Hrvatski Fokus

Zašto bježe u Europu, a ne na Arapski poluotok?

 
 
Nakon što su europske vlade zatvorile vrata ilegalnim bliskoistočnim imigrantima, gdje mogu Sirijci i drugi otići, ne tako daleko od svoje domovine, kako bi našli sigurnost i posao? Rješenje je očito, ali iznenađuje da mu se nije posvećivala pozornost: u Saudijsku Arabiju i druge bogate arapske šeikate.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/05/Soldier-Patrols-Saudi-Arabian-Border-Fayez-NureldineAFP-640x480.jpg
Više od 1 milijun migranata koji su brodovima, vlakovima, autobusima i pješice dolazili do sjeverne Europe tijekom prošle godine premašili su mogućnosti  kontinenta i dobru volju. Ogorčenost prema tako velikom broju migranta se još više povećala zbog kriminala i bolesti, nespremnosti da se asimiliraju, pokušaja za nametanje islamskih zakona i takvih nasilnih djela kao što su  taharrush  (masovna seksualna zlostavljanja) u Kölnu, kao i zbog napada u Parizu i Bruxellesu. Kao reakcija na to, ojačale su populističke i fašističke stranke (kao što su, Nacionalna fronta u Francuskoj i Jobbik u Mađarskoj). Europsko raspoloženje se vrlo duboko promijenilo –  kako su to pokazali izbori u ožujku u Njemačkoj – tako da će još manji broj ilegalca vjerojatno moći doći, bez obzira na nove rute koje će pokušati koristiti, kao što je ona preko Italije.
 
Zbog toga će ogroman broj potencijalnih migranata koji žele ući u Europu morati čekati. Povjerenik Europske unije, Johannes Hahn,  procjenjuje da „20 milijuna izbjeglica čeka na pragu Europe, deset do 12 milijuna u Siriji, 5 milijuna Palestinaca, 2 milijuna Ukrajinaca i oko 1.000.000 u južnom Kavkazu“. Međutim, to je samo početak. Tome sam također dodao ogroman broj Libijaca, Egipćana, Jemenaca, Iračana, Iranaca, Afganistanaca i Pakistanaca – i to ne samo političkih izbjeglica, nego i ekonomskih migranata. Sve u svemu, broj muslimana spremnih emigrirati bi mogao dosegnuti 510 milijuna, koliko ima i stanovnika EU-a.
 
Gdje bi onda oni mogli otići? U blizini postoji jedno poželjno odredište kao alternativa Europi. To je odredište toliko privlačno da stranci već čine polovinu stanovništva, a to bi bilo šest država Zaljevskog vijeća za suradnju: Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Usredotočimo se na Kraljevinu Saudijsku Arabiju, najveću državu među njima po veličini teritorija, broju stanovnika i gospodarstvu. Saudijska Arabija ima mnogo toga privlačnog za sunitske muslimane. Za početak, ima 100.000 visoko kvalitetnih, praznih šatora od fiberglasa,  u kojima se može smjestiti oko 3 milijuna ljudi u gradu Mina,  u blizini  Meke. Vatrootporni i klimatizirani, sa sanitarijama i kuhinjom, u ovom jedinstvenom resursu svega pet dana u godini borave hodočasnici koji idu na hadž.
 
Usporedba Saudijske Arabije i država sjeverne Europe pokazuje njezine ostale brojne prednosti:
• zemljopisna: mnogo je bliže
• klima: vruća
• jezik: arapski
• gospodarstvo: neutaživa potreba za radnom snagom
• pravni sustav: prihvatljivo poznat.
• religija: islam, islam, islam
 
Kulturološki, mnogi suniti smatraju stroga saudijska moralna ograničenja prihvatljivijima od sekularnog okruženja Zapada. U kraljevstvu, muslimani mogu klicati od veselja u društvu koje dopušta poligamiju, dječje brakove, udaranje supruge, sakaćenje ženskih genitalija i odsijecanje glave, dok tek blago kažnjava držanje robova i ubojstva iz časti. Saudijska Arabija također dopušta muslimanima da bez napora izbjegavaju  haram  (zabranjene stvari), kao što su držanje psa kao ljubimca,  svinjetinu i alkohol, plaćanje kamata na kredite, igranje lutrije i kockanje,  Valentinovo,  žene u oskudnoj odjeći, javni izlazak dečka i djevojke,  džentlmenske klubove, gay barove i gay brak, supkulturu drogiranja te javno iskazivanje protuislamskih  stajališta.
 
Zemlje Perzijskog zaljeva su napadane jer nisu primile „niti jednog“ sirijskog izbjeglicu. Međutim, saudijske vlasti tvrde da primile 2,5 milijuna Sirijaca. Kako onda objasniti ovaj nesklad? Saudijci djelomično lažu. Međutim, isto tako djelomično, druge zemlje Zaljevskog vijeća za suradnju,  kao  i one u kojima se govori arapski, kao što su Irak, Jordan, Libanon i Sirija, nikad nisu  potpisale Konvenciju o statusu izbjeglica iz 1951. (jer su odbili prihvatiti cilj Konvencije – preseljenje – koje se primjenjuje na Palestince). U skladu s tim, one izbjegavaju korištenje pojma izbjeglica koji implicira trajnost te govore o gostima koji ostaju samo privremeno dok se ne vrate kući.
 
Kolikim je Sirijcima bilo dopušteno ući u Saudijsku Arabiju? Jedna studija, koju je izradila Lori Plotkin Boghardt s Washingtonskog instituta za bliskoistočnim politiku, procjenjuje da ih je bilo „svega nešto više od stotinu tisuća“, moglo bi se reći 150.000. To je samo mali dio od više od 4 milijuna izbjeglica u Turskoj, Libanonu i Jordanu – i svega pet posto imigranata koji bi mogli biti smješteni u prekrasnim šatorima u Mini. To što bogate arapske države toliko škrto otvaraju svoja vrata sunitskim muslimanima u nevolji, otkriva sebičnost i licemjerje. Njihova nespremnost za pružanje pomoći ne bi trebala biti nagrađena. Krajnje je vrijeme da se vlade i izbjegličke  organizacije prestanu fokusirati na Europu te da se umjesto toga okrenu prema onim arapskim zemljama koje su sposobne relativno lako udomiti i zaposliti svoju očajnu braću. 
 

Daniel Pipes, The Washington Times

Povezane objave

Barry Soetoro u Indoneziji i Barry Obama na Havajima

hrvatski-fokus

Ron DeSantis opravdano napao Bidena dok je bio u Kijivu

hrvatski-fokus

Kurdi između mlinskih kamenova

HF

Tedros pomaže gerilce

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više