Ništa nije isto

I stabla su promijenila boju

 

 

Ne mogu više,

svladala me tuga.

Sve me češće nemir i sjeta obori

Livade ne cvjetaju

isto kao nekad…

Leptiri ne lete, ognjište ne gori…

 

Osjećam u zraku

studen i hladnoću,

a posvuda srećem neka lica nova.

I stabla su redom,

promijenila boju…

 

Na pročelju doma, nepoznata slova

 

Čija ruka?

Zašto?

Kome ja to smetam?

Zar svi nismo isti, po Božjem, poslanju?

Nevidljiva ruka

sudbine nam kroji…

 

Pa, siguran nisam, ni noću ni danju.

 

Nije nikad predaja,

opcija mi bila.

Osjećam tjeskobu što razum razara.

Izdaje me snaga,

godine me stišću…

 

Nije, dom bez ognjišta, crkva bez oltara…

 

Vladimir Živaljić, Vukovar