Teško povrijeđene doktrine Crkve

Neispričana priča o Drugomu vatikanskom saboru

 

 

Jedna od najbriljantnijih knjiga o II. vatikanskom saboru pojavila se u Italiji još godine 2010. i njezin autor, prof. dr. Roberto de Mattei, za tu knjigu dobio je značajnu nagradu koja se u Italiji dodjeljuje istaknutim povjesničarima, "Premio Aqui Storia". De Mattei predaje povijest kršćanstva na "Universita Europea di Roma" i dopredsjednik je "Talijanskog nacionalnog savjeta za istraživanja" (Consiglio Nazionale delle Ricerche). Ovo naglašavam zbog toga što je napisao izvanredno tešku knjigu, koja do mene stiže izvanrednim kanalima u izvrsnom njemačkom prijevodu, a ima 687 stranica.

Kardinal Alfredo Ottaviani: Molim Boga da smijem umrijeti prije kraja Koncila, da bih tako mogao umrijeti kao katolik

 

"Drugi vatikanski koncil – jedna do sad neispričana priča" izvanredno je dokumentirana knjiga, poduprta sa 260 vrsnih bilježaka i literaturom, čime knjiga ne ostavlja ni najmanju sumnju da se na Drugom Vatikanumu dogodio težak protukatolički prevrat, kojim su u ime "pastoralne djelatnosti" teško povrijeđene doktrine Katoličke Crkve, koje su kodificirane Tridentinskim saborom u XVI. st., te kanonskim zakonima i dogmama. De Mattei jasnim izjavama sudionika, zapisanih u izvorima, daje nedvosmislenu sliku iz koje se vidi da je urotnička skupina "neomodernista", čija je doktrina u enciklikama svih prethodnih papa jasno osuđena, na Koncilu preuzela vlast i ozlijedila doktrinu Crkve. Svi oni teolozi koji su do pape Pija XII. bili osuđeni od Svetog Oficija (bivša Inkvizicija) Thailard de Chardin, Yves Congar, Karl Rahner, Urs von Balthasar, Joseph Ratzinger (npr. str. 214., 244.) i drugi, na Koncilu ne samo da su bili rehabilitirani, već su ideološki oblikovali duh tog Koncila, čime su u praksi izmijenili duhovnu sliku i doktrinu Katoličke Crkve. Zadnji prilog tome da je papa Montini, a o njemu lektor lateranskog sveučilišta u pismu profesoru Correa de Oliveira piše da je bio "kraj svega katoličkog", (str. 261.), a istaknuti brazilski laik Correa de Oliveira na Koncilu je bio najveći financijer okupljanja pravovjernih biskupa Coetusa Inernationalisa – poraženih katolika -, koji su se borili za očuvanje pravovjerne Crkve (str. 257). Danas se takve podrugljivo naziva "konzervativcima", a to su jedini pravi katolici.

       

Što je to ekumenski koncil? De Mattei u samom uvodu kaže da su "…koncili (sabori) "ekumenski" ili "opći" kada pod vodstvom pape, ili njegovih predstavnika, sakupljaju biskupe iz cijele ekumene, tj. iz cijelog svijeta". Pri tome se zauzimaju stajališta o povijesno važnim pitanjima koja se tiču crkve i vjere. U povijesti je održan 21 koncil, koji je od Crkve priznat kao "ekumenski" ili "opći", a posljednji je Drugi vatikanski koncil koji je otvoren 11. listopada, 1962. u Rimu u bazilici Sv. Petra, po Ivanu XXIII., a dovršen 8. prosinca 1965., nakon četiri duge sjednice, po papi Pavlu VI. Prvi je bio Nicejski koncil (325. g.), a posljednji od sabora/koncila je Drugi vatikanski ili Drugi Vatikanum, kako to u latinskoj verziji radije izriču Nijemci, a o svakom od sabora povjesničari Crkve davali su svoje prosudbe, jer je svaki od sabora određivao sudbinu duhovnog razvoja Zapada. Za povjesničare Crkve Drugi Vatikanum predstavlja poseban problem! Naime, "… Koncili su pod Papom u stvarima vjere i morala vršili svečano naučiteljstvo Crkve i crkvenopravno predstavljali su zakonodavnu instancu. Drugi vatikanski sabor, međutim, nije proglasio niti jedan zakon i u pitanjima vjere i morala nije zauzeo konačan stav. Manjak dogmatskih definicija neizbježno je doveo do rasprava o prirodi dokumenata i vrsti i načinu provedbe u postkoncilskom periodu. Problem odnosa između Koncila i postkoncilskog razvoja gradi, dakle, jezgru trenutnih hermeneutskih rasprava…". (str. 12.-13.)

