Hrvatski jezik i politika (6)

Hrvatski školski pravopis metodološki gledano je primjereniji za školsku uporabu nego Hrvatski pravopis IHJJ-a

Nitko nije ni jezikoslovno ni pragmatički obrazložio zbog čega bi novi Hrvatski pravopis IHJJ-a za školsku uporabu bio bolji od Babić—Ham—Moguševa Hrvatskoga školskoga pravopisa. U predgovoru Hrvatskomu pra­vopisu IHJJ-a o načelu normativne hijerarhije piše: »Kako bismo razriješi­li dvostrukosti koje se pojavljuju u praksi i u hrvatskim pravopisima i sve­li ih na najmanju mjeru, razradili smo sustav koji jedinicama koje se mogu pisati u dvama likovima određuje normativni status. Pri prosudbi normativnoga statusa vodili smo se četirima navedenim načelima. S obzirom na normativni status zapisa u pravopisnim pravilima razlikujemo preporu­čene inačice, dopuštene inačice i istovrijedne inačice. […] Preporučena ina­čica ona je inačica za koju smatramo da u skladu s navedenim načelima ima normativnu prednost pred drugom inačicom koju navodimo. Tu ina­čicu preporučujemo za školsku i opću uporabu. […] Dopuštena inačica ona je inačica koja u skladu s četirima navedenim načelima nema normativnu prednost, ali je zbog tradicije ili čestoće uporabe ne zanemarujemo. Uz ta­kve smo inačice nastojali dati i objašnjenje njihova normativnoga statusa. Primjer su takvih inačica podaci, zadaci itd. uz preporučene inačice podatci, zadatci ili grješka, krjepost, pogrješka, strjelica i vrjedniji uz preporučene inači­ce greška, krepost, pogreška, strelica i vredniji.« (Hrvatski pravopis 2013:VIII).

Je li za djecu u školama metodološki primjereno donositi inačice koje su pravopisno »dopuštene«, a koje se ujedno zabranjuju (IHJJ »ne prepo­ručuje«, a MZOS de facto zabranjuje) u školama i školskim udžbenicima? Ili je možda ipak tako da je Hrvatski školski pravopis metodološki gledano primjereniji za školsku uporabu nego Hrvatski pravopis IHJJ-a? Osim toga, postavlja se i pitanje zašto je većina autora Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a ra­bila u svojim knjigama i člancima »dopuštene« inačice tipa ne ću, pogrješka (usp. Školski rječnik hrvatskoga jezika 2012:XII, Hudeček i dr. 2010:18, 69, 109, 110, 115, 133; Jozić i dr. 2009:59) i zašto nakon objave Pravopisa IHJJ- -a u njihovim tekstovima dolazi do pravopisnih promjena (usp. npr. Hu­deček i dr. 2014:8). Tu vjerojatno nije riječ o pravopisnim reformama koje se provode s primarnim ciljem da se poboljša stanje u školstvu, već je riječ o nečem drugom. Koji god motivi bili presudni, normativni pravopis nije obična knjiga za koju je dostatan samo jedan subjekt u realizaciji (ministar i IHJJ) i nekoliko ocjenjivača, jer se svaki pravopis tiče većine stanovništva i povezuje prošlu, sadanju i buduću etnolingvokulturnu baštinu i narašta­je. Svaki novi pravopis bez sloge i dogovora, a to je jasno kao dan iz blis­ke jezičnopovijesne prošlosti, uznemiruje javnost i stvara između ljudi i u struci nove razdore.

Pravopis je normativni priručnik, kodifikacijski, a ne jezični savjetnik u kojem se daje prosudba što je preporučljivo, a što dopušteno. Drukči­ji kriteriji ocjenjivanja ostaju iza procesa standardizacije (odabira norme) i kodifikacije. Ako pravopisac ili normativac trenutačno ne može naći ko­načno normativno rješenje u kodifikaciji pojedinih inačica, on ih priznaje istovrijednicama. Normativni priručnik propisuje normu, a ne opisuje što je preporučeno, a što dopušteno, prihvatljivo i sl. Do dolaska ministra Jovanovića pojedini su kroatisti, pa i autori institutskoga Pravopisa, tvrdili da većih otvorenih mjesta u pravopisanju nema. Sitne pravopisne razlike, kako tvrdi i glavni urednik Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a, obično ne stvara­ju »kaotičnu situaciju u pravopisanju«. Međutim, upravo svaki novi pra­vopis u određenoj mjeri može narušiti uravnoteženost pravopisnih tradi­cija, a što se može negativno odraziti kako na pravopisanje, tako i u cjeli­ni na etnolingvokulturu.

Hrvatski pravopis IHJJ-a sastavljen je, na žalost, zbog ministarskih roko­va u žurbi, bez strukovne sloge sudionika jezične politike i ozbiljne pret­hodne raščlambe o tom što mora ući u pravopis kojim se pokušava istisnu­ti Hrvatski školski pravopis, a što ne mora. Razvidno je da novi pravopisci žele uvesti u svoj pravopis što više razlika u usporedbi s drugim pravopi­sima, no pravopis je posebna vrsta normativnoga priručnika i u njem ne bi trebalo biti mjesta za takve tendencije, pa ni za ono što zapravo pripada enciklopediji, jezičnomu savjetniku ili jezikoslovnomu rječniku, tj. različi­tim vrstama priručnika (Bagdasarov 2014:211-220).

(Svršetak u sljedećem broju)

Artur Bagdasarov