Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Napad na hrvatski jezik i budućnost hrvatskoga naroda

U povodu Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku od 29. travnja 2016.

 
 
U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru, vjeran načelima hrvatske, katoličke i franjevačke tradicije, koji stoljećima i na naslovljenom području čuvaju i bogate hrvatski jezik, poštujući autentične demokratske zasade, dižem svoj glas u obranu temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda svakoga čovjeka i naroda da se suprotstavi napadu na jezik hrvatski, a preko jezika i na sve hrvatsko u Hercegovini.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/05/hqdefault.jpg
Unitaristička tzv. Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku
 
Naime, Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, 29. travnja 2016. donijeli su javni proglas: „Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku“. Riječ je o političkom udaru u same temelje Ustava Bosne i Hercegovine. Pod tobožnjom skrbi za očuvanje imena bosanskoga jezika otvoreno je iskazano teritorijalno presezanje prema prostoru Neretvanske doline, koji bi u budućem preustroju BiH imao postati teritorijalnom okosnicom trećega, hrvatskoga, entiteta, a na kojem većinom žive Hrvati kao ustavni konstitutivni narod s pravom na slobodnu uporabu hrvatskoga jezika.
 
Sadržajno tekst je pamflet sastavljen od niza povijesnih neistina i lingvističkih netočnosti.
I. Povijesne činjenice:
1.           Bosnu i Humsku zemlju, današnju Hercegovinu, od ranoga srednjega vijeka nastanjuju Hrvati, ona je kolijevka Bosanskoga Kraljevstva, koje je nakon osmanskoga pustošenja i konačnoga sloma 1463. bosanska kraljica Katarina Kotromanićka – podrijetlom iz Humske zemlje, ostavila u baštinu rimskomu Papi, a ne stambolskomu Sultanu. (A.Nikić, Događajnica…, Mostar, 2003.).
2.           Današnji su Bošnjaci islamizirani potomci pretežno hrvatskoga naroda (Mustafa sin Stipanov…) te potomci drugih balkanskih i azijskih naroda. U popisima stanovništva i službenim ispravama takvima su se i bilježili: H(o)rvati, H(o)rvaćani ili Bošnjani.
3.           Današnji su Bošnjaci – za vrijeme turske okupacije sami su se nazivali Turcima – postali samobitnim narodom koncem 19. a u 20. stoljeću političkim odlukom u komunističkoj Jugoslaviji narodnost su stekli temeljem vjeroispovijesti  pod imenom Muslimana (Ustav, 1974.).
4.           U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991.-1995. Bosna je sačuvana kao samostalna država zahvaljujući u prvom redu obrambenoj, diplomatskoj i humanitarnoj potpori Republike Hrvatske.
5.           U ratnom razdoblju 1991.-1995. muslimansko političko vodstvo je zlorabilo hrvatsko povjerenje i djelovalo protiv interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, provodilo politiku etničkoga čišćenja i pokušalo vojno zauzeti Neretvansku dolinu.
6.           Protuhrvatski muslimanski rat u Federaciji BiH vodi se i nakon 1995. uz potporu dijela međunarodne zajednice izbornim inženjeringom, političkim atentatima, uništavanjem hrvatskoga gospodarstva i bankarskoga sustava, što je uzrokovalo nezapamćeno iseljavanje čitavih obitelji s hrvatskih prostora.
Neretvanska deklaracijanastavak je rata na kulturno-jezičnom planu.
 
