Važno je da su drugovi napunili svoje džepove i skrivene račune
Gledam ovih dana TV po cijeli božji dan. I po svom starom običaju, stalno se nerviram. Na programu ništa lijepo ni dobro. Nigdje ništa poticajno. Nigdje ništa pozitivno i afirmativno.
Ali je, zato, pun ekran HDZ-a. Pretresaju im se, tako, sve u šesnaest, svi propusti. Još od devedesetih godina.
I od devetog koljena pa do današnjih dana.
I pretresaju se… i pretresaju… i pretresaju.
I one stvarne i one namještene, a najviše one izmišljene afere. Pune su ih, puncate sve tzv. hrvatske TV postaje. Udaraju nemilice i iz svih oružja…. Pa razglabaju, pa objašnjavaju, pa prognoziraju i diskutiraju.
Ali, što se čudite? Moraju i oni dati, ovoj situaciji, svoj obol. Svojom mudrošću i svojim znanjem.
Arena je spremna, a igrači se zbijaju u redove. Protivnike se počinje rušiti. I tajno i javno.
A sve je počelo, i ne tako, davno. Ustvari, od kada su ovi, sadašnji na vlasti, spomenuli lustraciju i taknuli u INU. Kasicu – prasicu njihovih prethodnika, u čiju su prodaju drugovi tj. prethodnici, umočeni do grla.
Štakori, i s jedne i druge strane, su na oprezu. Sklonili su se na neko vrijeme u zavjetrinu. Čekaju plijen iz prikrajka. Pa da se, onda, u pogodnom trenutku, opet obruše na žrtve. I napadnu iz svih oružja.
Arbitraža, Mol, Ina. Noćna mora naših drugova. Zahvaljujući Račanovom ugovoru (51 % upravljačkih prava, sa 25 % udjela plus zlatna dionica), te Milanovićevom ulasku u arbitražu.
No, to nije važno! Važno je da su drugovi napunili i prepunili svoje džepove i skrivene račune.
I mrkeomastili brke. A ulovi su, što je najvažnije, na sigurnom.
Na sigurnom jesu, ali Bog zna – gdje su. A repovi su… d- u- u- u-u-u-u-gi, predugi. I znalački su i stručno, kako to samo oni znaju, razbacani i raspoređeni po bijelom svijetu.
Ali, što ako se arbitraža izgubi? Tko će biti kriv? Hoće li tada zasluženo pasti neke glave? Ili je morao pasti samo Karamarko. Jer je na propuste upozorio.
– Ma, pustite sad to! On ionako nije iz našega jata – objašnjavaju drugovi svojima, u zainteresiranom puku.
– On je idealan lik za žrtvenog jarca.
On je taj koji nas je sve ponizio. Sravnio sa zemljom. Porazio. I to pet puta.
– E, drugovi moji dragi, razumijem vas. Nije vam ni lako! Nije vam lako na leđima nositi javno takav teški teret poraza.
-O čemu ti to? Zar si slijepa i gluha? Pokreni malo te svoje moždane vijuge! Što misliš zašto smo sada upregnuli sve naše tajne, nadzemne i podzemne, snage?
A glavna i središnja točka našega plana je i bila-srušiti ga pod svaku cijenu. Obezglaviti i njega i njegove sljedbenike. A onda, lijepo i u miru, opet zasjesti u fotelje i… nastaviti gdje smo stali. Znaš ono… gdje ja stadoh, ti produži? Dakle, rezultati su tu. Zadatak je u potpunosti izvršen.
Zato,navalite!!! Svi drugovi i pridružene drugarice.
I oni tajni i oni javni, navalite!!! I antife bez antifašista, i dokumente bez dokumenata, i borci za svoja a ne naša prava, i lige, i svi ljigavci.
Evo jedinstvene prilike! Za sve one ubačene, i sve one odbačeni i one izbačene…
Navalite svi!!! Navalite!!! Jer, put vam je otvoren. A uspjeh zagarantiran. Naravno, uz potporu i ovjeren potpis glavnog podupiratelja i glavnog pomagača.
Otkrivenog, razotkrivenog i pročitanog.
Navalite i vi pohlepni i vi bolesno ambiciozni!!! Možda će se i za vas naći pokoja mrvica od nađenog plijena.
A vi lešinari, samo hrabro naprijed!!! I vi se, još dok možete, morate malo omastiti.
Navalite, samo navalite!!! Plijen je tu… I svi zainteresirani su tu.
I oni koji su, do jučer, bespogovorno slijedili – prvog među jednakima.
I svi oni koji bi sada željeli – kruha preko pogače.
I svi željni vlasti…
A podaj ljudima vlast ili mogućnost za obnašanje vlasti, pa ćeš vidjeti kakav je tko čovjek.
