Slikarstvo nije samo slučajnost

Slikar mora dospjeti do ravnoteže, sklada

 

 

Razgovor s akademskim slikarom Franom Radakom.

• Gospodine Radak, kada govorimo o slikarstvu, što Vi želite ostaviti iza sebe?

– Najprije bih sebi postavio pitanje, zašto sam se prihvatio slikarstva? I drugo pitanje, otkuda je to krenulo? Rođen sam u malome mjestu, nitko od moje familije, ni bliže ni dalje nije se bavio slikarstvom. Često sam razmišljao, što je to slikarstvo? Naravno, kao dijete sam razmišljao na svoj osobeni, dječji način, no svejedno, uporno tražeći odgovore, što je to što se krije u slikarstvu i što me tako privlači. Mislio sam da slikarstvo znači crtati i nešto iz prirode prenijeti na papir kao jedan likovni znak, simbol.

 

• Kao dijete puno crtate?

– Da, apsolutno. Počeo sam prelistavati, čitati knjige, posebice one ilustrirane koje su me posebno privlačile zbog svoje opreme, privlačila su me ta vizualna rješenja. Dakle govorimo o osnovnoj školi, koju sam polazio u Šibeniku, Zadru i Skradinu.

• Jeste li imali u tom vremenu bar nekakvu likovnu poduku?

– Nije mi nitko niti mogao pomoći jer od tih ljudi koji su me okruživali nije posjedovao nikakvo slikarsko iskustvo ili znanje. Ja sam sam stjecao potrebna znanja. Trudio sam se nacrtati dobar portret, isto tako pejzaž… Okolina je prihvaćala dobro moje slikarske pokušaje.

 

• Slijedi srednja škola.

– Otišao sam u Zagreb u Školu za primijenjenu umjetnost, škola s izvanrednim profesorima. Tada sam rekao da sam predodređen za taj slikarski posao.

 

• Kako ste se nosili s mnogobrojnim impresijama u Školi za primijenjenu umjetnost?

– U početku sam bio iznenađen sa svime što me je okruživalo. No ubrzo, uz pomoć vrsnih profesora počeo sam ulaziti u bit umjetnosti. Tada se susrećem s nizom slikara koje prije nisam poznavao od Cezannea, Duffyja, Matissea, Clea… posebno ističem profesora Bratanića koji nam je svima usadio ljubav prema umjetnosti.

 

• Prije odlaska na ALU, sigurno ste se pitali, što tražite u slikarstvu i što od slikarstva želite uzeti?

– Ja sam ipak bio vezan za tradiciju, bio sam vezan za slikare koje sam tradicionalno baštinio i od toga ne bježim, od Picassa, preko Cezannea do Matisa. Nikada nisam mislio da je slikarstvo izumiteljstvo, nego je to slijed, slikarstvo je nasljeđivanje, kontinuitet. Zanimljivo je, na početku sam mislio da je najbitnija boja, zatim sam to isto mislio o crtežu da bi napokon shvatio da su jednako bitni i jedno i drugo i jedno bez drugoga ne može.

 

• Slikare motive koji Vas okružuju?

– Da, slikam motive iz prostora u kome živim. Od atelijera krećem, idem u prirodu koja me je oduvijek snažno privlačila, što sam stariji sve više i više,.Živimo u prostoru koji je sačinjen od divnih pejzaža od sjevera do juga naše domovine Pojedini naši krajevi, mene kao slikara toliko fasciniraju da ne mogu odoljeti a da ne uđem u problem i da ga ne naslikam. Recimo, volim motiv Save kraj Slavonskog Broda. Često sam taj motiv slikao.

• Slikate akt, akt koji je izgubio svoje pravo lice, slikate portret koji se ne može prepoznati, jednako kao i krajobraz, i on se skriva? Je li to sve povezano s onim tako poznatim autorskim unutarnjim osjećanjem?
– Samo naš unutarnji svijet koji se mijenja od jedne do druge situacije, s akta u pejzaž, pa na portret, on koji je kontuirano promjenljiv, on sve određuje. Ako se on ponavlja, onda je slikar dosadan, on mora biti iznenađenje samome sebi.

 

• Postoji li tajna veza između skrivenog lica akta i neprepoznatljivog krajobraza?

– U čovjekovu nervu uvijek se nalazi izvjesna veza, koja se unaprijed ne može prepoznati jer uvijek se mora ići prema slikarskoj senzaciji.

 

• Poznati ste i po tome da nemate nikada unaprijed smišljeni plan što ćete naslikati no isto tako kažete da nastala slika nije plod slučajnosti.

– Slikarstvo svakako nije samo slučajnost. Da je slikarstvo samo slučajnost onda ne bi razumjeli sliku, ne bi je mogli shvatiti, jer ne zaboravite slikar određuje vrijeme, ne određuje vrijeme slikara.

• Što biste željeli ostaviti iza sebe, kada govorimo o Vašem slikarstvu?

– Mladi se umjetnici danas poprilično žure po mome mišljenju. Oni misle da je najvažniji pratiti trendove u svijetu. Ne treba znati što se događa u svijetu, treba znati što se događa u nama, u nama je zbir senzacija.

 

• Vama je važno u slikarstvu da su sukladni Vaši elementi, to su graditeljski i emotivni.

– Krećemo od emotivnog, slikari uvijek kreću emotivno, inspiriraju ih prvo motivi. Slikar mora dospjeti do ravnoteže, sklada.

 

• Niste bili nikada skloni pratiti modne promjene u umjetnosti? Je li to uvijek najbolja opcija za autora? Kako ste Vi rješavali svoje dileme, nedoumice?

– Slikar pripada svome vremenu. S time da nasljeđujemo, baštinimo određene stvari. Svaki slikar traži svoju osobnost.

 

• Ako umjetnik doista ne nađe sebe, onda od te umjetnosti nema ništa?

– Ne može uspjeti ako se nije pronašao. Da se pogrješno ne misli, čovjek ne smije i ne treba izgubiti veza sa svijetom ali slikar mora napraviti barem mali pomak u svome slikarstvu i ako kaže, ovo sam ja, tada može poskočiti u zrak od sreće.

• U posljedne vrijeme intenzivno radite na portetima?

– Da, preciznije, vratio sam se glavi.

 

• Postoji li veza između portretiranja masline i lika u Vašem atelijeru?

– Da, postoji, ja se služim isključivo sa svojim nervom, on je slikarski nerv i on pristupa istim intenzitetom, istom ljubavlju. Ja maslinu gledam kao portret, a portret gledam kao maslinu. Sve je to ista priča. Kod glave se želim osloboditi formalizma, želim naglasiti bit portreta. Maslina je puna iznenađenja, ona je puna vjetra, ona je pune krošnje, prepuna je perforacija, kvrga, izbočina, udubina… ima ono što me po formi jako, jako privlači.

 

Miroslav Pelikan