Hrvatski Fokus
Povijest

Krsto Zrnov – posljednji vitez crnogorski

Crnogorcima bolja talijanska od srbijanske vojske

 
 
Autor Boško Markov Jovanović, umirovljeni viši službenik iz Podgorice, rodom iz plemena Cuce istočno od Cetinja, umro je nedavno približivši se devetom desetljeću. Pisao je o rodnom kraju, npr. "Cuce – ogledalo predaka", poemu "Crnogorska Odiseja", ali i pjesme, šaljive priče za djecu itd. Njegovo sjećanje na Krstu Zrnova Popovića jako nas sjeća i našega hrvatskoga križnoga puta, naših starih podjela, povijesnih nesporazuma i laži, naših Juda i mučenika, i naroda koji je prečesto obična ovca mudroga starca Ezopa. Jezik sam vrlo malo mijenjao poštujući crnogorski izvornik.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/05/220px-Krsto_Zrnov_Popovic.jpg
Krsto Zrnov Popović
 
"Znam da je bila zima, jer seoski put koji se vijuga kroz gusto šiblje i oštro kamenje od središta Cuca do glasovite Jame vojvodine (mjesta bojeva sa Turcima, ili rođenja heroja poput Nikca od Rovina, te povijest te malene "Sparte" nama Hrvatima su nepoznata op. T. T.) bijaše, osobito osojnim stranama zatrpan visokim nametima smrznutoga snijega." Bilo je to 1939. kada je autor imao 9 godina i majka mu je kazala "od škole okreni prisojem, pored one bistijerne (romanizmi i talijanizmi bili su česti u jeziku cetinjskoga kraja. Usporedi gustijerna i cistijerna – ovdje se misli na bunar, tj. zdenac) idi uzbrdo do samoga vrha. Tamo ćeš naići na jednu uvalu…"
 
Slijedi opis puta, te neugodna scena susreta sa Krstovim šarplanincem, ali seoska djeca se znaju postaviti i sa tako opasnim psom. Slijedi opis časnika Popovića: "vidio sam gorostasa, ljudskoga diva, gromadu, kakvu čini mi se ni prije ni poslije više nijesam srio u mom, evo već dugom životu. Kažu da je bio visok preko 2 metra. "Slijedi opis korpulentnoga i skladnoga Herkula širokih ramena i šaka, čvornatih i dugih prstiju. "Iz njegove glave su toplijem sjajem sijale dvije zvijezde, dva nemirna velika kao trava zelena oka ispod obrva crnih, gustih i povijenih kao hrastove žile. Nad njima naborano misaono čelo sa visokim zaliscima. "Slijedi opis pravilna nosa, štucanih brkova… Nikakva radost nije mogla suzbiti Krstovu tugu zbog izgubljene nezavisnosti Crne Gore.
 
On je bio vođa ustanka Crnogoraca protiv srbijanske okupacije, neustrašivi zapovjednik u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu prisiljen da emigrira u Italiju pred srpskom vojskom i crnogorskim petokolonašima. "Krstova me žena Marija pomilova i poljubi po glavi. Plamsale su na ognjištu jasenove i cerove oblice i ć(cj!)epanice. Krsto primače ka ognju stolovaču i sjede me u nju…Marija donesi ovom djetiću nešto da jede… ispred mene se nađe okrugla mala trpeza i na njoj tanjir prekriven crvenim vetama (fetama, tj.komadićima op. T.T.) suvog kozjeg košeta (but), sira i pšeničnog hljeba… na kraju sam zalio obrok katunskim (Katunska nahija – kraj oko Cetinja, riječ katun na albanskom znači selo, u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj gori dobio je druga značenja) pićem – čašom medovine. Neka ga Bog namiri, dođoše mi na usta riječi zahvalnosti koje sam više puta slušao od gostiju u našoj kući. Krsta te riječi obradovaše, jer mu se na licu pojavi blag osmijeh."
 
Slijedi opis Krstova sina Radovana koji je na nesreću od 13. srpnja 1941. bio u partizanima, stradao je 1943. na našoj hrvatskoj Neretvi. Drugi sin  preživio je rat, ali kao Krstov potomak nikada nije mogao napredovati iznad čina majora; život mu je zagorčala kćer koja je sudjelovala u studentskim nemirima 1968. što ga je prisililo na penzioniranje. Priča o suludom partizanskom ustanku, nepotrebnim surovostima i radikalnostima Milovana Đilasa i Moše Pijade – to ostavljam za neku drugu priliku.
 
