Mit o njemačkoj dominaciji Europskom unijom

Joseph Goebbels je 1945. bio dalekovidan

Najnoviji znak da izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije nije nemoguć uvodni je članak u britanskom tabloidu The Sunu, koji piše o EU kao o „neprekidno rastućoj saveznoj državi kojom dominira Njemačka.“ Beskorisno je za činjenice pitati one koji podržavaju izlazak, kao Donald Trump – njihovi argumenti su emocionalni, nisu potvrđeni činjenicama – ali vrijedi istražiti dominira li Njemačka blokom na bilo koji štetan način.

Leonid Bershidsky

Desničarski novinar Simon Heffer napisao je 2011. kolumnu u The Daily Mailu u kojoj upozorava na uspon „Četvrtog Reicha“ – na novi njemački pokušaj osvajanja Europe nakon dužničke krize. Heffer je protumačio poziv Njemačke drugim europskim zemljama da uravnoteže svoje proračune i koordiniraju gospodarsku politiku kao prvi korak prema „fiskalnoj uniji u kojoj će Njemačkoj biti prepušteno da diktira financijske uvjete ostalim zemljama u Europi.“ Ništa od toga nije se dogodilo tijekom proteklih pet godina, tako da nije jasno što The Sun smatra saveznom državom: niti jedna federacija ne može postojati bez zajedničkih poreza. Pretpostavlja se da se to odnosi na omrznutu birokraciju Europske unije u Bruxellesu. No njome nipošto ne dominira Njemačka.

Najviše rangirani Nijemac u hijerarhiji EU-a jest Martin Schulz, predsjednik Europskog parlamenta. Zakonodavno tijelo EU-a slabije je od bilo kojeg parlamenta zemlje članice, te uopće nije sposobno pokrenuti donošenje zakona. To čine bezlični tehnokrati među osobljem  Europske komisije, a Nijemci čine svega 10 posto netehničkog osoblja u Komisiji, dok stanovništvo Njemačke čini 16 posto stanovništva Europske unije. Isto toliko ima Talijana i Belgijanaca u administraciji Europske unije. Nijemci stoga nisu previše zastupljeni u ključnim direkcijama: najveća koncentracija je u analitičkom središtu Komisije.

Njemačka je uistinu pomalo previše prisutna kad se radi o uplaćivanju novca za programe Europske unije. Njen je BDP 2015. iznosio 20,7 posto BDP-a cijele Europske unije, ali je njezin udjel u proračunu EU-a dosegao 21,4 posto. Ujedinjeno Kraljevstvo imalo je oko 16 posto BDP-a Europske unije, a 12,6 posto udjela u proračunu. Ono nema razloga žaliti se na njemačku „dominaciju“ u uplaćivanju za programe EU-a.

Pritužbe onih koji podržavaju izlaz ne mogu kvantitativno potvrditi preveliku predstavljenost Njemačke u bruxelleskoj „superdržavi“ kakva je sada. Pritužbe se temelje na percepciji Njemačke kao politički i gospodarski previše snažne, koja je de facto središte donošenja odluka u Europskoj uniji. Ima uistinu nešto u tome: njemačka kancelarka Angela Merkel prisilila je Europljane da nametnu sankcije Rusiji zbog njezinog postupanja s Ukrajinom. Ona i njezin ministar financija Wolfgang Schäuble preuzeli su vodstvo prošle godine kad se odlučivalo o tome kako se postaviti prema grčkoj krizi. Ona nije nikoga u EU-u  konzultirala kad je pozvala sirijske izbjeglice da dođu u Njemačku. Ako postoji netko tko je odredio europsku politiku kad se pojavi kriza, onda je to Merkel, ili Merkavelli, kako su je talijanski novinari Vittori Feltri i Gennaro Sangiugliano nazvali u svojoj knjizi  „El Quarto Reich.“