II. Lingvističke činjenice o  „bosanskom" jeziku:
1.           U razdoblju srednjovjekovne i novovjekovne povijesti „bosanski" je prema dostupnim dokumentima jedan od hijerarhijski nižih idioma hrvatskoga jezika, istorazinski je dubrovačkomu i dalmatinskomu, a ne srpskomu ili bugarskomu. Tako ga interpretira i Bartul Kašić u Ritualu rimskom, 1640.
2.           U crkvenoj povijesti hrvatski se jezik, a ne bosanski, uz latinski, hebrejski, grčki, arapski i kaldejski, od 1623. predaje na svim europskim visokim crkvenim školama i sveučilištima koji su se bavili odgojem i pripremama misionara za njihov rad u različitim dijelovima svijeta (S. Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću, 2004. i Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. 2009.).
3.           Hrvatski je jezik i jedan od jezika turske Porte (Vlade).
4.           Hrvatskim je jezikom u XVI. st. Muhamed iz Erdelja arebicom zapisao Hrvatsku pjesmu — Chirvat Türkisi (Hrvatska enciklopedija, sv. 1, Zagreb, 1999., str. 319.), koju potpisnici deklaracije prešućuju.
5.           U Bečkom se književnom dogovoru 1850. ne spominju ni Bosanci, ni Bošnjaci niti bosanski jezik. Spominje se jedan narod, jedan jezik i jedna književnost. Taj je narod, književnost i jezik srpski, jer druge štokavske narode Karadžić nije priznavao. Po tom između njega i potpisnika Neretvanske deklaracije iz 2016. nema nikakve razlike: oni ne priznaju druge narode i jezike osim svoga.
6.           U jezikoslovnoj povijesti bosanski se jezik kao službeni idiom jezične razine javlja istom potkraj 19. stoljeća u okviru protuhrvatske austro-ugarske politike, a nestaje već 1918. u karađorđevićevskoj Jugoslaviji.
7.           Autori Deklaracije u neveliku su tekstu čak osam puta upotrijebili zamjenicu "naš": za širi društveni kontekst, za pisanu tradiciju, za stećke, za usmenu narodnu književnu tradiciju, za jug (dva puta), za suvremenike, ponovo za južno podneblje. Tolika čestotnost „našega" kazuje da autori baš i nisu sigurni da je sve njihovo („naše“) kako pišu. Kad bi bili sigurni u istinitost onoga što navode, ne bi im ni trebala Deklaracija.
8.           Među „našim" književnicima pobrojenim u Deklaraciji ima i onih koji su se javno deklarirali Hrvatima islamske vjere. Oni su mrtvi pa danas ne mogu ponovo svjedočiti o svom osjećaju nacionalne pripadnosti, ali obvezuju žive da podsjete na njihov izbor.
http://res.cloudinary.com/www-hercegovina-info/image/upload/c_fill,f_auto,g_face,h_350,q_60,w_660/5_53601544.jpg
Fra Andrija Nikić
 
Zaključno:
Hrvatski je jezik ustavna kategorija bosanskohercegovačke države i kao takav neodvojiva sastavnica nacionalnoga identiteta ne samo Hrvata u Neretvanskoj dolini i na čitavom prostoru BiH, nego i onih bosanskih građana koji se osjećaju Hrvatima islamske vjere.
 
Hrvatski je narod tijekom svoje povijesti više stoljeća živio rastavljen u trima međusobno sukobljenim državama: Austriji na sjeveru, Turskoj u Bosni i Hercegovini i širem okolju, Mletačkoj Republici u Dalmaciji te u slobodnoj Dubrovačkoj Republici. U franjevcima Bosne Srebrene imao je jedinu postojanu snagu koja ga je sjedinjavala i učvršćivala. U Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji   djelovali su i hrvatski svećenici s latinskim obrednim jezikom, koji su propovijedali i dijelili sakramente na hrvatskom, a u pojedinim dijelovima BiH djelovali su hrvatski popovi glagoljaši, kao i u susjednoj Dalmaciji.  Svim je okupacijskim vlastima u ljudskoj povijesti franjevci pod turskom okupacijom, te u Dalmaciji i Slavoniji – pa i šire sve do Budima i Crnog mora, svjedočanstvom vlastitih života, a često i mučeničkom krvlju, najtješnje se povezuju s narodom: propovijedali mu Evanđelje i dijelili sakramente na hrvatskom jeziku, predvodili ga u oslobodilačkim borbama, uvodili hrvatsku pismenost, promicali znanost i književnost i donosili plodove svetosti.
 
U skladu s gornjim primjedbama potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i političkom životu. kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno rabe književni jezik sredine u kojoj djeluju.
 
Prisjećajući se uporozorenja popa Martinca iz vremena Krbavske bitke 1493. kako Turci „nalegoše na jazik harvatski“ ovim odgovorom na Deklaraciju posvješćujem da je u Hercegovini teško bilo Hrvat biti, te upravljam navedene primjedbe cjelokupnoj javnosti da se osvjesti pred novim napadom. Zato je jedini način, piše Domagoj Tolić, „da se Hrvati izbore za svoju federalnu jedinicu… Sve drugo je srljanje u maglu iz koje izlaz jedino vodi izvan zemlje u kojoj su rođeni.“ (Hrvatski tjednik, 28. travnja 2016., str. 46.-47.)
 
Akademik fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva Napredaku Mostaru
 
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i
Hrvatsko kulturno društvo Napredak u Mostaru,
88 000 MOSTAR, p. p. 17. i 66.
www.hkd-napredak-mostar.bai www.hazu.baMostar
 
Priopćenje za javnost
 
Molimo Vas da u svome mediju objavite ovo reagiranje kao odgovor na pisanje „Dnevnog avaza“ od 5. svibnja 2016., pod naslovom „Fra Andrija je iznio privatne, a ne stavove 'Napretka' i HAZU-a BiH“ koji se bavi svime, ali ne i središnjom temom, a to je bosanski i hrvatski jezik.
 
