Nek prohuji što prohujat mora

Šenoe će mlade propjevati

 

 

Ponavlja se vrijeme Diogena –

Fenjer pali i čovjeka traži.

Nađeš li ga, klekni na koljena,

Bogu hvala, još nas ima, kaži.

Ljudi malo, domoljuba manje,

Tužno jeca pjesnikova vila.

Ostalo joj samo spominjanje

Kad no sretna Domovina bila;

Kad junake izbrojio nisi,

Za Dom spremni kad kliktao svako.

Kad se znalo tko si i čiji si,

Svoj na svome pa makar i plako.

Stijeg i vjera dok bijahu sveti

Dotle Hrvat Hrvatom bijaše.

Komunizam dok ne stiže kleti,

Cvala sloga širom Lijepe naše.

 

Krvničkoga Staljinizma klica

Žile pusti u mlađanoj duši.

Mlado, ludo, reć bi, izdajica,

Naukom se bezbožničkim guši.

Gle, na propast vlastitome rodu

Kopa raku to stvorenje slijepo

I daruje svom idolu odu

Što j' bez križa ko živina krepo.

 

Crkvu pljuje, povijest oca ne zna,

Odvratna mu vjera Isusova.

Praznoj glavi manjka miso trijezna,

Manjka nauk pametnih umova.

Na pjesnika Preradović grobu,

Nemoj plakat vilo naša mila.

Sinak će se odhrvati kobu

Ti ćeš ostat svojeg roda vila.

 

Opet će te pjesma veličati

Bit ćeš krasna ko nekada davno.

Šenoe će mlade propjevati,

Vijencem kitit čelo tvoje slavno.

Iz pepela hladnog domoljublja

Buknuti će iskra pradjedova,

Ljubav njina i od mora dublja,

Bujati će srcima sinova.

 

Ima nade, sviće nova zora,

Hrvatu će Bogo muke platit.

Nek prohuji što prohujat mora,

Lijepoj našoj sloga će se vratit.

 

Marija Dubravac, Brisbane