Osveta gubitnika u globalizaciji

Zagovornici liberalizacije globalnoga tržišta trebali bi priznati da su i globalizacija i europska integracija stvorili gubitnike

Globalizacija u razvijenim zapadnim zemljama nazaduje, a proces koji su nekoć mahom pozdravljali zbog univerzalnih prednosti sada nailazi na politički otpor. Zašto? Prema stajalištu establišmenta, barem u Europi, države nisu vodile dovoljno računa o provedbi gospodarskih reformi koje su nužne da bismo postali globalno konkurentnijima. Ja bih htio ponuditi alternativno objašnjenje. Neuspjeh globalizacije na zapadu dijelom se može pripisati neuspjehu demokracija u nošenju s gospodarskim šokovima koji neizbježno proizlaze iz globalizacije – primjerice, stagnacijom realnih prosječnih prihoda u posljednja dva desetljeća. Drugi je šok bio svjetska financijska kriza, posljedica globalizacije, i njezin trajan utjecaj na dugoročan gospodarski rast.

U drugim dijelovima Europe, kombinacija globalizacije i tehničkog napretka uništila je staru radničku klasu i sada predstavlja prijetnju radnim mjestima kvalificirane niže srednje klase. Stoga pobuna glasača nije ni šokantna ni iracionalna. Zašto bi francuski glasači pozdravljali reforme na tržištu rada kada bi mogle rezultirati gubitkom njihovih radnih mjesta bez nade za stvaranje novih? Neke su reforme uspjele, no zapitajte se zbog čega. Reforme na njemačkome tržištu rada 2003., koje mnogi toliko cijene, uspjele su na kratki rok zbog toga što su podigle konkurentnost njemačkih cijena sniženjem plaća u odnosu na druge razvijene zemlje. Reforme su dovele do stanja gotovo potpune zaposlenosti zbog toga što ih nije provela nijedna druga zemlja. Da su se i druge države povele za njemačkim primjerom, neto korist od reformi bila bi ravna nuli.

Te su reforme donijele i velik problem. Smanjile su relativne cijene u Njemačkoj i povećale neto izvoz, što je pak stvorile goleme odljeve štednih depozita, a to je korijenski uzrok neravnoteža koje su dovele do krize eurozone. Takve reforme teško da mogu biti recept za to kako bi se razvijene zemlje trebale suočiti s problemom globalizacije. Nema činjeničnih dokaza niti za to da zemlje koje su provele reforme bilježe bolje rezultate ili da su sposobnije za nošenje s pobunama populista. SAD i UK imaju liberalnije tržišne strukture od većine kontinentalne Europe. No UK je možda na rubu izlaska iz EU-a, a u SAD-u bi republikanci lako mogli nominirati ekstremnog populista za predsjedničkog kandidata. Finska vodi na svim ljestvicama konkurentnosti, no njezino je gospodarstvo prepuno teških poremećaja i ne pokazuje znakove oporavka, a na političkoj sceni dobro kotira snažna populistička stranka. Gospodarski učinak reformi obično je suptilniji nego što bi njihovi zagovornici voljeli priznati. Osim toga, nema izravne veze između reformi i potpore glavnim političkim strankama.

Prema mojoj dijagnozi, globalizacija se pokazuje prevelikim političkim i tehničkim izazovom za zapadna društva. Nema načina na koji bismo se od nje skrili, niti to ikako možemo. No moramo nekako držati uzde promjena. To znači da moramo prihvatiti da optimalan trenutak za sljedeći trgovinski sporazum ili liberalizaciju tržišta možda nije sada. Prošlog su vikenda u Njemačkoj održani veliki prosvjedi protiv Partnerstva za transatlantsku trgovinu i ulaganja, sporazuma između Amerike i EU-a. Jedan je od kontroverznijih aspekata sporazuma to što bi se njime smanjio pravni suverenitet njegovih potpisnika.

Tijekom posljednje dvije godine u Njemačkoj je došlo do dramatičnog obrata u javnome mnijenju o prednostima slobodne globalne trgovine, a osobito o TTIP-u. Gotovo je 90 posto Nijemaca 2014. podupiralo slobodnu trgovinu, kako su pokazivale ankete agencije YouGov. Ta je brojka spala na 56 posto. Broj ljudi koji sasvim odbacuju TTIP porastao je s 25 na 33 posto u istome razdoblju. Te brojke ne znače da bi EU trebao početi voditi protekcionističku trgovinsku politiku. No brza promjena brojki trebala bi biti upozorenje političarima da postupaju oprezno. Ne shvaćam zašto je Sigmar Gabriel, čelnik njemačkih socijaldemokrata i ministar gospodarstva, toliko snažan zagovornik TTIP-a. Ako Gabriel iskreno želi zaustaviti pad podrške njegovoj stranci, trebao bi otvorenije saslušati argumente o političkim troškovima tog sporazuma. Ne iznenađuje što velik dio pristalica anti-imigrantske stranke Alternativa za Njemačku čine bivši glasači SPD-a.

Glas protiv TTIP-a barem bi uklonio jedan od čimbenika koji utječu na snažan uspon stavova protiv EU-a i globalizacije. Zanemarive gospodarske koristi sporazuma nisu toliko važne koliko političke posljedice njegova sklapanja. Zagovornici liberalizacije globalnoga tržišta trebali bi priznati da su i globalizacija i europska integracija stvorili gubitnike. Oba su procesa trebala proizvesti situaciju u kojoj nikome ne bi bilo lošije nego prije, a nekima je trebalo biti bolje. To se nije dogodilo. Blizu smo točki u kojoj bi se moglo reći da su globalizacija i posebice članstvo u eurozoni naštetili ne samo određenim skupinama u društvu, nego i cijelim zemljama. Ako političari na to ne reagiraju, glasači zasigurno hoće.

Wolfgang Münchau, The Financial Times, London