Povod je Avazovu tekstu moj odziv na Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku,prenesenpod naslovom U povodu objave Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku od 29. travnja 2016. na više portala u BiH i Hrvatskoj. Avazov me članak pokušava diskreditirati u moralnom i političkom smislu kao osobu koja se lažno predstavlja te niječe Bošnjacima narodnost, pri čem je ovo posljednje potkrijepljeno tekstom koji je u rečenom članku potpisao muftija Salem ef. Dedović. U mom članku nema uporišta za takva gledišta.
 
Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnostiu Mostaru osnovali smo prije četiri godine. U Registar udruga u Federaciji BiH upisana je 12. srpnja 2012., pod registracijskim brojem 1421., knjiga II. Registra -Matični broj pravne osobe 4227768510007, Mostar, Kneza M. V. Humskog bb, a više o njezinu radu, članstvu i projektima može se naći na mrežnoj adresi www.hazu.baMostar.Hrvatsko kulturno društvo Napredak u Mostaru osnovali su hercegovački franjevci davne 1902. godine,a obnovili 1990. godine. Registrirano je 1990., 1992., br.192., 15. studenoga 1999., te 31. ožujka 2009. pod brojem R-135/99., identifikacijski broj: 4227038540008, Mostar, Kneza M. V. Humskog bb, općina Mostar. Hercegovački su franjevci njegovi pravni sljednici, a o značenju i radu mostarskoga ogranka može se saznati na mrežnoj adresi www.hkd-napredak-mostar.ba.
 
Uvjeren sam da muftija Salem ef. Dedović, čije se muftijstvo, uz ostalo, „proteže na širokom geografskom prostoru čitave Hercegovine i dijela zapadne Bosne“ vrlo dobro pozna bosanskohercegovačku povjesnicu i sudbinu triju naroda na njezinu tlu. Uvjeren sam da mu je poznat i Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550 godine (Sarajevo, 2007.) s podatcima o mnoštvu islamiziranih vlasnika baština i na dijelu njegova muftijstva. Povijest ne možemo mijenjati ni izmišljati, ali iz nje možemo puno naučiti: u ovom slučaju prvi je nauk znati i moći reći istinu.
 
Sastavljači Deklaracije, vrsni Bošnjaci, započinju svoju objavu Humačkom pločom, koja se datira u približno 1185. godinu, a predstavljaju je najstarijim "bosanskim pisanim spomenikom na narodnom jeziku", premda njezin tekst započinje znakom križa i znamenom koji s bošnjaštvom nema veze: U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ovo je crkva Arkanđela Mihovila a zidao ju je Uskrsmir, sin Bretov, župi Vruljac, i njegova žena Pavica. Humačku su ploču u prošlom stoljeću svojatali Srbi, a sad, evo, u Deklaraciji postaje početkom bosanskoga jezika. S Humačke ploče prelaze Bošnjaci glatko na „raznovrsnost i brojnost" stećaka i njihovih "starobosanskih natpisa", a onda i na "druge tragove naše pisane tradicije"; pa dospijevaju na magični bosanskohercegovački "jug" kao "izvorište i središte srednjovjekovne bosanske pismenosti“.
 
Nakon poimeničnoga spomena brojnih pisaca, autori Deklaracije stavljaju pod svoje skute i biskupa fra Pavla Dragičevića, i  svećenika Franju Milićevića, i Antuna B. Šimića, poučavajući kako je ne samo u Bosni nego i u Hercegovini „ime jezika bosanski jezik“. Pop Martinac, suvremenik Krbavske bitke, znao je, za razliku od naših današnjih učenih bosnista, još davne 1493. da je to "jazik harvatski«. Piše Martinac:
„..I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Arbaniju, (Turci, nap. A. N.) nalegoše  na jazik harvacki posilajući zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda že robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave daže do Gire Zaprte…“  = „..I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete. Silni vojvode zametahu česte bojeve s kršćanskim pukom tukući se na poljima i na gorskim prijelazima i na prijelazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, čak do Gore Zaprte (= Moslavine), sva mjesta kranjska čak do mora; robeći, harajući, kuće Božje paleći i oltare Gospodnje rušeći. Starce su tukli oružjem, mlade djevojke i udovice, čak i kmečeću djecu (kvekajući čeda); ne samo da su odvodili puk Božji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao što je običaj činiti sa stokom. (…)  – I tada počeše cviliti rodilje i udovice mnoge te mnogi drugi. I bi zabrinutost (skrb) velika kakve nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493.“ Prijevod s izvornika (pisanog glagoljicom na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije) na suvremeni hrvatski jezik obavio je Stjepana Damjanović.
 
