Ne treba nam njemačka pomoć. Dvaput nam je pomagala i znamo kako smo prošli
Kad su razne garniture ovdašnjih političarčića poslije dvijetisućite uvjeravale svoje podanike zašto „moramo u Europu“ svima je neizbježna fraza bila: „Kako bismo bili za stolom“. Istina je, dok je Eunija s njima „pregovarala“ sve te puste godine mlatila je Hrvatsku uzduž i poprijeko i za stolom i oko stola i ispod stola, ucjenjivala ponajviše. Samo jedan podatak: od dvijetisućite svekoliki dugovi države, uže, šire, građana… rastu li rastu, kao gljive poslije kiše, kao dizano tijesto, kao da se svaki dan prežderavaju afričkom šljivom. Tolika je bila cijena i „reformi“ i ulaska. Koliko li nas je šarafila samo Velika Britanija. Doista, a što sad kad je ona izvan Eunije, vrijede li njezini bivši pritisci i ucjene, na koje su hrvatski političari pristali samo da budu „oko stola“ – ili su i oni možda “brexit“ skupa s njom. Primjerice te slovenske ucjene iz kojih se izrodila famozna arbitraža oko morske granice, vrijede li one i nadalje? Kraljici su čak u tom kolopletu darovali konja, a ona im ga ostavila da ga i nadalje hrane, češu, čiste za njim… Ne znam pripada li štala u kojoj ga zobe, osim Sloveniji, Euniji… još i Coomonwealthu.
Dobro, od nesretne 2013., nakon kvazi referenduma, naši su političari „za stolom“. Jedini koji je Euniju pokušao namagarčiti bio je Zoka. Frknuo im je onaj „lex“ e da bi spasio Perkovića i Mustača od izručenja (EU uhidbeni nalog). Iako je povod i razlog (spas udbaša) bio krivi, potez je ipak bio poprilično suverenistički – što je, je. Bio bi možda i prošao da u cijeloj toj priči nije bila zainteresirana Njemačka i njezin BND koja je barem jednim procesom naumila skinuti sa sebe odgovornost sađenja tikava s Titom. A sadilo se, bogme i rodilo. Naravno, zavrnulo Zoki ruku, šarafio odavde i HDZ zbog drugih interesa, recimo istine, pa proces, hvala Bogu traje, osobito stoga će otkriti i nešto važno, a sasvim kolateralno.
Zašto se spominjem ovoga Zokinog zakona „lexija Perković“? Zato što u biti imamo priču o dva „uhidbena naloga, zakona“ – jedan je taj eunijski, države koja navodno nastaje i „srpski uhidbeni nalog“ koji se odnosi na prostor države koja je nestala, a prisvojila si je zakonsko pravo progona svih onih koji su se protiv nje borili, nakon što ih je napala sa svih strana, izvana i iznutra, prvenstveno dakako kao Velika Srbija. Kao što je svima poznato bio je to čisti nacional-socijalistički projekt. Izgleda(lo) da je poražen, ali svejedno bi i nadalje po „regionu“ uhićivao. Sjeća li se još itko sudbine Veljka Marića, osuđenog u Srbiji za događaj točno na granici Velike.
Nekoliko dana ranije naša Predsjednica cijeli je jedan dan, u izravnom prijenosu TV Srbije, umivala za Euniju tehničkog(!) (i četničkog) predsjednika vlade Srbije Aleksandra Vučića, čak s njim potpisala i neku deklaraciju u stilu „mir, mir, nitko nije kriv“. Realno deklaracija je za magarcu o rep, ali virtualno, marketinški – ma prvoligaška. I u takvu su joj Srbi pljunuli već više puta, a Aleksandar Vučić i ranije nego inače i u Oluju. Uređivanje, šminka bješe pred večeru u Parizu za balkanski skup gdje će doći i Mutti Angela i popularni predsjednik domaćin Hollande, a za stolom će se naći i naši tehnikalci, Tihomir Orešković i Miro Kovač. Kažu srbijanski mediji, naši to samo prenose kao da su pretplaćeni na srpske i još živi Tanjug, kancelarka Merkel za stolom je zavrnula ruku Kovaču, valjda i Oreškoviću. Sve dok on(i) nisu pristali brisati sve zahtjeve koje je navodno Hrvatska postavljala pred Srbiju radi tih predpristupnih pregovara; ili još bizarnije, otvaranje poglavlja za te pregovore.
Meni se čini kako je Mutti Angela dotle šarafila ruke ovima dok oni nisu zavapili: Molim (baćo) majko, pusti me! Čitao sam nekoliko objašnjenja tehničkog Mire Kovača i ništa nisam razumio, ustvari razumio sam kako mulja i okoliša. Srbi na ništa nisu pristali pa i nadalje vrijedi njihov „uhidbeni nalog“ recimo za Šeksa. Jasno mi je kako su Njemačka i Francuska nakon izlaska (stvarno?) Velike Britanije iz Eunije postale malo nervozne, pa bi neku zamjenu. Srbija zamjena? Niti slučajno. Prvo, Srbija je odavno i u Euniji i u NATO (kamo niti slučajno ne želi) samo stvar još nije formalizirana, ili drugačije ona je time njima okružena, neki otok, čardak ni na nebu ni na zemlji – odavno. Drugo ona bi s jednom polovicom debelog mesa sjedila Merkelici u krilu, a s drugom „caru“ Putinu. Kako je to izvedivo: samo tako da kancelarka i „car“ sjednu jedno pokraj drugoga, a o čemu oboje sanjaju da posjednu Vučića u krilo.
Vratimo se mi nama, ako smo imalo prisebni. Dva puta su nam Nijemci u prošlom stoljeću lomili ruke, skoro obadvije, za Prvog i Drugog svjetskog rata, a kako smo nakon toga prošli… Možda je pravo vrijeme za reći Danke Deutschland! Nemojte nam više nikako, naročito ne uporabom političke prisile, „pomagati“. U ovom slučaju potpuno je ponižavajuće tjerati silom na suradnju, na novu balkanizaciju, dvije tehničke vlade, srpsku i hrvatsku i to računati kao legitiman politički „dogovor“. Koga briga za političare „za stolom“, može „majka“ činiti njima i s njima što joj je volja, ali što je s ovdašnjim narodima, tko im u vrijeme kad su te vlade na razini čuvara vladinih ureda može nametati donošenje sudbonosnih odluka' – u ime tih naroda. Ako će se takvo što, ili slično, događati u ostatku Eunije bez Britanije, a hoće – onda to treba propasti. I hoće.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više