Nogometni poučak

Na terenu u Parizu vidjeli smo modernu Hrvatsku

Iako sam sve samo ne ljubitelj nogometa bilo mi je vrlo ugodno pri srcu kada sam gledao jučerašnju utakmicu Hrvatska – Turska. Vidio sam jednu momčad koja njeguje kolektivni duh, trči, ma što trči – leti na terenu, jednostavne i uigrane kombinacije, dobro postavljenu formaciju, dobru tehniku, disciplinu… Ti mladići su odabrali posao koji vole, većina se u inozemstvu naučila na velika profesionalna odricanja. Zašto tako nije u drugim djelatnostima?

Šport kao i poduzetništvo, umjetnost, znanost traži selekciju, jasni plan, odricanje, nagrađivanje uspješnih, kreativnost, rad – on ne trpi šuplje priče, hohštapleriju, šverc, birokratiziranost i sl. Ne kažem da u športu nema korupcije, ali jedan mladić koji zna štopati, driblati, dodati, udariti dobar volej ne mora biti nečiji rođak, prijatelj, zavičajac ili stranački drug da bi dobio priliku. Rezultati su vidljivi i vi ne možete biti trener ako ne znate postaviti igru, uspostaviti odnos sa igračima i ostvarivati očekivana postignuća sa materijalom koji imate.

U športu živimo u mjerljivom svijetu, tu kameleonstvo i samohvala ne prolaze. Slušajući izjave Modrića i Rakitića vidio sam realnost, skromnost, odmjerenost tako primjerene proizvođačkom i tržišnom mentalitetu. Dok vrlo dobro plaćeni sabornici ne dolaze na posao, dotle ovi mladići koji imaju jako dobar razlog da čuvaju svoje tijelo i ne ugrožavaju dobiti koje im pružaju bogati klubovi; ipak za svoju državu srčano izgaraju. Bez obzira kako tijek natjecanja dalje išao (jer lopta je okrugla, tj. nepredvidiva!) na terenu smo vidjeli modernu Hrvatsku, vidjeli smo sustav koji funkcionira.

Teo Trostmann