Kakva je bila partizanska taktika

Izgubljeno zadnjih 100 krvavih godina

Dopadoše mi ruku memoari dr. Vladka Mačeka, vođe HSS-a, tada stožerne stranke hrvatskoga naroda, (Dom i svijet, 2003., urednik Mirko Mađor). Izdvajam dio koji se tiče partizanske taktike na terenu, "Nakon kapitulacije Italije partizani su opet ojačali jer su zapadni saveznici naredili Talijanima da im predaju svoje oružje… u međuvremenu su partizani svim mogućim silama nastojali da pridobiju prvake HSS-a za kolaboraciju s njima. Kako sam izviješten odredili su i rok odluke do konca veljače 1944. g." Dalje nabraja konfiskacije, i ispočetka umjeren odnos komunističkih Vlasti prema narodu.

Vladko Maček

"Malo iza toga oduzeli su seljacima Kupinca (Kupinec, selo gdje je živio dr. Maček ) svu stoku, ostavivši svakoj kući tek po jednu kravu. Sve za oružje sposobne muškarce unovačili su prisilno u partizansku vojsku. Da bude tragedija još veća poslali su Nijemci nakon te pljačke u Kupinec Vlasovljeve (Vlasov, heroj obrane Moskve, priključio se Nijemcima nezadovoljan držanjem sovjetske vrhuške) kozake." Kozaci su opljačkali preostalo usput objesivši tri ugledna seljaka kao tobožnje suradnike komunista.

"Partizani nisu u početku otkrivali svojih komunističkih karata. Čak su kad bi zauzeli koje selo tražili od svećenika da u crkvi održi službu Božju. Jednu svoju brigadu nazvali su brigadom Antuna i Stjepana Radića, a jednu brigadom dr. Vladka Mačeka. Tek početkom 1944. počeli su u svojim letcima oštro napadati HSS i mene osobno. Za razliku od četnika i ustaša partizani nisu nigdje (do 1945., op. T.T.) radili masovnih pokolja. Oni su, gdjegod su se mogli dočepati kojeg od seljačkih vođa, prisilili ga da im se makar formalno priključi. U protivnom slučaju bi ga na ovaj ili onaj način likvidirali. Kada je u listopadu 1944. sovjetska vojska zauzela Beograd i postavila tamo na vlast Tite (koji je sada već otvoreno pokazivao svoju komunističku farbu) pokupili su nekoliko stotina (tisuća, op. T. T.) "buržujskih" mladića – gotovo djece – i tjerali ih preda sobom u Hrvatsku prema Zagrebu da izginu (jurišajući u ravnici, op. T. T.) pred ustaškim i njemačkim strojnim puškama.

Kako su se Nijemci i ustaše povlačili prema Zagrebu, to su partizani čim bi došli u koje hrvatsko selo likvidirali prvake HSS-a. Ustaše i četnici ubijali su narod masovno, zaslijepljeni mržnjom. Komunisti su ubijali hladnim razumom sve one za koje su držali da smetaju u učvršćenju komunizma. Partizani (…) ipak su izbjegavali sukobe sa Nijemcima. Komunisti su svoje djelovanje ograničili na to da dignu u zrak koji manji most, da razvale koji komad željezničke pruge i da po hrvatskom selima (…) pale općinske zgrade, pa čak i škole. Njemačke trupe nisu se na to mnogo obazirale. Nijemci su držali u svojim rukama tek glavne njima potrebne pruge, (…) sav drugi teren prepustili su ustašama, četnicima i partizanima da se istrebljuju međusobno do mile volje. Ako bi negdje partizani oštetili prugu ili drugi za Nijemce važan objekat bilo bi obješeno 50 ljudi koji bi imali nesreću da su se u blizini nalazili, a šteta je bila za 24 h popravljena. (vidi pregovori V. Velebita (britanska veza partizana), Koče Popovića i Milovana Đilasa sa Nijemcima).

