Bešćutnost vlada zemljom

Diktatura multinacionalizma i multikulturalizma

Bešćutno se u bešćutnoj Bosni i Hercegovini vodi bešćutna politika, bešćutnih političara i još bešćutnije svjetske zajednice, koja bešćutno nameće bešćutne zakone i norme života, već pomalo bešćutnim beha narodima. Ništa u ljudskoj djelatnosti ne može biti tako bešćutno kao politika bešćutnih političara, kakvih je suvremeni svijet, napose Bosna i Hercegovina, pun i prepun. A baš ta Bosna i Hercegovina je žrtva tih bešćutnih političara, onih koji su umarširali u zemlju bez pristanka sva tri njena naroda. Ako je umarširala po pristanku samo jednog naroda, a jest, to znači da je stala ne stranu tog istog beha naroda, što i jest gotovo glavni razlog sve čvršćeg zamršavanja zamršenog beha problema.

Muslimani su skupo platili prošli rat…

A nigdje u svijetu ta bešćutnost političara nije tako bešćutna, gruba i razorna, ubojita i strašna kao u svjetskom političkom laboratoriju nazvanom Daytonska Bosna. Mala je utjeha mladima te Bosne, ako uopće utjehe i može biti u tako sklepanoj zemlji, činjenica zaustavljanja rata, koji zapravo nikako i da uistinu stane. Tvorcima te daytonske tvorevine, suvremena Bosna tvorevina carstava i režima sve od osmanlijske krvave i brutalne okupacije, nije ni bio, a niti jest cilj da uistinu bosanskohercegovački građansko-vjerski rat za teritorij stane. Bosna i Hercegovina ili ne može ili joj ne daju da bude bez rata. I jedno i drugo je činjenica. Rat je beha stvarnost, svakodnevnica, bilo da se vodi u vrijeme oružanih sukoba, bilo u miru. I gotovo da nema razlike između oružanog i mirnodopskog rata.

Daytonisti su rat samo zaustavili kako bi svojim saveznicima, Srbima i Muslimanima, lakše predali u ruke jedno drugo oružje, oružje broja i prebrojavanja,  kojim su dužni dovršiti, u Beogradu dogovorenu, diobu zemlje i trajno iskorijenjivanje zapadnog, hrvatskog identiteta na toj europskoj periferiji. Proces iskorijenjivanja hrvatskog nacionalnog, i katoličkog vjerskog identiteta koji traje od 1463. godine, deset godina poslije osmanlijskog osvajanja Carigrada u Bosni i Hercegovini danas se gotovo privodi kraju. Tako ubrzano nestajanje hrvatskog naroda i katoličke vjere, na europeriferiji bilo je moguće zbog činjenice da su planeri i realizatori tog zločinačko genocidnog plana u Bosni i Hercegovini izgradili bazu, centar zločinačkog isilovskog pokreta.

Iz tog svjetskog centra zloglasnog terorističko-islamskog isilizma proizašla je najopasnija i najbrutalnija islamska vjerska iedološka država, koja u potpunosti mijenja vjersku sliku prostora koje osvoji, na način apsolutno totalnog progona i ubijanja kršćana i kršćanstva. Svega onog što nije muslimansko islamsko. Po uzoru u Bosni i Hercegovini gdje su u vrlo kratkom vremenu, ti isti isilovci što ih doveo Alija Izetbegović, prognali Hrvate katolike  i tako iz temelja izmijenili vjersku i kulturnu sliku zemlje. Na te genocidne islamske zločine, što su bili početak onoga što danas čine sa kršćanima na Bliskom istoku, u kolijevci kršćanstva i u svim drugim islamskim zemljama svijeta, svijet je bešćutno šutio i šutnjom sudjelovao u tom genocidu.

Ta svjetska šutnja na stradanje kršćana se nastavlja, i traje i danas. U šutnji besćutnog zapadnog kršćanskog svijeta, na Bliskom istoku su kršćani stjerani u suvremene katakombe, i arene patnje i poniženja, kakva nisu zabilježena u ljudskoj povijesti. Šutnja kršćanskog Zapada na stradanje i nestajanje kršćana u islamskom svijetu, snaga je genocidni isilovaca, isti oni koji su prvu isilovsku zastavu razvili i postavili na etnički i vjerski očišćenim prostorima Srednje Bosne, gdje su Hrvati katolici, onaj mali ostatak ostataka, stjerani u arenu suvremene Europe, Lašvansku dolinu.

Nigdje u svijetu ne provodi se tako snažna prisila politike na narode, kao što se to več dva desetljeća provodi nad narodima Bosne i Hercegovine. Dok su, naime, u svim zemljama svijeta pomirba, tolerancija, suživot i zajedništvo procesi koji se, napose poslije građansko vjerskih sukoba za teritorij kakav je bio bosanskohercegovački, grade strpljivo, u kulturi dijaloga, desetljećima i stoljećima, u Bosni i Hercegovini svjetska zajednica to nastoji nametnuti nekim diktatorskim dekretima i prisilama. Diktaturom multinacionalizma i multikulturalizma, idejama za koje je njemačka kancelarka Angela Merkel kazala da je propala. To nikako nije način gradnje miroljubivog i snošljivog zajedništva u razlikama, pa čak i puno manjim negoli su bosanskohercegovačke. Takav diktatorski način, odnosno brutalna prisila, zbližavanja sukobljenih beha strana, koje je daytonska nepravda još više udaljila jedne od drugi, zapravo je put konačne diobe Bosne i Hercegovine po njenim nacionalnim i vjerskim granicama. Granicama nacionalnih entiteta, republika, ili regija. To zapravo i jest jedino moguće i pravedno riješenje beha problema. Prisilno zbližavanje beha naroda od strane svjetske zajednice je daleko veće njihovo međusobno udaljavanje negoli ih je rat udaljio.

Biti zajedno u razlikama znači međusobno priznavanje u posebnostima. Upravo to međusobno priznavanje u beha nacionalnim i vjerskim posebnostima, siguran je hod u zajedništvo i jamac opstojnosti zemlje. Stoga je prijeko potrebno raditi, prvo na međusobnom priznavanju u razlikama pa tek s tim razlikama graditi zajedništvo. Ono će doći samo iz života u razlikama jedni pokraj drugi, svaki u svom teritorijalnom entitetu i u svom nacionalnom, vjerskom i kulturnom identitetu. Potrebno je, stoga, prestati sa tim prisilama na zajedništvo rogova u vreći, koji se od posljedica rata i daytonske nepravde, i  dalje, čak još nemilosrdnije, bodu. Izgradnja beha zajedništva u razlikama je stupnjevita, trostupna, put na kojem se nikako ne mogu preskakati stube. To je put beha razlika, a ne svjetske zajednice koja se šerifski ponaša u toj „krčmi pogašenih svjetla“.

 Vinko Đotlo