KAMENITA ULICA – Carski

Sudac Markoni je uživao u svakom trenutku bliskosti

 

 

Sudac Markoni nije pridavao previše značenja pričama o zagonetnom sinu Tomasovih, koji se odnekuda iznenada pojavio i jednako tako brzo tajanstveno iščezao u maglama svijeta.

Doista, Markoni je uživao u svakom trenutku bliskosti sa svojom suprugom Sanjom, mladom ženom rijetke ljepote, odmjerene rafiniranosti, nježnih gesta i zavodljive boje glasa.

Upoznao ju je još za vrijeme studija no tada nije bio dostojan takmac koji bi se mogao izboriti za svoje mjesto pored nje.

Studij je Albertu Markoniju pomogao da se istakne, a istodobno je kao student započeo suradnju s poznatim odvjetnikom Carskim. Naučio je cijeniti druge, poštovati izgovorene riječi, no shvatio kako razumjeti samoga sebe.

Odmah poslije diplome Carski ga je pozvao, neka izuči odvjetnički posao kod njega, no Markonija je više od svega privlačilo sudstvo, sud.

Carski je potegao neku od svojih veza i sud je Markoniju otvorio svoja teška vrata, a da bi za nekoliko godina Markoni postao najmlađi sudac u državi.

U međuvremenu se uspio približiti i Sanji, koja se riješila svojih mladenačkih ljubavi i nedoumica i posve se prepustila Albertu Markoniju.

Sudac se u tim izuzetnim trenucima osjećao ushićenim i bio je više no zadovoljan s onim što mu se u životu događa, nedvojbeno osjećajući kako će se morati žestoko boriti da ovakvo stanje i održi.

Naravno, uz pomoć Carskoga, kupio je četverosobni stan u Kamenitoj ulici broj 3, na prvome katu. Carski je vješto otkupio stan na dražbi za male pare te za isti novac, ali na rate, preprodao ga Markoniju.

Sudac Markoni uviđao je svoju sve veću ovisnost o odvjetniku Carskom, ona je svakim danom sve dublja, no bio je siguran kako će se pošteno odužiti za sve usluge.

No, istinu govoreći, odvjetnik Carski, do sada, dakle. nikada nije zamolio suca za bilo kakvu uslugu, niti informaciju, jednom riječju ništa.

Na kraju prve godine braka, supružnici Markoni dobili su sina Roberta. Mala obitelj doslovce je udisala samo čarobne mirise sreće.

Markonijeva supruga Sanja, profesorica glazbe, radila je na Glazbenoj akademiji, omiljena i od profesora i od studenta.

Jučer je Carski prišapnuo Markoniju kada su se našli na kavi u sudu.

-Mayer mi je rekao u povjerenju, ti si prvi na popisu za Visoki sud. To ti je velika prilika.

 

Markoni je šutio, ali nije mogao zatomiti veselje.

Biti član Visokog suda, značilo je prije svega imati iznimnu plaću, ugled, moć, zapravo ponajviše osjećaj sigurnosti kojemu je oduvijek težio.

I tako se i zbilo. Albert Markoni, najmlađi član Visokog suda.

Naravno, članstvo u uglednoj instituciji nosilo je mnoge obaveze, česte sastanke, predavanja, vijećanja, bavljenje znanošću.

U međuvremenu je Markoni potaknut Carskim i doktorirao, uz stanovitu podršku nekolicine mentora.

Sin Robert je rastao, Sanju je svakim danom volio sve više, ponekad se pitajući, ima li sreća granice?

Te ga je večeri Carski diskretno upozorio, daj malo pripazi, ona šara, otvori oči prijatelju.

No, koliko god se trudio Markoni nije opazio na Sanji nikakve promjene, dapače, osjećao je još silniju žestinu njezinih emocija.

Za sve to vrijeme sumnjičavosti, Markoni i njegova obitelj ostaju i dalje živjeti u Kamenitoj ulici jer se njihov novi stan u Strmoj ulici mukotrpno preuređuje.

Carski mu više nije ništa govorio o možebitnoj Sanjinoj nevjeri, naime, obojica su imali veoma mnogo obaveza, odvjetnik jedan vrlo teški slučaj a Markoni je, naravno poduprt hrabrenjem Carskoga, ušao u neizvjesnu trku za časnu poziciju  Predsjednika Visokog suda, reklo bi se, preciznije, s podjednakim izgledima i za njega i za rivala, suca Novaka.

Na jednom od skupova u povodu izbora, u zatvorenom krugu, sudac Novak izrekao je nekoliko riječi o supruzi svoga protukandidata, suca Markonija.

-Njezino ponašanje je dovoljno velika i neotklonjiva mrlja za jednog suca a posebno za mogućeg Predsjednika Visokog suda.

Informacija je procurila i dospjela u medije, koji se bez imalo milosti započeli rastezati priču ne o kvalitetama suca Markonija već o kvaliteti njegovog braka.