 

Već iz ovog izlaganja je jasno da se nije radilo o dogmatskom koncilu, a papa Ivan XXIII. nazvao ga je pastoralnim koncilom, što su i sabornici često koristili kao naziv. To znači da nedogmatski koncil doktrinom ne obvezuje na nešto novodefinirano, ali kako vidimo već iz samog uvoda, svojim je dvosmislenim dokumentima doveo je do dvosmislenih zaključaka i žučnih rasprava, koje su Crkvu, kako ćemo u nastavku uvidjeti, dovele do ozbiljnih poremećaja.

 

U uvodnom članku br. 5. "Primat prakse i reforma Crkve" autor primjećuje da se "…u "primatu pastorala", koji si je u godinama Koncila utro put, može prepoznati teološka pretvorba "primata prakse", kakva je zastupljena u Marxovim tezama o Feuerbachu: "U praksi čovjek mora dokazati istinitost, tj. stvarnost i moć, ovostranost svoga mišljenja." a također "Filozofi su svijet naprosto različito interpretirali; sada se ide za tim da ga se promijeni". Praksa izriče povijesni rezultat  političke akcije, a za Marxa je najviši kriterij istinitosti ideja, je akcija koja implicitno sadrži jednu doktrinu, također i onda kada ju ne izriče…" (De Mattei, str. 27)

 

Ta marksistička teorija očita u "pastoralnoj praksi" dovela je do toga da su se u ime "istinitosti" praktičnih potreba počele kršiti norme koje je čvrsto postavio dogmatski Tridentinski koncil (u skladu sa SVIM prethodnim koncilima), što je dovelo do pojave nove prakse "slavlja mise" i do nove prakse "dijaloga" s poganskim religijama, U SUPROTNOSTI SA SVIM prethodnim crkvenim učenjima. K tome, papa Pavao VI., u sporazumu s ruskim komunistima, učinio je sve što je potrebno da se ne donese dekret o osudi komunizma, a 1971. g. pohvalio je i Titov komunizam i Ustav (izrijekom str. 630) što je pokazalo i kakav je to duh prakse "Aggiornamenta" (prilagodbe svijetu) pape Ivana XXIII. zavladao na tom koncilu: Godine 1966. potpisan je i Protokol Svete Stolice i Vlade SFRJ po kojem između ostalog "…Sveta Stolica potvrđuje principijelan stav da djelatnost katoličkih svećenika u vršenju njihovih svećeničkih dužnosti treba da se odvija u vjerskim i crkvenim okvirima i da shodno tome oni ne mogu da zloupotrijebe svoje vjerske i crkvene funkcije koje bi stvarno imale politički karakter…" (ovaj dio nije iz Matteove knjige, ali u skladu s Koncilom govori o najvišem stupnju potpore održanja komunističkog terora u Hrvatskoj i ostalim okupiranim zemljama tzv. Jugoslavije).  Nije trebalo čekati dugo da se u Crkvi (posebno u Latinskoj Americi) razmaše "praksa" teologije oslobođenja, koja socijalnu djelatnost i socijalnu pravednost stavlja iznad zadatka spašavanja duša, koje je oduvijek bio osnovna zadaća Kat. Crkve. Kako se to odvijalo – u ovoj je knjizi do tančine dokumentirao dr. Roberto de Mattei: u krajnjoj liniji, Koncil je kroz "novu praksu" srušio načela dogmatskog postupanja u katoličkoj vjeri i proveo heretične oblike postupanja u politici, liturgiji, misijama, katehezi – u svemu! Eto, to se dogodilo kao krajnji rezultat!