"On tu državu (Jugoslaviju, op. T.T.) nikad nije doživljavao kao svoju domovinu. U nju se vratio 1935. nakon 15 godina izbjegličkoga života u Italiji, Argentini, Belgiji i Francuskoj. Mučen patnjom zbog izgubljene, na prijevaru otete države od strane "braće" Srba. Nestankom Kraljevine Jugoslavije vratila mu se nada da će nakon rata doći do obnove crnogorske nezavisnosti. Vjerovao je da je… srećna okolnost što je Crna Gora okupirana od Kraljevine Italije. Nju je Krsto doživljavao kao prijateljsku, ne samo zato što je crnogorska princeza Jelena bila italijanska kraljica već i zato što je taj narod gajio ogromno poštovanje prema Crnoj Gori i crnogorskom narodu. U to se uvjerio živjeći u Italiji dugi niz godina…
 
Bio je uvjeren da će crnogorski narod relativno kratku talijansku okupaciju preživjeti bez većih poteškoća. Čak se nadao da će doživjeti privredni, obrazovni, kulturni, prosvjetni i svaki drugi prosperitet. Nije bio zato da Crna Gora obnavlja svoju državnost za vrijeme okupacije, suprotno stavu većine svojih partijskih (Crnogorska federalistička partija, op. T.T.) drugova koji su na Petrovdanskoj skupštini svojom odlukom obnovili crnogorsku državnu nezavisnost. Krsto na toj skupštini nije učestvovao. Bio je uvjeren da će Sile osovine izgubiti rat, ali da će trajati dugo. Stoga se zalagao da se kao privremena mjera formira Crnogorska vojska, koja bi kao jedan od stubova državnosti održavala javni red i mir, pa kad se nasluti ishod rata, trebalo je prići na stranu pobjednika, koji bi garantovao obnovu crnogorske države. Komunisti su tvrdili suprotno. Bili su uvjereni da će nakon napada fašističke Njemačke na Sovjetski Savez u junu (lipnju) 1941. g., Crvena armija u snažnom naletu, zbrisati njemačku vojnu silu za par mjeseci.
 
Inače, da su znali kako će rat trajati preko četiri godine tvrdim da Trinaestojulskoga (patizanskoga) ustanka 1941. g. ne bi bilo. Dakle Krstova strategija i taktika je bila realna i jedino ispravna. Bez većih gubitaka, sa što manje prolivene krvi i narodnog stradanja, mirnim putem doći do svoje države Crne Gore. Poznata je njegova originalna kovanica: "Nijesu mali narodi za velje ratove." Trinaestojulski ustanak u režiji komunista zatekao ga je kod kuće. Doživio ga je kao strašnu narodnu tragediju, bezuman čin zbog čega će doći do bratoubilačkoga rata, čija će cijena biti na hiljade ljudskih žrtava i užasno stradavanje naroda. Što da se radi, pitao se Krsto? Spašavati što se spasiti može! Njegova uloga u tom galimatijasu (jelo od više sastojaka, ovdje u smislu bosanskoga lonca op. T. T.) zla nije onakva kakvom su je opisali pobjednici. Ona je humana, realna, moralno uzvišena, duboko osmišljena i srećno ukomponirana u njegov sveukupni časni i viteški život.
 
Nakon (komunističkog) ustanka i pogibije na stotine talijanskih vojnika u vidu odmazde našlo se u logorima i zatvorima veliki broj građana Crne Gore, što je bilo logično i očekivano. Treba li tragično iskustvo da nas urazumi, kakvu bi tek odmazdu uradili Nijemci… Bio bi to Kragujevac (mjesto gdje su Nijemci strijeljali veliki broj talaca) u velikom. Stotinu za jednoga. Iskop crnogorskoga naroda. Krsto Zrnov… kumio je molio i preklinjao talijanske vlasti za spas utamničenih crnogorskih građana. Spasio ih je na stotine, ali nije mogao sve. Nema dokaza da je bilo koji pripadnik (zelenaške) vojske Krsta Popovića počinio ratni zločin. Krstova vojska je tijekom odstupnice partizana iz BiH (1942./43.) sa partizanima vodila fingirane borbe; da je to istina svjedoči činjenica da u tim borbama nije bilo ni mrtvih ni ranjenih. Partizanski ilegalci i rukovodstvo sakrivali su se na području koje je bilo pod potpunom kontrolom Krsta Popovića. (Brozova nezahvalnost, očito op. T.T.).
 