A kakav je čovjek bio… taj Karamarko? Taj, navodno, najnepopularniji političar.
E, pa, dragi moji, tu mi nešto ne štima! Najnepopularniji a pet puta pobijedio. Svašta!!! Pa tko ga je, takvog kakav jest, odveo do pobjede? Valjda njegovi glasači, a ne duhovi s popisa.
Nije, valjda, kao neki, sam sebi brojio i naštimavao glasove, i sam sebi štancao glasačke listiće. A one viškove, sa imenom mrskog mu protivnika, bacao u bezdane jame.
Nema što, ako je tako, onda mu ni jedan političar dosad, nije po tom pitanju, ni do koljena. Zamislite, pet puta pobjednik. A sve sam.
Kažu i kako nema karizmu, kako je nesimpatičan, kako ne zna komunicirati, kako je Mesićev i Manolićev čovjek.
Čudno, zar ne?!
Njihov čovjek, a voli Hrvatsku.
Njihov čovjek, a traži lustraciju.
Njihov čovjek, a mijenjao bi ime Trga maršala Tita.
Njihov čovjek, a vratio bi Dan državnosti na 30. svibanj.
Njihov čovjek, a uveo bi lustraciju.
Stvarno, taj je Karamarko, neki mutan tip!!!
A kakvo mu je tek ponašanje? Pored njega je i onaj njegov direktni politički suparnik, pravi gospodin.
Bahati se, lupa gluposti, egocentričan je i narcisoidan. Viče: Hrvatska, Hrvatska – samo kad mu treba. A to ne misli niti osjeća.
Zar vam nije dovoljno pogledati mu u oči i vidjeti kakav je i koliki je muljator.
Nikakve topline, nikakve dobrote ni blagosti…
A oči su ogledalo duše, zar ne!?
Pa, onda, ono njegovo nekulturno, bahato i fakinsko ponašanje…
Ni živa ne bih glasovala za jednog takvog tipa.
A oni, vidi ti vraga, PET PUTA.
Mogu misliti, kakvi su mu to kreteni, davali svoj glas. Zar vi, ljudi moji dragi, stvarno, ne vidite, kakav je on, ustvari, čovjek!?
Zato, ovaj put, dobro promislite!!! Da vam ne bi, opet, naredne četiri godine, državom upravljali ovakvi sumnjivi likovi.
Pa, zbog svih njegovih silnih grijeha i propusta, za njegovih četiri- pet izgubljenih godina, sve se i počelo urušavati.
A drugi bi sve to uradili bolje i kvalitetnije.
Drugi bi počeli graditi Pelješki most, ali on ne će pa ne će.
Drugi bi poklonili našim dragim susjedima jedan bezvezni otočić, ali on ne će pa ne će.
Drugi bi zgrabili najveći položaj u slučajnoj državi, ali on ne će pa ne će.
Drugi bi nas tjerali u „region“, a on ne će pa ne će.
Drugi bi se za svoj položaj borili do zadnje kapi krvi, ali on ne će pa ne će.
Drugi bi za „judine škude“ žrtvovali i Domovinu, ali on ne će pa ne će.
Drugi bi prošlost zamračivali, a on ne će pa ne će. Drugi bi zatirali sve naše nacionalno, ali on ne će pa ne će.
Drugi bi agresore oslobodili krivnje za izazivanje rata, on ne će pa ne će.
Drugi bi nas vratili 45., a on ne će pa ne će.
Drugi bi za sve čekali direktive iz glavnog grada njihove drage i neprežaljene, a on ne će pa ne će.
-Pa tko bi, moja Lucija, takvog čovjeka na čelo stranke i Lijepe nam naše?
-E, moja Monika, ti ga stvarno pretjera! Ni vrag nije tako crn kao što neki kažu.
– Jest, nije crn. Ali, taj isti vrag , obećao nam je pakao. Da sam nabrajala sve njegove silne grijehe i propuste, ne bih ni sutra završila. Zato ti i govorim…pamet u glavu!!! Najprije reci-hop pa onda skoči! Procijeni i izaberi. Ne nasjedaj pričama. Ne savijaj kičmu! Ispravi se i odlučuj sama. I sama kroji svoju i našu sudbinu.
Jer, svi nas bombardiraju savjetima, svi nam „sole pamet“. A svi bi nas upregnuli kao marvu – u svoja tegleća kola…
Vidiš li ti kako nas i tiskovine i TV postaje, kljukaju lažnim informacijama, poluistinama i neistinama. Lažnim anketama i njihovim rezultatima. Sve u nadi da će nam nametnuti one koji odgovaraju njihovim interesima i interesima njihovih „velikih gazda “.
A mi, posebice ovaj put, jer pet nam je do dvanaest, moramo glasovati za one prave.