 

Razlog ovakvog svetogrđa i duhovnog urušavanja Sv. Crkve leži u prihvaćanju teze da se "teologiju ne kvalificira kao čistu znanost, nego uvijek kao trenutak jednog povijesnog procesa". Odnos "istina-povijest" iznova je formuliran i to na taj način da se ističe povijesna dimenzija teologije, koja prihvaća povijesnu praksu u obliku "jedne kritičke teorije kršćanske i crkvene prakse…", (str. 28.) čime je relativiziran cijeli polog vjere stečen od crkvenih otaca i crkvenih koncila! Teološke spoznaje relativizirane su na razini povijesnih mogućnosti raznih epoha teologije, kao da teologija i dogme nemaju svoje zakonitosti, koje se ne smiju kršiti! Papa Pio XII. osudio je komunizam – Pavao VI. otvorio mu je sva vrata! Progresisti (modernisti) osjetili su da ih Papa podržava protiv integralista i time je dovršena era katoličke protureformacije! (str. 297) Koncil, koji u sebi nije imao dogmatski karakter svojom se "praksom" oholo uzdigao iznad cijelog sustava vjere i iznad svih crkvenih koncila, što čini najteži doktrinarni prekršaj u povijesti katoličke vjere, kako kao zaključak nameću izvrsni argumenti i dokumenti izneseni u knjizi! (str. 28.-29.)

 

Koliko je ideja prilagođavanja vjere ljudima i pastoralnoj praksi u suprotnosti s katoličkom vjerom govori nam ovaj pasus: "…Formula Aggiornamento (posadašnjenje/posuvremenjenost), po kojoj se ljudi ne moraju prilagoditi religijskim naučavanjima, nego se ova moraju prilagoditi ljudima, prema (teologu) O'Malleyu na glavu postavljaju temeljnu tvrdnju Kardinala Egidiusa de Viterboa (1512. g.): ….homines per sacra immutari fas est, non sacra per homines…(…ispravno je mijenjati se po svetom, a ne ono što je sveto (prilagođavati) po ljudima…)"…"Niti jedan Koncil do sada kao vodeći motiv i ekvivalent za opće načelo nema  Aggiornamento, već kao rijetku iznimku, s posljedicom da pod određenim aspektima Crkva mora biti ta koja se mora promijeniti, da bi izišla u susret vremenu, a nije vrijeme to koje susreće (tj. određuje) Crkvu…" (str. 29) Tako se pastoralna dimenzija pretvorila u povijesnu interpretaciju kršćanskih istina, prema potrebama vremena. A vremena su bila poganska i istine su se suoblikovale u skladu s – poganstvom.

 

Papa Pio XII. – Papa od Fatime

 

Drugi vatikanski koncil u cijelosti je ignorirao nekoliko važnih katoličkih povijesnih pojava i činjenica. Prvi od njih bio je zahtjev Bogorodice da se objavi Fatimska tajna, drugi je bio Bogorodičin zahtjev da se Rusija u cijelosti posveti Srcu Marijinom i treća činjenica bila je svjesno izbjegavanje osude komunizma. Fatimska tajna trebala je, na zapovijed Neba, biti objavljena 1960. godine. Međutim, novi papa, i pokretač II. Vatikanuma, Ivan XXIII. pogledao je kuvertu i zatvorio ju je, jer mu se nije svidjelo ono što je pročitao. Jednako su tako postupili i nasljednici.

Roberto de Mattei

 

Kako je postupio Pio XII.? On je čekao na 1960. godinu i nije ju dočekao. Prije svega treba znati da je Papa Pio XII., poznat kao Eugenio Pacelli, u Rimu posvećen za biskupa točno 13. svibnja, 1917. g. na isti dan kada se Gospa ukazala u Portugalu, u mjestu Fatima. On je bio taj koji je 31. listopada 1942., usred II. svjetskog rata, Crkvu i svijet posvetio Bezgriješnom Srcu Marijinom. "…Od tada su se ime i poruka Fatime počele širiti u katoličkom svijetu…" Pravi Gospin Papa! Drugi dan nakon proglašenja dogme o Uznesenju Marijinu, 30. listopada, 1950. Papi "…Piju XII. dodijeljena je izvanredna milost da u vrtu Vatikana promatra isti prizor na Nebu, kružeće sunce u vidu vatrene lopte, kako je to pred više od trideset godina u Fatimi, u Portugalu, vidjelo 70.000 hodočasnika, 13. listopada, 1917. g. (na dan kada je postao biskup). 'Ples sunca' ponovio se pred očima Pape Pacellija 31. listopada i 8. studenog…" (str. 38). To je Papi postao poticaj da razvije veliki Marijanski pokret, a Pija XII. smatrali su za pravog "Fatimskog Papu"! On je to i bio!

 

A što su činili "istaknuti teolozi II. vatikanskog sabora? Evo što je zapisao jedan od glavnih slavnih teologa tog Vatikanuma, Pater  Yves Congar: "Napravio sam kampanju, koliko sam samo ja mogao (!) protiv posvete svijeta Bezgrješnom srcu Marijinom, jer vidim opasanost da će se iz toga razviti pokret u tom pravcu"! (Roberto de Mattei u knjizi "Vatikan II. neispričana priča"! njemačko izdanje str. 408./426.)