Uvjerenje koje se u zapadnim demokracijama uvriježilo da je Tito držao u Jugoslaviji vezanih 20 njemačkih divizija bilo je rezultat dobro organizirane propagande. Da je tome tako najbolji dokaz je činjenica što je Nijemcima uspjelo u rano proljeće 1945. g. iz Grčke provesti sve jedinice kroz jugoslavenski teritorij." Njemačke odmazde su prisilile (po Mačeku) brojne naše ljude da bježe u šumu, k komunistima. Preko Ljudevita Tomašića dobio je Maček prijepis pisma četničkog zapovjednika D. Mihailovića koji predlaže stvaranje slovenske, hrvatske i srpske vojske koje bi se zajedno borile protiv komunista.

Maček cinično komentira da neki ljudi kasno dođu k pameti. Autor konstatira bombardiranje centra Zagreba 13. veljače 1944., kada je poginulo nekoliko stotina ljudi, a na Uskrs 1944. bombardiran je i Beograd uz više tisuća civilnih žrtava. Maček se grozi da netko (saveznici, op. T. T.) bombardira civilne ciljeve,još uz to naroda koji su okupirani bez vlastite krivnje. Spominje zanimljiv slučaj kada je bombardiran legitimni cilj (zračna luka u Zagrebu) uništen je samostan dominikanaca, kojom prigodom su fratri sklonili povjerenu im mladež u pretrpani podrum (gdje su svi spašeni), ali su sami svećenici ostavši vani u prizemlju smrtno stradali.

Negdje u ljeto 1944. Mačeka izvještava Tomašić da ga Pavelićev ministar vojske Vokić srdačno pozdravlja i poručuje da će uskoro doći do odlučne promjene. Usporedno sa neuspjelim pučem Vokić – Lorković događa se i neuspio atentat na Hitlera koji je za dlaku izbjegao smrt. Maček sanjari da bi tada povijest išla drugačijim tijekom. Nakon toga vlast NDH zatvara mnoštvo uglednih članova HSS-a, koji spavaju izgladnjeli na betonskim podovima, dobivaju pjegavi tifus – međutim pred nadiranjem komunista režim ih oslobađa, osim Tomašića i Farolfija koji su likvidirani. Ing. August Košutić prelazi partizanima, koji videći da ne želi biti njihov pijun ga osuđuju na 2 godine zatvora. Ilija Jakovljević iz Mostara, predsjednik Saveza hrvatskih književnika, koji je odbio surađivati s Pavelićem i radi toga bio u Jasenovcu, također je priključivši se partizanima završio u zatvoru, gdje je i skončao u Gradiški.

Zanimljiva je i sudbina šefa Zemljoradničke stranke Srbije Dragoljuba Jovanovića, Piroćanca. Kraljevski ga je režim zatvorio zbog pamfleta "Šta nas košta svađa sa Hrvatima" na godinu dana zatvora. Titin režim ga je osudio na 8 godina zatvora 1945. jer se suprotstavio kolektivizaciji zemljišta. I kad je došlo do prekida sa staljinističkom praksom u agraru Dragoljub nije pomilovan. Maček spominje kako su komunisti ubili F. Malčića u Slanovcu, V. Krstulovića u Splitu (ubojica omladinac Tito Kirigin bio je poslije uspješni direktor "Hajduka" i kolača "Bobis"), te M. Šarinića u Sušaku. Ustaše su pak ubili M. P. Miškinu i M. Sutona.

Maček sluša londonski radio i Glas Amerike koji agitiraju za Titu, te se čudi ideji da Šubašić surađuje sa Titom. Britnska Vlada je kralju Petru (prijestolonasljedniku) postavila ultimatum da preda vlast komunistima. Ako on to uskrati, "pretpostavit" će se da ju je predao. Nakon Hitlerove smrti nadbiskup Stepinac posjećuje Mačeka. Uskoro Maček se daje nagovoriti od generala Moškova (rodom Bokelja) da bježi u Austriju. Konac te jezive tragedije koja je započela s Hitlerovim arogantnim ludilom, zaslijepljenošću velikosrpskih armijskih krugova koji su uz asistenciju Britanaca organizirali 27 ožujske demonstracije u Beogradu, te komunista koji su ispravno smatrali da što bude gore to je za njih bolje, tj. mogućnost revolucije veća; konac te tragedije je Bleiburg! A nama sada preostaje mučna dužnost da normaliziramo društvo, obnovimo selo, podignemo gospodarstvo i izmijenimo političku elitu stvorenu u zadnjih 100 krvavih godina.

Teo Trostmann