Povratak osmanskih naziva

Gdje je danas Bosna i Hercegovina, u Turskoj ili u Europi

Svakim danom koji prođe u Bosni i Hercegovini ili pored nje, a takvih je daleko više, sve je vidljivija pogrješka preuranjenog međunarodnog priznanja, još uvijek od svojih naroda nepriznate Bosne i Hercegovine. Grješka je toliko velika, razarajuća i s pravom se čini da je to svijet učinio s namjerom trajne nestabilnosti tog europskog perifernog dijela. Jer Bosna i Hercegovina ni četvrt stoljeća poslije priznanja ne ispunjava mnoge elementarne norme državnosti, na temelju kojih bi se mogla i trebala priznati njena suverenost i neovisnost.

Glavni razlog zbog kojeg se ne bi mogla, pa ni smjela priznati je  činjenica da je ni njena tri naroda nisu priznali, i ne priznaju je ni danas. Prije rata je nije priznavao srpski narod i nije izašao na referendum, poslije rata je ne priznaju Hrvati jer to nije Bosna i Hercegovina za koju su na referendumu glasovali. Ne priznaju je ni Muslimani prije rata ni Bošnjaci poslije rata, jer nije ni cjelovita ni unitarna, ni islamska, kakvu su zamišljali i kakvu su u Islamskoj deklaraciji ocrtavali i zamišljali. Stoga bi se moglo reći da je Bosna i Hercegovina, prijeratna i poslijeratna, jedina zemlja u svijetu koju je priznala međunarodna zajednica, a nisu je priznavali i ne priznaju narodi koji u njoj žive. Još jedan dokaz apsurdnosti te zemlje, koju svi tuđinci vole samo je njeni narodi ne vole. I referendum koji je održan za njenu suverenost i neovisnost zbog toga nema legitimitet, a iznad svega ga gubi  zbog toga što je Bosna i Hercegovina iz referendumskog pitanja i ova današnja, koje zapravo i nema, su dvije oprečne Bosne.

Da bi Bosna i Hercegovina, međutim, bila priznata od svojih naroda, a kasnije i od svjetske zajednice, bilo je potrebno, a to važi i danas, jer nikad nije kasno, gotovo još više zbog mira i budućnosti zemlje, da se rasčisti sa njenom prošlosti. Potrebno je, naime, da sva tri beha naroda strogo definiraju a zatim i konsenzualno prihvate tko je bio agresor u dugom njenom povijesnom razdoblju, a zatim sve te veze i znakove, svaku agresorsku ostavštinu koja je spomenik svom zloglasnom vremenu, ili izmijeniti ili izbrisati. Sve ulice, trgove, nazive gradova, ćuprije, svaki spomenik tog zločinačkog otomanskog razdoblja preimenovati u nazive kakvi su bili prije okupacije Osmanlija. Konsenzualno čišćenje te prošlosti znači priznanje njene suverenosti i neovisnosti prije Osmanlija, bio bi zasigurno čvrst temelj zajedništva njenih naroda. Činjenica je da su sva zla, sve tragedije i stradanja, ratovi i progoni, genocidi i etnička čiščenja posljedica osmanlijskog petstogodišnjeg danka u krvi, za što okupator nikada nije odgovarao i bio kažnjen. A to se nije dogodilo, i po svemu sudeći ne će se zbiti, zbog toga što tu tragićnu prošlost, pa gotovo opravdavaju, i ne samo opravdavaju več i zazivaju, Bošnjaci. Za čuvanje osmanlijskih spomenika, naziva gradova, mostova, pa i vjerskih objekata koji se nazivaju po turskim osvajačima, danas se bori narod koji se navodno najviše bori za Bosnu i Hercegovinu.

Za kakvu se to onda i za čiju se Bosnu i Hercegovinu bore Bošnjaci, vidi se iz njihove duboke nostalgije za najcrnjim periodom beha prošlosti. Dok je za druga dva beha naroda, Srbe i Hrvate, pa čak i za Međunarodnu zajednicu koja je Bosnu i Hercegovinu priznala, ta nostalgija Bošnjaka neprihvatljiva i uvrijedljiva jer ih podsjeća na najtragićnije beha razdoblje, za njih je to znak njihova vjerskog i nacionalnog, civilizacijskog i kulturnog identiteta. Takav bošnjački identitet vezan za osmanlijsko okupacijsko vrijeme Bosne i Hercegovine nikako se ne uklapa u suvremeni slobodni i demokratski europski okvir.