 

Godine 1960. Fatimsko proroštvo dospjelo je u ruke Ivana XXIII. i on je trebao otkriti i treću fatimsku tajnu. Nije to učinio. I iako je treća tajna navješćivala da će u velikoj tragediji nestati mnogi narodi, ako se ne obrate i ako se cijela Rusija ne posveti Bezgješnom Srcu Marijinu, Ivan XXIII. je na dan 13. rujna te godine Bezgrješnom Srcu Marijinu posvetio samo Italiju. "…Tim povodom iz Portugala je stigla statua hodočasničke Gospe Fatimske i u 150 talijanskih gradova razvio se ugođaj izvanrednog religioznog zanosa. Međutim, u svojoj radio poruci Ivan XXIII. nije spomenuo ni Fatimu ni treću tajnu…". (stranica 150.-151.), jer mu je za otvaranje II. Vatikanuma trebao profetizam optimističke promjene, koji je želio prenijeti katolicima, kako primjećuje Roberto de Mattei. Naime, u tom tonu, a ne u tonu Fatimske objave otvoren je II. vatikanski sabor. Ovaj put ovdje ne ćemo ulaziti u to što se u međuvremenu zna o osobi Ivana XXIII., pa i samog Pavla VI., ali u svezi odnosa prema Gospinim fatimskim porukama njihova su djela izrazila više od svake riječi, koju bi se o njima moglo izreći. Naime, Ivana, XXIII. naslijedio je Papa Pavao VI. koji je od samog početka podržavao Ivana XXIII., podržan je od "modernista" koji su bili oduševljeni Ivanom XXIII. i tako je dovršio (ne)djelo Ivana XXIII. Protiv tog Pavla VI. kard. Ottaviani se na izborima za Papu borio najvećom žestinom i zalagao se za kard. Ilebrada Antoniuttia. Na žalost nije uspio. (str. 331.)

 

A bilo je to tada ovako: "…Talijanski biskupi, čiji je broj (u početku na koncilu) bio najveći, željeli su da Koncil proglasi dogmu "univerzalnog posredništva presvete Djevice Marije". Druga dogma, čiju su definiciju zahtijevali, bila je o Kraljevskoj Vlasti Kristovoj, da bi tako nešto suprotstavili vladajućem laicizmu. Osim toga mnogi su od Koncila zahtijevali osudu doktrinarnih zabluda. 91 biskup tražio je obnovljenu osudu komunizma, 57 izjasnio se na odgovarajući način protiv ateističkog egzistencijalizma, 47 protiv moralnog relativizma, 31 protiv materijalizma, 24 protiv modernizma. "…U tisućama pisama, koja su u Rim stizala iz cijelog svijeta", kako naglašava Giovanni Turbanti (autor knjige Il problema del comunismo al Concilio Vaticano II), "komunizam se pojavio kao najteža zabluda, koju je Koncil trebao osuditi. Čak 286 biskupa govorilo je o tome. K tome su stigli brojni odnosni osvrti na socijalizam, materijalizam i ateizam."  Čak i u Sažetom Izvješću, koje je rezimiralo glasove biskupa po nacijama, a koje je oblikovalo "Generalno Tajništvo Pripravne Komisije", komunizam se pojavio kao zabluda koju Koncil mora osuditi prije svih ostalih." (…) Međutim, dogodilo se nešto neočekivano: "…Koncil nije ispunio želje, koje su izrečene u votimakoncilskih otaca, nego je popustio pred zahtjevima jedne manjine, kojoj je iz samog početka uspjelo da se nametne na čelo Skupa i upravlja njihovim odlukama…!" (str. 154.-155., Matteo)

 

Dakle, urotnička manjina, (opis str. 318) koja je bila izvrsno povezana i organizirana, kako to sjajno opisuje i dokazuje autor knjige iz izjava urotnika, bila je ta koja je spriječila da se provedu želje i namjere većine biskupa, čak su spriječili dostavu peticije 435 biskupa protiv komunizma (odgovoran je tajnik mješovite komisije Achille Glorieux, str. 559-60), a potom biskupi su se dali uvući u demokratsko glasovanje prema nametnutim temama, (vrlo netipično za katoličke koncile) tako da su sve glavne teme i želje bile ili izostavljene, ili su se pojavile – razvodnjene, u budućim koncilskim dokumentima. Tako je u Sv. Crkvi utrt put u pastoralno-doktrinarni nered, a koncil je promašio temu jer nije osudio komunizam i materijalizam, a također nije dao primjerenu pažnju i težinu objavi Gospe Fatimske…

