S goričke fronte

Rođak je ovog puta pogodio…

Prvi dan proljeća 1916. god. ostao mi je u sjećanju po jednom sretnom slučaju. U rano jutro pošao sam iz sančeva Peume u grad Goricu, da iz centralnog depozita, koji se nalazio u predgrađu Sveti Andrija, preuzmem neke manjkajuće dijelove za dva naša reflektora. Idući tako preko „Piazza Grande“ susretnem stričevića Bartula, koji je tog jutra bio prekomandovan sa svoje XII. ratne čete moga bataljona u Divizijsku pekaru, koja se tada nalazila negdje oko Volčje Drage kraj Gorice i zaustavimo se malo u razgovoru pitajući jedan drugoga za zdravlje i ostale novosti.

Idući tako u razgovoru zaokrenemo u ulicu Svetog Antuna, koja se nalazila u blizini katedrale. Nismo se mnogo u njoj zadubili kad nebom propara osamljeni zvižduk topovskog metka i rastovari se negdje u našoj blizini. Morali smo smjesta istrčati iz te opasne zone da nas oškropci kamenja i krhotine ne zahvate jer je svašta sipalo iz zraka po nama. Trčali smo i zato jer kako je poznato druge granate će brzo za njom. To smo već dobro upoznali na talijanskoj fronti.

Zatrčimo se kao dvije mlade srne; meni devetnaesta, a on dvije godine stariji, ali nismo ni tada mnogo poodmakli, a oštar zvižduk novog metka zareži. Malo smo se pokolebali od žestoke grmljavine i skočimo tražiti zaklon, on u jedan portun, a ja u drugi. Rođak Bartul čuo je na letu da zaostajem i viče mi:

Ivane! Ovamo! Ovamo!

Ni sam ne znam kako i zašto sam ga poslušao i u zadnji sekund pretrčim ulicu i uletim za njim u portun preko puta, a granata teška kalibra udre u krov kuće, u koju sam se bio čas prije sklonio i polomi je sve do temelja da je krov i zidovi sve upalo uz strahovitu lomljavu, sve u prizemlje iz kojeg zasuče dim i plamen.

Jesam li pogodio? – viče on meni trijumfalno.

Da, sritno! Hvala Ti! Slučaj! Samo nemoj reći da si pametan zato – odgovorim ja.

I tako i ovog puta bio sam spašen sretnim instinktom moga rođaka u zadnji čas. Inače da smo se sklonili u suprotnoj kući preko ulice, bili bi nastradali dva mlada života i ostali ubijeni i zatrpani pod ruševinama Goričke palače, da ne bi nitko znao točno reći, kako smo mi dva rođaka sa fronte nestali.

Ivan Ivko Kovačić (1897.-1981.) (Iz sjećanja na ratne doživljaje sa Goričke fronte)

Izabrao i priredio: Ivan Bošković