U priču je bio upleten profesor s Glazbene akademije, Vili Mates. Uskoro se uvijek  gladni mediji iskopali priču kako njihova veza, Matesa i Sanje, zapravo, nikada nije ni prestala živjeti a Markoni je bio samo fasada.

Čiji je sin, naslađivali su mediji i dalje?

 

Markoni je zapao u bezizlazno ludilo. I kao što takvo nešto ne priliči uvaženom sucu, počeo se žestoko opijati, danima ne dolazeći na posao.

Ni Carski ga nije mogao urazumiti.

-Razvedri se i zaboravi je. Pred tobom je cijeli život, koliko mu je puta samo govorio.

Bez mnogo riječi, Sanja se odmah po izbijanju afere iselila iz stana u Kamenitoj ulici, uzela Roberta i vratila se kod svojih roditelja, naime, profesor Mates bio je oženjen, otac dvije kćeri.

Albert je sve više gubio vezu sa stvarnošću, utopljen u alkoholu.

Jednom je u takvom stanju susreo Matesa na ulici koji ga je ismijao pred svima, govoreći kako nije čudo što mu je Sanja nabila rogove.

Albert se tada potpuno srozao kao čovjek, osjećao je kako mu mokraća curi i natapa hlače.

Jedva se dokopao stana s jasnom odlukom, gotovo je, ovo su te zadnje granice života. Odlučio je nepovratno, učiniti će samoubojstvo.

Srećom, u tim nesretnim okolnostima, zatekao ga je Carski i bez mnogo pardona smjestio u privatni sanatorij na sjeveru države, u potpunoj diskreciji.

Oporavak je trajao cijelu vječnost, mučno, odvratno, uvijek tegobno. Albert se sve svjesnije snažno odupirao ideji o preživljavanju, o povratku u život.

 

Ali Carski je imao dovoljno utjecaja i novca i osovio je Markonija na njegove još drhtave noge.

-Sada si moj. Počinješ raditi u mom uredu. Mandat u sudu ti je istekao. Bez posla si. Prvo ćemo obaviti razvod a tek onda idemo dalje.

Prvi su dani sličili katastrofi. Jednom istrgnut, zauvijek istrgnut, lamentirao je bivši sudac, sada suradnik u odvjetničkom uredu.

Markoni se više nije vraćao u stan u Kamenitoj ulici. Carski ga je dobro prodao. Nije Markoni otišao živjeti u novi stan u Strmoj ulici i njega je Carski povoljno prodao. Albert je kupio mali stan na Engleskom trgu, blizu novoga ureda.

Razvod je protekao glatko, obje strane po zakonu namirene i svatko na svoju stranu. Robert je pripao majci.

Ipak, odvalio je veliku stijenu, razmišljao je Markoni, barem nešto za početak.

Kroz sve godine, više je puta pitao Carskog, zašto mi toliko pomažeš, da bi mu on te večeri na ponovljeno pitanje odgovorio, dugim, dugim pogledom s neobjašnjivim sjajem u očima, progovarajući tek.

-Oprosti.

Albert se smeteno nasmiješio ni potapšao ga po ramenu.

-Emile, ti znaš koliko te ja poštujem i cijenim. Nikoga kao tebe. ….Oprosti ti meni.

I tada se zbunjeno prisjetio nebrojenih kolona žena koje su navraćale u ured, koje je viđao sa Carskim i samo uzdahnuo.

Nikada više o tome nisu razgovarali.

Markoni je za nepunu godinu položio propisane ispite za odvjetnika i uskoro je njihov ured imao novi natpis.

Carski- Markoni.

U proteklim teškim mjesecima često se susretao s bivšom suprugom kada je dolazio po Roberta, koji je već krenuo u školu.

Dapače, vrlo su civilizirano komunicirali, govoreći najviše o Robertu, mada je Markoni  znao kako su se Sanja i Mates davno razišli, on se jednostavno nije želio razvesti, pa su se prijateljski razišli. Ona je i dalje stanovala kod svojih roditelja u ne baš sjajnim uvjetima.

Kada se vratio u ured, tajnica ga je obavijestila kako mu je Carski ostavio poruku.

-Dođi u Prvu gradsku bolnicu, drugi kat, soba 26. Carski-

Carski je ležao u krevetu prikopčan na aparate.

Nasmiješio mu se.

-Vidiš i sam. Ovo, odavna traje.

-No, imam prijedlog jer znam da baš o njemu često razmišljaš. Vrati je i počnite ispočetka a ja ću već nešto smjestiti Matesu, toliko vremena imam. Idi po nju a njega prepusti meni.

 

Jučer se uselila tročlana obitelj Markoni, u veliki, reprezentativni stan na Engleskom trgu, nekako tiho, ali svečano.

Carski se žestoko odupire opakoj bolesti. Molio je Alberta, neka sina koga nosi Sanja, nazove po njemu, Emil.

A Mates, protiv njega je pokrenuto nekoliko različitih postupaka, kažu neki, neće se izvući do kraja života jer mu to obećao Carski.

Albert Markoni i danas se pita, gdje su granice sreće.

 

Miroslav Pelikan