U ljetu 1944. komunisti su inzistirali da Krstova vojska stupi u partizane, zaprijetivši Krstu revolucionarnim sudom. Krsto je savjetovao svojim vojnicima da se priključe pobjedniku, a sam se skrivao u makiji, teškom terenu i za mladića a ne za čovjeka od 66 godina. Jedan od tamošnjih lokaliteta se zove Kameno more. "Nije tražio milost, nego pravdu i istinu, a komunistička vlast je te pojmove smjestila u topuzu." Boško Jovanović prepričava kako je ucjenom bližnjih, izdajom i malodušnošću Krsto izoliran, strojnica mu blokirana. Uspio je ipak jednog od desetorice koju je UDBA odabrala ubiti bombom,prethodno ih upozorivši da odu. Komunisti su imali sreće jer je druga bomba zatajila. Jedan od organizatora atentata na Krsta je bio Jovo Kapičić, kasniji upravitelj Golog otoka, rođen u izbjeglištvu od roditelja Crnogoraca, zelenaša. Kapičić je zadobio Brozovo povjerenje jer je ostao fanatično odan komunizmu i kada je vrhovni komandant prisvojio njegovu bivšu djevojku Davorjanku Paunović. Poslije je kao veleposlanik Juge imao problema zbog afera s Mađaricama i Skandinavkama, pa je Tito svog pitbula stavio "na led". Pred kraj života, gotovo kao stogodišnjak davao je izjave iz Beograda gdje je živio potporu nezavisnoj Crnoj Gori, veličao komunizam i pričao o Golom otoku gotovo kao odmaralištu.
 
Vratimo se tekstu B. Jovanovića: "to što su komunisti tvrdili da je izdao njih (Krsto) može "držati vodu" samo u sferi patološke svijesti i fantazije, ali ne i kod zdravog razuma, jer oni su bili neznatna manjina, jedan na sto od ukupnog broja građana Crne Gore. (ipak nažalost više, op. T.T.). Komuniste kojima su pripadali i njegovi sinovi smatrao je avanturistima zadojenim tuđom ideologijom, punoj slatkih zabluda, koja Crnoj Gori i cjelokupnom čovječanstvu ne može donijeti sreću i prosperitet. Tvrdim da bi danas bili sretniji da je ovakva "kolaboracija" poput Krstove bila stopostotna. Komunisti su obezvrijedili marksizam (?!, T.T.) svojim ishitrenim, nemoralnim, nehumanim, pa i svirepim (okrutnim, op. T.T.) djelima. U "Rješenju" onih koji su Krsta proglasili ratnim zločincem piše: Ratni zločini nepoznati!!!
 
Zašto režimski historičari radi ugleda svoje profesije i mirne savjesti pred Bogom i ljudima ne postave pitanje zapovjedne odgovornosti za masovne likvidacije, bez suda i zakona. Kad ovo kažem mislim na one jame bezdanje širom Crne Gore u kojima se i danas nalaze kosti nevinih i časnih ljudi, na Pasja Groblja, na hiljade na pravdi Boga ubijenih Albanaca u Baru 1945. g., na hiljade zarobljenih i ubijenih crnogorskih građana na Zidanom Mostu u Sloveniji, maja 1945. g., na desetine hiljada iznemoglih, bolesnih i zarobljenih 1945. g., na Goli otok mučilište…
 
Krsto Zrnov Popović bio je pokopan na mjestu pogibije. Vlasti nijesu dozvoljavale porodici da ga časno sahrani, ali su dvojica rođaka prenijela kosti. Sedamdesetih 20. stoljeća sahranjen je Krstov brat Boško. Pored mase naroda Gorčin Milić iz Bjelica po običaju zalelekao (tužaljka u kojoj se veliča pokojnika i naravno nariče) je Boška ali i Krsta, što ga je koštalo gubitka penzije. Vjerujem u nepristranost pokoljenja koje dolazi. Vidim i veličanstveni spomenik Krstu Zrnovu, na platou iznad manastira sv. Petra Cetinjskoga, kao što vidim njegovo ime crvenim slovima zapisano, kao mučenika u kalendaru Crnogorske pravoslavne crkve.
 

Boško Markov Jovanović, Podgorica 20. 1. 2007.

Povezane objave

Obilježene dvije velike obljetnice

HF

Sančevićeva nepatvorena ljubav prema domovini

HF

Hrvatska latinština (2)

hrvatski-fokus

Važnost osmanlijske pobjede kod Varne

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više