Martinac dakle, bez akademije, katedara, slavistike i teorije o policentričnim jezicima prije više od 520 godina nepogrješivo znade da se njegov jezik zove hrvatski, da je upravo on najviši identifikacijski izraz hrvatskoga naroda i temelj njegove sveukupne kulturne i povijesne baštine. Kako vidimo, ni u popa Martinca nema spomena o jeziku bosanskomu, a skupni naziv za srodnojezične zemlje koje su pale u tursko sužanjstvo izriče pridjevima hrvatski i slovinski.
 
A što je zapravo jezik bosanski, što obuhvaća i dokle seže? Najbolje ga je definirao prof. dr. Senahid Halilović u Uvodu svoga Pravopisa bosanskoga jezika iz 1995.:
„Ovo je pravopis bosanskoga jezika. Namijenjen je Bošnjacima, kojima je bosanski jezik maternji (upravo tim imenovanjem jezika – a ne imenom bošnjačkim – Bošnjaci obuhvaćaju svoju ukupnu kulturnu okomicu; i na popisu stanovništva 1991. to se potvrdilo: oko 90% Bošnjaka, odnosno 38% žitelja Bosne i Hercegovine izjasnilo se da im je bosanski jezik maternji), kao i pripadnicima drugih naroda u Bosni i Hercegovini i u svijetu koji bosanski jezik prihvaćaju kao svoj.
(…)
Bosanski jezik spada u jezike čija je norma u oblikovanju. Ako se ima u vidu to da još nemamo zadovoljavajuće priručnike u službi pismenosti i opće kulture jezika te da, uslijed tolikog našeg zaostajanja u ovome području, javnost očekuje od samoga pravopisa odgovore na brojna pitanja, bit će razumljivo da smo se obreli u neugodnome procijepu između želje da pripremimo knjigu  iz koje će se korisnici moći obavijestiti samo o tome kako se pišu pojedine riječi i njihovi oblici, što se i očekuje od djela ove vrste, na jednoj, i potrebe da se ujedno daju i neke obavijesti koje inače pripadaju leksičkoj i gramatičkoj normi, ne bi li se makar koliko nadomjestile postojeće praznine, na drugoj strani." (str. 6)
 
Halilović je 1995. jasan i nedvosmislen: bosanski je jezik nenormirani jezik koji nema osnovne priručnike: gramatiku i rječnik. Pitanje je kako može jezik s višestoljetnom povijesti biti nenormiran, tj. nemati standardnih priručnika, a istodobno reflektirati na položaj općega standardnoga jezika u Bosni i Hercegovini?
 
Za razliku od bosanskoga, hrvatski je književni jezik visokonormirani jezik, najotmjeniji među južnoslavenskim jezicima, kako svojedobno reče veliki književnik Mirko Kovač, vrstan znalac svih južnoslavenskih jezika. Zbog čega i u ime čega bi se hrvatski književnici, znanstvenici, đaci i studenti u BiH trebali odreći te jezične otmjenosti i izgrađenosti?
 
Hrvatski je jezik Hrvatima puno više od priopćajnoga standarda. On je trajni znamen nacionalne svijesti, sigurnosti i opstojnosti hrvatskoga naroda. Mnogi su ga pokušavali uništiti. Na žalost, na tu su se nečasnu listu upisali i suvremeni bosnisti. Namjesto da prionu izgradnji vlastitoga jezika za kojim tako žude, oni hodaju Bosnom, prebiru kamenje, zbrajaju postotke u udjelu stanovništva i izvješćuju javnost o novoosvojenim područjima i granicama.
 
U suvremenoj Bosni i Hercegovini jezična područja i granice ne određuju i ne će određivati bosnisti nego Ustav i zakoni. Hrvati ni milimetra ne će odstupiti od dosljedne primjene hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad god je riječ o hrvatskom stanovništvu i prostoru koji ono nastanjuje.
 

Akademik fra Andrija Nikić

Povezane objave

Centri za obuku mudžahedina

HF

Hrvatske muke u bošnjačkim općinama

HF

Bošnjački sabor je Alijina varka

HF

Siljenje Hrvata i Srba u građanstvo, bio bi nastavak prisilne islamizacije

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više