorskom Badakšanu,  te je zbog autonomnog statusa pokrajine tehnički trebalo zatražiti lokalno odobrenje sporazuma. Tadžikistanski parlament nije konačno odobrio sporazum sve do siječnja 2011. godine zbog ponovnih kritika, osobito  Islamske renesanse stranke Tadžikistana (IRPT), koja je još uvijek imala  dva mjesta u parlamentu u to vrijeme. Zamjenik predsjednika IRPT Saidimir Husayni rekao je u to vrijeme da „je  trebalo održati referendum o tom pitanju, jer to područje nikada nije pripadalo Kini“. Tadžikistan je priznat kao neovisna država od strane UN-a." Što se tiče zahtjeva  Kine,  Husayni ga je odbacio. „Takvi zahtjevi postoje u  cijelom svijetu i ne mogu se smatrati dokazom.“
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/05/central-asia.jpg
Lokalne vlasti u Gorskom  Badakšanu nisu bile konzultirane. Pitanje se ponovno pojavilo u travnju 2013. godine, kada je čelnik oporbenog SDP Tadžikistana, Rahmatullo Zoirov, dao  intervju za iranski radio Khorasan i rekao da je tadžikistanska vlada ustupila više teritorija nego što je priznala. Tadžikistanska vlada odbacila  je tvrdnje Zoirova,  te je nakon toga otkazala akreditacije za tri  dopisnika Radio Khorasana. Manje od tjedan dana nakon je tadžikistanski parlament odobrio kontroverzni sporazum o razgraničenju s Kinom, tadžikistanska vlada je imala druge novosti. Oko  2.000 hektara zemljišta u regiji Khatlon, koju su  napustili radnici migranti koji su otišli  u Rusiju, trebalo je biti dano u zakup kineskim seljacima.
 
„Davanje u najam“ nije bolje
 
To nas opet vraća u Kazahstan i mogućnost da kineski seljaci obrađuju kazahstansku zemlju. Koncem 2009. godine, kazahstanski predsjednik Nursultan Nazarbajev rekao je da  je Kina zatražila u najam oko 1 milijun hektara zemlje. Ta ideja je izazvala  prosvjede i kazahstanski dužnosnici su  idućih nekoliko mjeseci opovrgavali da je  Kazahstan planirao „dati“ zemljište Kini. Kazahstanski dužnosnici trebali su znati što će se dogoditi kada se najavila privatizacija zemljišta  2016.  To što su u prijedlogu naveli da stranci mogu samo iznajmiti zemlju najviše na 25 godina vjerojatno ne će umanjiti strahove stanovništva da Kina namjerava progutati kazahstanski teritorij. Zašto bi to bilo djelotvorno kada je Kina tijekom zadnjih 15 godina već stekla 16.000 četvornih kilometara teritorija koji je nekad pripadao srednjoj Aziji?
 

Bruce Pannier, Radio Slobodna Europa

Povezani članci

Britanski genocid u Kongu

HF

Beograd i SPC prijete Crnogorcima

HF

Strah od salafističke mladeži

HF

Lažima do Downing streeta 10

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...