Moje imaginarne slike postoje diljem svijeta

Lukša Peko izlaže u u Studiju Moderne galerije Josip Račić u Zagrebu

 

 

Istaknuti suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar iz Dubrovnika Lukša Peko, rođen 1941. u gradu ispod Srđa. Prve slikarske poduke dobio je od Antuna Masle i Koste Strajnića. Diplomirao je 1965. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Otona Postružnika i prof. Đure Tiljka. Godine 1965. godine prvi puta izlaže s kolegama Trostmannom i Škerljom. Samostalno je izlagao na brojnim izložbama u domovini i inozemstvu. Koncem travnja predstavio je u zagrebačkom „Josipu Račiću“ osamnaest slika većeg formata, akrila na platnu iz poznatog ciklusa „Terra Incognita“, koje su netom prije, u travnju bile prezentirane u mostarskoj Galeriji Aluminij.

• Gospodine Peko, koliko se simbolike krije u Vašoj nepoznatoj zemlji? Je li to nepoznata zemlja koju želite otkriti ili je želite zadržati tajnom?

– Nepoznata zemlja i meni je nepoznata. Sve ovo što sam napravio totalno je nepoznato. Možete raditi nešto što doista ne postoji, da bi ipak kasnije otkrili da negdje nešto slično ipak postoji. I to je ono najljepše, stvarate nešto čega nema, meni je to u biti zabava, stvarate nešto što ne postoji, neki krajolici ili dijelovi nečega, koje sam zamislio, ali moram priznati, koje mijenjam, prilagođavam svojim zakonima. Naravno, svojim likovnim zakonima gdje „krojim“ i „šivam“ onako kako mi osjećaji nalažu da trebam „šivati“.

• Dakle, govorimo o krajolicima koji su potpuna imaginacija?

– Potpuna imaginacija. Istina oni su plod mojih određenih gledanja, više razmišljanja. Recimo, putovao sam Hercegovinom i opazio sam nešto sasvim slično onome što sam naslikao. Pojavila su se neka brda, moguće i planine, potpuno nalik onome što sam izmislio a da to prije nisam vidio. Pojavili su se i neki otoci, neke hridi i stijene koje sam susreo kasnije negdje u priobalju.

• To Vas je iznenadilo?

– Iznenadilo me je, naravno. Gledao sam i jedan dokumentarac o Australiji, također sam prepoznao sličnost nekih prostora s mojim slikama, a nikada nisam bio u Australiji. Ja sve te slike doživljavam kao osobnu avanturu gdje se krećem u nečemu nepoznatom. Ali kada stvorite nešto, onda to više nije nepoznato. To postaje poznato ponajprije meni a kasnije i svakom onom tko gleda te slike.

 

• Izložili ste velike formate.

– Da, sve su to veliki i veći formati, najveći su 120 x 140 cm, veći dio je 90 x 80 cm. Inače, imam u ovom ciklusu još i većih ali i manjih slika, koje ovdje nisu izložene jer je ovaj galerijski prostor ipak zahtijevao manji broj slika i u njemu je izložen samo jedan manji dio cjelokupne „Terre“.

• Vi ciklus Terra Incognita praktično radite u svim formatima, od malih do velikih.

– Ovisi, što imam od gotovih platna pa izaberem. Nekada radim veći a nekada manji format. Napravim recimo deset velikih slika i onda prijeđem na manje. I tako neprestano, veliko-malo, a to je ono što se zove radost rada i radost stvaranja.

 

• Unutar Vašeg doista velikog, obimnog ciklusa Terra Incognita postoje li podciklusi? Postoje li neke razlike, varijacije?

– Naravno da postoje. Jer umorite se radeći nešto dugo i uvijek postoji opasnost da se ponavljate. Kada se počnete ponavljati a to jasno vidite, jednostavno se okrenem crtanju, odmaknem se od slikanja, ponekad i šest mjeseci. Tada obično radim male slike drugom tehnikom, više ne akrilom nego uljem, akvarelom, gvašem, sepijom, laviranim tušem itd.

• Koja je motivika na tim malim slikama?

– Riječ je o motivima iz kojih je ciklus Terra Incognita i nastao, samo rađeni na sasvim drugi način, to je onaj nukleus iz koga se sve razvilo. To su zapravo slike – improvizacije u kojima kasnije mogu naći nešto što ću ponoviti na jedan sasvim drugi način i to je u stvari najljepši način da se zabavim i odmorim, da bih se kasnije vratio prvobitnoj ideji i osvježen nastavio gdje sam zastao.

• Po čemu se razlikuju slike?

– Najprije po tematici, male slike su više prepoznatljive, djeluju stvarnije. Veliki ciklus je sofisticiraniji i kompliciraniji, zahtijeva puno više rada, vremena i koncentracije. Dug i mukotrpan posao, ponekad možda i predug ali u konačnici nešto nastane

• Rekao bih da u ciklusu Terra Incognita ima dosta apstrakcije?

– Ne posve, ali ako zasebno pogledamo dio slike tada možemo vidjeti čistu apstrakciju. Ipak je sve u ovom mome ciklusu figuracija, na nekim dijelovima ima nečega nalik apstrakciji ali sliku treba gledati u cjelini a onda se osjeti da prevladava figuracija.

• Što je novo u atelijeru?

– Završavam ciklus Terrea Incognita jer se ne želim ponavljati. Možda još imam nešto vremena kako bi ciklus u potpunosti završio. Ne trebam se ponavljati nego raditi nešto drugo. Krećem u nešto posve drugo ali je vezano za ovo što sam radio. Krećem sa skicama i malim slikama, radim i jednu grafičku mapu. Grafika je jako dobra kao odmak, ulazite u sasvim drugi svijet, skučeni svijet, svijet koji je pomalo pojednostavljen, naravno riječ je i o manjim formatima, sve je intimnije. To mogu raditi kod kuće na užasavanje moje supruge koja misli da sam kuhinju pretvorio u grafički kabinet.

 

Miroslav Pelikan