Moramo birati koga mi hoćemo.
Moramo dati na upravljanje našu
DOMOVINU… LJUDIMA.
Dosta nam je i zombija i patuljaka. I bezglavih uhljeba. I tuđih sluga i slugančića.
Sada mi odlučujemo. Mi obični, mali ljudi. I svi oni, koji su za ovu zemlju, prolijevali krv.
Samo mi, i nitko drugi, imamo pravo birati one koji će za nas raditi, i u naše ime, upravljati ovom zemljom.
I samo će se nama morati polagati računi i podnositi izvješća. U kojima ne će biti prepravaka, popravaka i krivotvorina.
DOSTA NAM JE MULJATORA!!!
I svih onih silnih ibeznačajnih emisaraiz bijeloga svijeta koji nam žele nametnuti svoj izbor tj. njihove sluge pokorne. Sluge naviknute i istrenirane… za sluganstvo i puzanje. Samo takvi će ih i slušati, i klanjati im se, i pred njima savijati kičmu.
Muka mi je. Muka mi je od njihove gluposti, od njihove zloće, od njihovih laži.
Muka mi je od njih samih.
„Smrt fašizmu, sloboda narodu!- viču i danas. Ima li toga igdje na ovome svijetu? Smrt fašizmu, vele oni, u 21. stoljeću.
Jedva se miču i jedva dišu. A dišu, još samo, za svoju, nikad prežaljenu, bivšu.
I nadaju se, nadaju… nikad dosanjanoj… i nikad prežaljenoj – Velikoj.
E, kako bi im tada zaigralo srce? Kako bi im, opet, i u jednom trenu,potekla venama njihova junačka krv. Kako bi se, tada, uzburkale strasti, emocije i sjećanja na junačke dane i junačke podvige.
Postojani „kano klisurine“ i svi ko jedan. Sve heroj do heroja. Odjekuje i “ Druže, Tito, mi ti se kunemo!“ Maršira hrabra četa. Korak im usporen. Koljena klecaju. Ali, koračaju hrabro. U nove pobjede. Za njihovu „slavnu prošlost“, a u njihovu sigurnu budućnost.
Pa, nije im ni loše! Svugdje gdje idu, prate ih i boračke mirovine. I prenose se usmenim i pismenim putem, s koljena na koljeno. Sa oca na sina, sa sina na unuka. Treba djecu malo i pripomoći, kaj ne!?
Ta oni su to zaslužili rođenjem. I nitko, ama baš nitko, nema im pravo tu radost uskratiti i oduzeti.
Kako smo im. Bože moj dragi, to dopustili? Gdje nam je bila pamet???
Jesmo li ljudi? Ili smo samo…kolona šutljivaca. Koji samo to znaju i koji su to godinama i usavršavali. A neki, čini mi se, na tu temu i doktorirali. Onda nama, u pripremljenoj predstavi za javnost, glumili cijelo vrijeme… moralne vertikale.
Blago nama! Hvala Ti, Bože, što si nam ih podario. Hvala i njima gdje čuli i ne čuli!!! Jer, zahvaljujući baš njima, nama sve pršti od morala.
„Hrvatska, Hrvatska! – viču. Ali, samo do neke bolje prilike.
-E pa, dragi naši političari, ne trudite se uzalud. Ovaj je narod nosio i nosi svoju ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj, duboko u srcu. I uvijek ju je tako i nosio. Zato dobro i zna prepoznati foteljaše, muljatore i kombinatore. Svih vrsta i svih boja.
Ivica Račan – čovjek koji je prodao Inu
A sada, dosta nam je takvih. Dosta. Za sve vijeke, vjekova. AMEN.
Jer mi, obični mali ljudi, ne želimo nikakav i ničiji nametnuti izbor. Niti više želimo birati „mačka u vreći“. Za naš izbor, za izbor našeg lidera, ne trebaju nam ni Francuzi, ni Amerikanci, ni Britanci, ni Rusi, ni Merkelica. A pogotovo ne treba nam Srbija. A bome ni naši drugovi. Jer svi oni gledaju samo svoje interese.
I interese svojih nalogodavaca.
Vrijeme je da se i mi okrenemo sebi.
Vrijeme je za naš izbor koji će biti u interesu svih nas.
Vrijeme je za Domoljubnog za Hrvatskog Čovjeka
– Sinjska Gospe, ako si u stanju, uzmi loše, a vrati nam Franju!!!- vapim iz srca i duše.
-E, moja Lucija, moja Lucija, Bog te čuo!!! Vrijeme je da mi Hrvati, i ovaj put, kao i toliko puta dosad, kada nam je „biti ili ne biti“, uradimo pravu stvar. O, Bože, prosvijetli nam pamet!!!
