Kud plovi Britanik?

Jedino Katolička Crkva može ublažiti europsku nesreću

Naš genijalac admiral Davor Domazet-Lošo je govorio o asimetričnom ratu komentirajući najnovija geopolitička preslagivanja i inscenirane seobe naroda. U tom svjetlu treba promatrati izlazak Britanije iz EU-a kao dio šire geopolitičke šahovske igre. Gledajući Istok Europe od Baltika do Ukrajine, Europa je uvučena u preplitanje vlastite zone utjecaja sa ruskom; takvu krizu Amerikanci zaplašeni jačanjem Rusije izvanredno potenciraju. U Turskoj islamist i nacionalist Reçep Tayyip Erdoğan u svojoj želji za neoosmanskom imperijalnom obnovom izaziva neprijateljstvo Sirije i Iraka, nepovjerenje Izraela, opreznost Irana i otvoreni konflikt sa Rusijom. Problem Kurda koji čine jednu petinu stanovništva na nešto manje od trećine teritorija (Turske), a sve na granici sa sve samostalnijim iračkim i sirijskim Kurdima stvara Turskoj glavobolju kakvu je recimo Srbija imala sa Kosovom.

Na južnome krilu slabe mediteranske ekonomije koje naliče južnoameričkim, sa administracijom koja buja poput karcinoma i osloncem na turizam i gastarbajtere (Grčka, Hrvatska, Španjolska, cio jug Italije) postaju idealno tlo za ekonomski i politički kaos, posebice višenacionalne nestabilne BiH i Makedonija na jugoistoku. Da stvar bude gora u srcu Europe su arapske manjine u Parizu i Bruxellesu, te uvijek aktualni odnosi Flamanaca i Valonaca koji nisu previše srdačni, znači mogući su vrlo lako nemiri i terorizam!

Izlazak Britanije ne znači pobjedu ponosnih tradicionalista i patriota kao što je bio Edmund Burke, ne znači isticanje otočke posebnosti – riječ je o dubljem planu elita koje su stoljećima svoju prevlast u svijetu ostvarivale na račun sukobljenih snaga na kontinentu. Ulaziti u sitne računice što ovaj izlazak znači za metalsku i prehrambenu industriju,što za umirovljenike koji imaju brojne nekretnine u sunčanim zemljama, što za banke i dionice, što za useljenike koji su naturalizirani Britanci, što za Škote, Velšane i Sjeverne Irce je nepotrebna matematika. Starenje populacije znači da će ljudi koji su u mladosti i srednim godinama doživljavali sigurnost i viši standard postati konzervativni; zato se matematski moglo pogoditi rezultata, kao što je i buduća pobjeda Donalda Trumpa potpuno izvjesna.

Referendumi kao i opredjeljenja često nemaju puno veze s razumom, obećanja, sitni interesi ili uljepšana sjećanja utječu na stavove mase; mediji su bili podijeljeni, pa ih izostavljam. Da, EU je izbirokratizirana, ali Britanija je sačuvala svoju valutu i samostalnu vanjsku politiku najčešće suprotnu većini članica EU-a. Imali smo već Europu pod američkom i ruskom dominacijom, takvo iskustvo ne bismo željeli ponoviti. Socijalistička i liberalna slika svijeta tamni; kako izbjeću pojavu Velikih vođa koji "sve znaju", sukobe europskih nacionalizama, međusobnu netrpeljivost doseljenika, manjina i matičnih naroda?

Ovdje ću kao tradicionalist malo začuditi svojim odgovorom, ali jedina europska institucija koja može ublažiti nesreću je Katolička Crkva, ali ona mora najprije urediti sebe. Rascjep Europe je počeo Istočnim raskolom 1054. godine (bez kojeg ne bi Carigrad postao turski grad), Anglikanska crkva je stvorena zbog bračnih problema Henrika VIII., a protestantizam u Njemačkoj nije samo bljesak Lutherova talenta već i želja sjeveronjemačkih knezova za većom nezavisnošću od južnjaka Habsburgovaca. I danas su te podjele razvidne čak i kada mladež pripada uniformiranoj globalnoj kulturi, a 90 posto stanovništva su ateisti, često bez ikakvoga teološkoga znanja pa i javnoga morala.

Neprocjenjiva pogubnost Račanove orijentacije na Britaniju

Sada će početi natezanja s izlaskom Škotske iz Britanije, sada će Njemačka morati paziti da iako je ekonomka velesila i najmnogoljudnija zemlja EU-a ne nameće diktate i gazi po prstima malene, bude po potrebi i vodonoša magarcima (Grčkoj npr.) uz uvjet postupnih reformi. Čovjek mora biti optimist kada čita velikoga G. K. Chestertona, Engleza koji je postao katolik proučavajući život svetoga Franje iz Asizija. Govoreći zašto treba voljeti transcendentalno bez ikakva zemaljskoga razloga kaže da je "bit u tome kada volite nešto, onda je njegova radost razlog da ga volite. Ljudi nisu voljeli Rim jer je bio slavan. Rim je bio slavan jer su ga voljeli". Kaže da "ako čovjek želi povećati svoj svijet, mora samoga sebe uvijek umanjiti" – to je nešto čemu bi se mogao učiti g. Milanović koji je raspustio cijeli splitski SDP jer ga g. Baldasar nije podržao. Gosp. Karamarko je bio dovoljno realan i skroman da prepusti manjoj strančici važne resore te da uvede izvanstranačkoga premijera. Ali ona rajska stuba koja vodi do kršćanske krjeposti nije pređena, naime "svaki je čin volje čin samoograničenja. U tom smislu svaki čin čin je vlastitoga žrtvovanja". Treba poput sv Pavla biti spreman skočiti u vodu da se spasi posada i brod. Ako treba lomiti jarbole u oluji i bacati vrijedan teret u more, dobri kapetan i to radi. Servus servorum Dei.

Sada se pokazalo koliko je bila pogubna Račanova orijentacija na Britaniju, a mogla bi se pod lupu staviti i njegova ekonomska politika. Danas u SDP-u imamo kozmopolite, Jugoslavene, neoliberale. Danas u HDZ-u imamo dosta konfuzije, dosta podzemnih mimoilaženja, pa i lažnih konzervativaca koji su omogućili svojim ponašanjem tragičnu pobjedu dr. Andra Vlahušića u Dubrovniku. Obje velike stranke trebale bi u prvom redu služiti domovini i građanima, voditi jasnu hrvatsku politiku bez patronata neke sile ili regionalne utopije. Hoće li obrazovani i kulturni ljudi izbiti na površinu? Hoće li Miroslav Tuđman ili Ladislav Ilčić obnoviti duh zajedništva? Vremena je sve manje, a nestabilnost unutarnja i vanjska sve veća. Tamni su oblaci nad Europom i svijetom, Tolkienovski oblaci.

Teo Trostmann