Geopolitika pravoslavne crkve

Dok su Sovjeti izbjegavali religiju, Putin koristi Rusku pravoslavnu crkvu  za geopolitičke ciljeve

Početkom prošlog tjedna Moskovska patrijaršija – koja se nalazi na čelu Ruske pravoslavne crkve  – priopćila je da ne će sudjelovati na predstojećem sastanku Saboru svih pravoslavnih crkava. To se dogodilo nakon što su pravoslavne crkve Bugarske, Sirije i Gruzije odlučile da ne će sudjelovati. Nakon toga je 16. lipnja ukrajinski parlament usvojio rezoluciju kojom zahtijeva da aktualni carigradski patrijarh proglasi da je Ukrajinska pravoslavna crkva neovisna od Ruske pravoslavne crkve.

Nesudjelovanje Ruske pravoslavne crkve na ovom skupu značajno je za odnose  Rusije sa zemljama u njenoj povijesnoj tampon regiji. To  je također važno za odnos između religije i države, u svijetu u kojem  osnovni konstitutivni element više nije primarno vezan za vjeru ili carstvo, nego za nacionalnu državu.

Danas postoji savez između ruske vlasti i Ruske pravoslavne crkve. Ruski predsjednik Vladimir Putin koristi Rusku pravoslavnu crkvu kako bi  ujedinio Rusiju i projicirao ruski utjecaj u drugim zemljama pravoslavnog kršćanstva. Tako blizak odnos zapravo je obnova povijesnog saveza. Općenito je XX. stoljeće bilo katastrofalno razdoblje za odnose između Rusije i Ruske pravoslavne crkve. Ruska pravoslavna crkva bila je blisko povezana s vladavinom ruskih careva te je zbog toga uživala brojne pogodnosti i povlastice. Tijekom ruske revolucije većina u Ruskoj pravoslavnoj crkvi dala je potporu Bjelogardijcima protiv komunističkih boljševika. Oni su to učinili jer su znali što su komunisti misle o religiji. Lenjin je 1905. napisao: „Religija je vrsta duhovnog džina u kojem robovi kapitala utapaju svoj ljudski oblik i svoje pravo na bilo kakav pristojan ljudski život.“ Nakon što je Hitler napao SSSR, Staljin je ukinuo mnoga ograničenja  Ruskoj pravoslavnoj crkvi kako bi potaknuo ruski patriotizam u borbi protiv nacističke Njemačke. Međutim, 1959. Nikita Hruščov još jednom je udario, a sve do raspada Sovjetskog Saveza sovjetska vlast je strogo ograničavala djelovanje Ruske pravoslavne crkve. Tek nakon što je Sovjetski Savez pao, počela je rasti važnost Ruske pravoslavne crkve, dijelom i zbog  prirodnog impulsa ljudi da traže smisao nakon raspada vladajuće ideologije (jedine koje su neke generacije poznavale), a dijelom i zbog toga jer je to bio politički svrsishodan način da ruski vladari drže zemlju snažno ujedinjenu.

Putin je iskoristio svoj savez s moskovskim patrijarhom Kirilom I. kako bi proširio ruski utjecaj izvan majke Rusije. Ruska pravoslavna crkva je sastavljena od različitih dijelova. Ukrajinska pravoslavna crkva uživa autonomiju u svom djelovanju, ali je još uvijek ogranak Ruske pravoslavne crkve. Bjeloruska pravoslavna crkva je, unatoč nedavnim zahtjevima za većom samostalnošću, egzarhija Ruske pravoslavne crkve (egzarhija je bizantska riječ za provinciju kojom je vladao bizantski car). Sve samoupravno uređene crkve u Estoniji, Letoniji i Moldaviji, kao i gradskim okruzima u Kazahstanu i središnjoj Aziji tehnički su dio Ruske pravoslavne crkve. Međutim, istočno pravoslavlje nije monolitno, a mnoge sadašnje napetosti u regiji započele su prije mnogo stoljeća te se održavaju  u podjelama između različitih pravoslavnih crkava. Sabor svih pravoslavnih crkava ovog vikenda bio je prvi veliki sastanak Svetog i Velikog Sinoda svih pravoslavnih crkava nakon više od jednog tisućljeća – od 787 A.D.

Jedan od mnogih razloga za veliki raskol između katoličanstva i pravoslavlja  1054. bilo je neslaganja oko uloge pape. Katolici vjeruju da je Papa vrhovni autoritet. Dok neke pravoslavne crkve priznaju carigradskog patrijarha kao „prvog među jednakima“, vodstvo i odlučivanje u pravoslavlju je regionalno, a svi se patrijarsi smatraju jednakima. Nije slučajno da je Bugarska pravoslavna crkva među onima koji su se pridružile Rusiji i ne sudjeluje na Saboru. Ova crkva ima povijesno bliske veze s Ruskom pravoslavnom crkvom. Ova bliskost seže stoljećima unatrag, kada su Srbija i Bugarska bile pod vlašću Osmanskog carstva, a dio geopolitičke strategije Ruskog carstva bilo je aktivno podupiranje slavenskih pravoslavnih zajednica koje su živjele u Osmanskom i Austrougarskom carstvu.

U rusko-turskom ratu od 1877. do 1878., ruski vojnici su se borili protiv Osmanlija, a posljedica je bila da je Srbija postala neovisna 1882. godine, a nakon autonomije uslijedila je neovisnost  Bugarske 1908. Ruska pravoslavna crkva također je pomagala izgradnju i obnovu crkava u novim državama,  koje su tek stekle svoju neovisnost od Turaka.