Da se rasčistilo prije rata sa tom tragičnom i crnom beha prošlošću, da se je nazvalo, konsenzusom sva tri beha naroda, pravim imenom, genocid, kako danas slobodni europski svijet naziva turski genocid nad Armencima, i smijestilo na povijesno mjesto kakvo je okupator sam sebi napravio, zasigurno bi se danas lakše prihvaćala  sadašnjost i krčili zajednički putevi u budućnost. Najvjerojatnije ne bi došlo ni do tajne beogradske srpsko muslimanske podjele Bosne i Hercegovine, ni krvavog i brutalnog građansko vjerskog rata za teritorij. Ratom podijeljeni teritorij je nepravedna dioba zemlje, a svaka nepravda uzrok je nemira i nesigurnosti, pa čak i daljnjih sukoba. Da je došlo mirnodopskim dijalogom do zajedničkog definiranja beha prošlosti, i da se agresor, Osmanlije, nazvali pravim imenom, što bi bio temelj pravedne diobe, konfederaliziranja Bosne i Hercegovine, ne bi Srbima i Hrvatima smetala otomanizacija bošnjačkog dijela Bosne i Hercegovine, a niti bi Bošnjacima smetala srbijanizacija i kroatizacija srpski i hrvatskih dijelova. Ne definirana i nepriznata od sva tri beha naroda beha prošlost razlog je, kod sva tri naroda, i nezadovoljstva sa sadašnjošću u kojoj se ne naziru nikakvi znaci budućnosti. U Bosni i Hercegovini su nezadovoljni jedni s drugima, i svi sa svima, zbog ćega se i ćuju pitanja, iz svih nacionalnih centara, postavljena onoj drugoj strani. Bošnjaci u ovoj lipanjskoj vrućini, a u Bosni i Hercegovini je uvijek politička žega, postavljaju pitanje: „Je li Mostar u NDH ili u BiH“.

Za Mostar kojeg bi Bošnjaci ili turbetizirali, ili vakufizirali, ili gornjomaočizirali, ili travničizirali, može se kazati niti je u NDH niti u Turskoj. Upravo činjenica da Mostar nije u Turskoj, kao Travnik, Sarajevo, Zenica, Bugojno…, najviše smeta bošnjačkom političkom i vjerskom vodstvu. Po svemu sudeći, iz današnje političke perspektive gledanja, i NDH i Bosna i Hercegovina ovakava kakva je danas  iz koje Bošnjaci postavljaju to pitanje su neponovljive prošlosti. Mostar je, bilo to nekom drago ili ne, pomalo u budućnosti, u europskoj budućnosti u bezbudućnosnoj Bosni i Hercegovini. Smeta im ta mostarska europska budućnost, jer sva njihova politika gledanja Bosne i Hercegovine je usmjerena u prošlost Osmanlija.

Zbog Travnika, Sarajeva, Zenice, Bugojna, Vakufa, Turbeta, Hrvati postavljaju svoje pitanje: „Jesu li ti, i još neki drugi  beha gradovi, u Turskoj ili u BiH“. Dok Bošnjake smetaju nazivi ulica u Mostaru, Hrvatima smetaju nazivi neki beha gradova, i njihov današnji izgled, koji je sav otomanske  prošlosti i tursko kuvajtsko iranske sadašnjosti. Slike mnogi današnjih beha gradova, nazivi ulica i trgova u njima, nameće pitanje Hrvatima, gdje je BiH danas u Turskoj kao 81. pokrajina genocidnog Otomanskog carstva ili u Europi, kao buduća članica Europske unije. Nažalost, Bošnjaci joj ovakvom radikalizacijom u Europsku unije nedaju, u Tursku je silom tjeraju. Dakako tjeraju je u Tursku, i islamski svijet, i kroz jezik koji silom nameću, a koji beha narode još deblje dijeli i međusobno udaljuje.

Ako Bošnjacima smetaju nazivi ulica u Mostaru, a očito smetaju, teško je naći nešto što im ne smeta ono što Hrvati ćine i rade, Hrvatima smetaju nazivi ulica i trgova u bošnjačkim gradovima po ratnim zločincima, kako iz otomanske prošlosti, tako i iz vremena rata iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Smeta im i naziv javnih mjesta koja nose ime ratnog zločinca Alije Izetbegovića koji je zločinom genocida Lašvansku dolinu očistio od Hrvata i učinio je s koncologorom u Gluhoj Bukovici turskim pašalukom u kojem se po onoj turskoj, „kadija te tuži kadija ti sudi“ ubijaju hrvatski povratnici kao nezaštićena zvijerad. Eto odgovora na pitanje gdje je danas Bosna i Hercegovina, ali i odgovora zašto Bošnjacima smeta Mostar ovakav kakav je. Da se svakom beha narodu dopada ono što radi drugi narod Bosna i Hercegovina bi bila Švicarska, konfederalizirana, u kojoj se savršeno razumiju četiri jezika cjelovite zemlje i svatko zna gdje koji grad.

Vinko Đotlo