HOĆEMO VLAST
Apetiti su veliki. Kandidata je bezbroj. Izvlače se iz svake rupe. Ispod svakog kamena. Skidaju stare košulje i presvlače se u nove.
I svi bi se sada htjeli malo osladili. Svi bi željeli uzeti koji zalogajčić od onoga što je još ostalo u ponudi na pladnju.
Vrište i drugovi. I propinju se na sve četiri…
„Mi znamo bolje!
Mi smo uradili ovo, mi smo uradili ono.
Hoćemo vlast, hoćemo vlast!!!“
A sam Bog zna, po koji put to rade i govore. Ali, radili su, radili i dan i noć. Mora se priznati.
Smišljali su i smišljali… planirali su i planirali. Pa za kraj ostavili pustoš. I obećali nam pakao. Da bi se, za to vrijeme, zameli tragovi i svi grijesi iz njihove slavne i svijetle, ne tako davne, prošlosti.
Tako to rade drugovi!!! Što je sigurno, sigurno.
Ali, kao što se vidi nakon ostavljenoga pakla, rat još traje… I trajat će dragi moji, još dugo, dugo. Trgnimo se!!! Mira nam i blagostanja ne će biti sve dotle, dok se ne svedu svi računi iz prošlosti.
I dok se ne kazne svi sadašnji lopovi, prevaranti, izdajice i zločinci.
Zato,
Lustracija!!! Lustracija!!! Odmah i sada.
UDBA NIJE NAŠA SUDBA
Ništa nam se, ama baš ništa, nije promijenilo.I samo što malo odahnemo i maknemo se od „regiona“, opet nas, kao i prije, trpaju… bez milosti. Trpaju nas opet, tamo, gdje ni po čemu ne pripadamo. Ali, nas trpaju, jer ih junačko srce vuče.
Navodno-u Zapadni Balkan. A stvarno – u Veliku Srbiju. U ostvarenje njihovog vekovnog sna.
A to nije, dragi moji Hrvati, stari san – starih Udbaša, nego i san njihovih mladih sljedbenika i nasljednika.
Tamo nas uvlače, s tolikom upornošću, strašću i žestinom da se čovjek mora zapitati: Je li s njima baš sve u redu, i jesu li ti ljudi sasvim normalni?
Rade li to, razmišljaju li, promišljaju li… samostalno i trezveno? Ili sve što rade, rade po nečijem diktatu.
A nama vrijeme istječe.
Pa, umjesto, da sređujemo sve što se srediti treba, u ovoj našoj jadnoj i napaćenoj zemlji, mi tj. oni, uporno ponavljaju, kako je u našem interesu, što brži ulazak Srbije u EU.
Kao da je jedino to, što je u ovoj zemlji važno, i jedino što treba uraditi.
A o kakvom to interesu, molit ću lijepo, vi govorite??? I kakav to mi imamo interes- od njihovog ulaska u EU?
…Nedopustivo je da Srbija, kao zemlja koja nije članica EU, želi diktirati Hrvatskoj koja je punopravna i ponosna članica EU, kao i cijeloj Europskoj uniji što se smije a što se ne smije, tim više što Srbija do danas nije izvršila domaću zadaću i pred njom je još puno posla.
…Srbija nažalost ne pokazuje napredak u implementaciji pravila EU-a, nije riješila niti jedno otvoreno pitanje s Hrvatskom, a lažna propaganda koju Srbija putem svojih najviših dužnosnika širi o bl. Alojziju Stepincu iskrivljujući povijest pokazuje slabost Srbije i njenu nespremnost da živi europske vrijednosti.
Pa neka mi se sada netko usudi reći kako nam treba i tolerancija i suradnja sa susjedima. Prosipajte vi te svoje fore nekome drugom!!! Nekome tko nije osjetio „blagodati“ njihovog dobrosusjedstva.
Nikome ne želim zlo; nikoga niti mrzim, ali ovim našim „miroljubivim i dobronamjernim susjedima s istoka“, poručujem: Ostanite tamo, gdje i jeste.
Mi ne želimo da nama vi sudite zbog vaših zločina;
Mi ne želimo da vi, iz druge države, sudite Našim braniteljima za navodne zločine na Našem državnom teritoriju;
Mi ne želimo da nam vi određujete, u Našoj samostalnoj državi, što ćemo i kako ćemo raditi i kako ćemo ju urediti;
Mi ne želimo da nam vi pišete udžbenike za Našu povijest;
Mi ne želimo da nam je, opet, falsificirate;
Mi ne želimo niti vaš jezik niti vaše pismo;
Mi ne damo da nam kradete sve što vam se svidi;
Mi ne damo da svojatate Naš teritorij, Naše književnike, Naše znanstvenike;
Mi ne damo ništa što je Naše, a vaše ne želimo niti nam treba.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više