Druge pravoslavne crkve nisu nužno bliske Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Rumunjska se također zajedno s Rusijom borila u tom ratu te je stoga njena neovisnost priznata 1879. godine, ali je Rumunjska pravoslavna crkva zadržala svoja vjerska prava za vrijeme turske okupacije te smatra da njeno kršćanstvo potječe još od Bizantskog carstva. Grčka pravoslavna crkva je neovisni, zasebni entitet te se i dalje nalazi izvan sfere ruskog utjecaja. Neke pravoslavne crkve poštuju ​​carigradskog patrijarha zbog prestižnosti njegovog položaja. Ruska pravoslavna crkva, s druge strane, smatra da stado carigradskog patrijarha broji samo oko 180.000 vjernika u današnjem Istanbulu (Carigrad) – što je daleko manje od 100 milijuna ruskih pravoslavnih kršćana. Sinoda ruskih episkopa postavila je svog patrijarha 1448. bez suglasnosti Carigrada, koji je pao u ruke Osmanlijama pet godina kasnije, 1453. Ruska pravoslavna crkva djeluje neovisno tijekom više od šest desetljeća, smatra da je glavni nasljednik nakon pada povijesnog glavnog grada pravoslavlja. Dio utjecaja Ruske pravoslavne crkve proizlazi iz činjenice da ona predstavlja više od 100 milijuna ljudi, ili nešto manje od 40 posto svih pravoslavnih kršćana u svijetu.

Preporod Rusije unutar njenih granica donio je opet mnoge od tih davno zaboravljenih događaja u centar pozornosti. Povijest Istočne pravoslavne crkve je duga i burna, ispunjena podjelama i doktrinarnim svađama. Premda su ti nesporazumi često teološki, oni također predstavljaju vrlo stvarne političke podjele koje mogu utjecati na aktualnu politiku. Ruska pravoslavna crkva je potencijalno snažno oruđe koje Rusija može koristiti za uspostavljanje legitimiteta i stvaranje simpatija u nekima od tih područja. To nas dovodi do više apstraktnog značenja ove prepirke unutar pravoslavlja. Religija i geopolitika nisu razdvojeni. Religija je isto tako dio geopolitike kao i vojni poslovi i gospodarstvo. Važnost religije smanjivala se od XIX. stoljeća, kada je rastao nacionalizam u cijeloj Europi i iz temelja opet promijenio kontinent i svijet.

Nacionalizam vlada – ali religija se potencijalno može koristiti kao oblik političke organizacije koja nije u potpunosti nestala u prošlosti. Treba samo pogledati Islamsku državu kako bi se pronašli dokazi. Na Bliskom istoku, kombinacija razočaranja diktatorima koji su bili pod pokroviteljstvom zapadnjačkog imperijalizma, neuspjeh panarabizma i socijalizma kao i nedostatak mogućnosti doveli su do toga da su se mnogi okrenuli religiji kao izvoru smisla u svijetu. Jedino je islam taj koji oduvijek mogao ujediniti Bliski istok.

Mi često ne razmišljamo o Europi na potpuno isti način. To i ne možemo, jer nam je europski kontinent dao renesansu, prosvjetiteljstvo i znanstvenu revoluciju. Međutim, i arapski svijet je bio nekad svjetionik intelektualnog života u svijetu. U geopolitici, ništa nije trajno. Ako se promatra zemljopisna karta na kojoj su iscrtane nacionalne i vjerske granice, odmah se mogu uočiti neke stvari. Postoji crta u Rusiji, od Petrograda do Rostova, koja označava područje iza kojeg se Rusija ne može povući ili će riskirati svoju nacionalnu sigurnost. Pravoslavna područja s druge strane crte su tradicionalne ruske tampon zone, u  kojima Rusija ponovno pokušava uspostaviti svoj prijašnji utjecaj.

Balkan je mješavina, ne samo nacionalnosti, nego i religija te predstavlja granično područje između Turske i Europe – između kršćanstva i islama. Zapadna Europa je u velikoj mjeri katolička, ali se Njemačka, kao uvijek, nalazi u središtu europskog kontinenta, premda nije poput svojih ostalih susjeda. S druge strane različitih kanala i mora, Velika Britanija i Skandinavija imaju svoje vjere. Najupečatljivije je to što su istočna i zapadna Europa podijeljene prema vjeri. Raskol iz 1054. je odvojio katoličanstvo od pravoslavlja. Moglo bi se reći da sve do danas i  dalje postoji granica između Istoka i Zapada. Dani kada su pape ili patrijarsi krunili careve, objavljivali križarske i druge ratove te kontrolirali geopolitičku sudbinu Europe odavno su prošli. Međutim ponekad se iz dubina prošlosti, (sveti) duhovi prošlosti ponovo pojave kako bi oblikovali sadašnjost. Rusi više ne mogu silom dominirati ovim područjima. Međutim, unatoč toj relativnoj slabosti još uvijek imaju na raspolaganju sredstva, a crkva je jedno od njih.

To što Ruska pravoslavna crkva ne sudjeluje na Saboru svih pravoslavnih crkava s ostatkom pravoslavnog svijeta govori nam mnogo o ruskim odnosima s njenim mogućim tampon zonama. Međutim, to nam također pruža priliku da razmišljamo o događajima iz prošlosti, u vrijeme kada je religija, više od bilo kojeg političkog subjekta ili ideologije, nedvojbeno bila najmoćnije sredstvo za organiziranja ljudskih bića u skupine koje su bile veće od obitelji ili plemena. Iako religija danas nema istu vrstu otvorene vlasti u Europi kao nekada, naslijeđe brojnih stoljeća njezine vlasti i dalje je vrlo živo u današnjim sukobima. Nietzsche je rekao da je Bog mrtav. Međutim, to nikada nije značilo da vjera ne može uskrsnuti.

Jacob L. Shapiro, Geopolitical Futures, SAD