Njemačka je naravno najveća gospodarska sila bloka i njegova najmnogoljudnija država, ali da je Unija osmišljena kako bi dala institucionalnu prednost većim zemljama, nitko joj se nikada ne bi pridružio. Prevelika politička moć Angele Merkel i Njemačke proizlazi iz želje da preuzmu odgovornost i prihvate financijske terete. Grčka ne bi financijski ostala na površini bez njemačkog novca. Kao najveći kreditor, Njemačka prirodno ima jaču težinu nego drugi kad se pregovara o uvjetima programa spašavanja. Njemački su političari osjećali odgovornost za očuvanje eurozone – možda zato što Njemačka ima gospodarske koristi  jer dijeli valutu sa slabijim gospodarstvima. Njemačka je sigurno utočište za ulagače kad se druge zemlje eura nađu u problemima. Nije, međutim, Njemačka kriva što ima snažno gospodarstvo orijentirano na izvoz – to bi trebale željeti i druge zemlje, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo, čiji je izvoz jedva dosegao trećinu njemačkog prošle godine. Taj dio njemačke dominacije ne može se regulirati ili pregovorima oduzeti – Njemačka je izvorna, organska gospodarska sila.

Glede izbjeglica Merkel je također preuzela vodstvo, jer je njena vlada bila voljna platiti račun. Drugi nisu bili. Njemačka je obradila 441.800 zahtjeva za azil prošle godine, u usporedbi s 38.370 koliko ih je obrađeno u Ujedinjenom Kraljevstvu. I grčki program spašavanja i izbjeglička kriza pokazali su granice njemačke dominacije. Najvećoj državi u EU-u prepušteno je vodstvo – što znači da ona ima utjecajan glas u beskonačno dugim spornim pregovorima – samo ako više nego drugi želi doprinijeti ostvarenju zajedničkih projekata. Čak i tada, drugi bi se žestoko mogli usprotiviti: Njemačka je bila učinkovito izolirana glede izbjeglica i prisiljena sklopiti ponižavajući sporazum s Turskom kako bi ograničila priljev. Glede relativno bezbolnih sankcija Rusiji –prijedloga skupljeg za Njemačku nego za mnoge druge zemlje članice EU-a zbog većeg obujma trgovine nego prije uvođenja sankcija – sada počinje slabiti konsenzus u Europskoj uniji.

Za vrijeme kancelarke Merkel Njemačka nije toliko vodila  koliko je pokušavala održati na okupu EU i eurozonu – uz ograničeni uspjeh, kako se pokazalo. Voditi bi značilo, kako smatra Heffer, vršiti pritisak za ostvarenje bliskije integracije, fiskalne unije, nečeg nalik na „saveznu državu“ – ali Merkel nije pokazala političku volju za vršenje takvog pritiska. Njemačka vlada ne će prva vršiti pritisak za ostvarenje bliskije integracije, jer bi to probudilo sjećanja na bombastični govor nacističkog ministra propagande Josefa Goebbelesa 1945.  o Europi u 2000. godini. Goebbels je napisao: „Može se predvidjeti s visokim stupnjem točnosti da će Europa biti ujedinjeni kontinent 2000. godine. Njemačka 2000. godine ne će biti okupirana od strane neprijatelja. Njemački narod će biti intelektualni vođa civiliziranog čovječanstva.“

Više od 70 godina nakon Goebbelsove smrti strahovi od „Četvrtog Reicha“ najveće su prepreke vodstvu Njemačke, njenoj dominaciji u europskom projektu. Niti jedan njemački lider ne želi biti smatran onim koji vrši pritisak za stjecanje više moći i da ga se uspoređuje s nacistima. Merkel bi rado prepustila vodstvo kad bi netko drugi bio zainteresiran da održava Uniju na okupu i da za to plaća. Francuska je sretna što je druga violina, pa makar samo zato što je ekonomski manje stabilna. Koalicije drugih država – kao što je koalicija istočnoeuropskih država protiv imigracije – samo su situacijske, bez pokušaja preuzimanja vodeće uloge. U 2016. godini njemačka dominacija u EU-u je mit. Jedina prednost koju Njemačka ima nad svojim susjedima jest snažno gospodarstvo. EU se ne će tako brzo pretvoriti u saveznu državu, a protivnici čvršće integracije trebali bi za to zahvaliti starom njemačkom kompleksu inferiornosti.

Leonid Bershidsky, Bloomberg, New York