SOLUS CATHOLICUS – Tragika netrpeljivosti

Pokušali su me ušutkati, ali im nije uspjelo

Kada sam prije nekih petnaestak godina počeo pisati u javnom tisku i time se zalagati za vjerničko-kristološke i domoljubne interese, nisam mogao ni zamisliti da u Hrvatskoj postoje ljudi koji žive u njoj, imaju sve moguće privilegije, uživaju što god je moguće više, a ujedno tu domovinu u kojoj žive ne mogu smisliti. U tom iskustvu sam se dodatno potvrdio i u svojoj mladalačkoj naivnosti bio pomalo i razočaran kada sam obilazio zemlje EU, pa i nešto šire. Vidio sam da je ljudima stalo do domovine u kojoj žive, da je vole, da je žele izgrađivati, da im je zastava nešto što u njima budi određeni nacionalni sentiment, da njeguju tradiciju zemlje koja je njihova i u kojoj žive. Međutim, kada sam u Hrvatskoj vidio ljude koji ne vole tu istu Hrvatsku – bio sam frapiran.

Hrvatsko društvo danas je ozbiljno ideološki podijeljeno. A tu podjelu na poseban način provociraju intelektualci, novinari i pojedinci ljevičarskog usmjerenja koji ovu zemlju nikada nisu prihvatili kao svoju. Čak štoviše, ova zemlja im je jedna vrsta nužnoga zla. I ne samo to! Oni gdje god mogu i izvan Hrvatske kleveću zemlju u kojoj žive, preziru je, u svojoj ljevičarskoj fantazmagoriji ne vide ništa drugo nego nekakve ustaše, govore o fašizaciji stvarnosti, samo zbog toga kako bi zadovoljili svoju autodestrukciju, hranili je i tako neprestano tražili neprijatelje. Jer – to im je u krvi. Strašno je to kada u svakom trenutku tražimo neprijatelje koje gledamo uglavnom u svojim neistomišljenicima. To je jedan dokaz uništavajućeg mentalnog sklopa. Jer osoba koja je u svojoj nutrini uređena, ona nije opsjednuta niti pričama o ustašama i partizanima, o lijevima i desnima. Osoba koja ima uređeni mentalni sklop uvijek će raditi na tome da bude graditelj mostova među ljudima, koja će povezivati ljude međusobno bez obzira na njihov svjetonazor. Komunistički antifašist to ne zna. On u svim neistomišljenicima gleda neprijatelje i njegov način funkcioniranja, kao i životne egzistencije sastojat će se u tome da svojega neistomišljenika proglasi, ni više, ni manje, nego fašistom. Kada sam se javno zalagao za vjerničke i domoljubne interese kao mladi svećenik i kada sam počeo pisati, nisam tada ni sanjao da ću izazvati salve bijesa iz ljevičarskih krugova. Ljevičarskih krugova – onih koji ovu zemlju nikada nisu mogli niti smisliti.

Pokušali su me ušutkati, ali im nije uspjelo. Jer moja pozitivna tvrdoglavost, želja za istinom, postojanost i teocentrična borbenost pobijedili su u tom periodu sve njihove podmukle podvale. Ljevičarska ideologija bazirana na komunizmu doista je strašna. Sljedbenici te opskurne ideologije koji mrze Crkvu, kršćanstvo, pa i samu Hrvatsku ne biraju sredstva kako bi ponizili neistomišljenika. Da živimo u vremenu koje nije demokratsko, vjerujem da bi se takve osobe usudile ići čak i na fizički obračun sa svojim neistomišljenicima. Sjetimo se samo onoga divljanja na Cvjetnom trgu kada je napadnuta katolička aktivistica od strane nositelja ljevičarskog fanatizma koji je duplo mlađi od nje. A da još ne govorimo o dvostrukim mjerilima ljevičara. Ono što je dopušteno ljevičarima, nije dopušteno domoljubnim novinarima i intelektualcima. Ljevičarima je dopušteno psovati, prijetiti drugima, baviti se dijaboličnom inverzijom vrijednosti, a domoljubnim novinarima i intelektualcima nije dopušteno zalagati se za vjerničke i domoljubne vrijednosti. Odmah će biti stigmatizirani u društvu i ako je potrebno izgubiti posao, te time biti izbačeni na ulicu. Potrebno je po cijenu života boriti se protiv ljevičarsko-bezbožničkog licemjerja, razotkrivati ga i raskrinkavati, te neprestano raditi na tome da se spriječi rak-rana bezboštva koju oni šire svojom netrpeljivošću prema katoličkoj Crkvi. A to se može snažnim borbenim duhom, argumentacijom i borbom za Božju stvar.

Pavle Primorac