 

"…Kardinali Ruffini i Siri odlučno su branili dokument predstavljen od kardinala Ottavianija, u kojem je on podsjećao na konstruktivno vrednovanje tradicije unutar katoličke vjere. Siri je zastupao neophodnost, da se sam predmet vjere, kako je bio sustavno prikazan kod Sv. Pija X., svečano osnaži, jer je trebalo pretpostaviti da se naokolo u Crkvi zablude modernizma još uvijek šuljaju. Dvije teološke škole stajale su suprotstavljene…" (str. 291) Spletkama je pobijedila ona heretična struja koja je organizacijom i potporom Pavla VI. izigrala crkvenu većinu. Koliko je to daleko išlo dokazuje likovanje talijanskih komunista, koji su se radovali što nije bilo dekreta protiv komunista, a k tome su kardinala Ottaviana s prezirom označili kao PORAŽENOG na II. vatikanskom koncilu. (str. 325) Dakle, ako je Ottaviani bio poražen, po vizijama i željama komunista, tko je bio taj koji je na Koncilu pobijedio? Već prvog svibnja 1963. komunisti viču "Živio Papa" (Ivan XXIII., str. 326) A Kremlj " u jednoj inicijativi bez presedana prenosi encikliku na ćiriličnom pismu…" (str. 327) Nakon poraza pravovjerne Crkve, u Italiji je došlo do simbioze komunizma i talijanskih katolika i time je završila era "vojujuće crkve", da bi nastupila era "putujuće Crkve". U Crkvi zloduh se spojio u sinkretizam uvjerenja sa dobrim i svetim ….. Kamo je to vodilo i do čega je to dovelo? Svjesniji grješnici i pokajnici, koji žele istinu, vide to danas otvorenim očima, očiglednog užasa…..

 

Glavna osoba koja je izigrala kardinala Alfreda Ottavianija, čelnika Teološke komisije kurije i time nadležnog za pravovjerje, bio je kardinal Augustin Bea. U siječnju 1961. godine kard. Bea osobno poduzima putovanje Europom da bi podigao moderniste na noge i organizirao ih za predstojeći koncil! (str. 194) Kardinal Bea, uz podršku Pavla VI., omogućio je stvaranje cijelog niza komisija i potkomisija u korist "modernista", te je tako stvorio temelje za rastvaranje doktrinarnog smisla okupljanja i reguliranja II. Vatikanuma. I konačno, suprotno skoro dvotisućljetnoj tradiciji Crkve "…kardinali Bea i Lercaro (modernisti, prim. a.) ustrajali su na tome da se židove oslobodi krivnje zbog trpljenja i smrti Krista; ovo je trebalo biti pripisano grijesima svih ljudi. Papinski dvorski teolog kardinal Luigi Ciappi pozivao se na svetog Tomu Akvinskog i odgovorio je da su židovi uistinu krivi za bogoubojstvo i da se Crkva mora potruditi oko njihova obraćenja…" (str. 545), a kao što vidimo Beina suradnja s ložom B'nai B'rith uspjela je izlobirati promjenu katoličkog učenja u suprotnosti s crkvenim ocima. To je također bio rezultat Koncila.

 

Tko je bio Bea? Kao ispovjednik Pape Pija XII. uživao je povjerenje za nasljednika na visokim administrativnim pozicijama, što je u odlučnom trenutku dobro iskoristio protiv dogmatskog nauka Crkve! "…Papinski Biblijski Institut pod vodstvom P. Beae razvio se u glavno središte širenja nove RACIONALISTIČKE egzegeze (glavna masonska postavka franc. prosvjetiteljstva i franc. revolucije (!), prim. EČ). Činjenica je da je (…) povijesnoj egzegezi s Beom, kao pokretačem između tridesetih i šezdesetih godina, uspjelo "postići duboke promjene katoličkog teološkog mišljenja, bez da se ikada ciljalo na reformu teologije kao takve", tvrdi povjesničar Crkve Mauro Pesce. (str. 183) "…Početkom siječnja 1960 . g. monsignor Antonino Romeo iz Kongregacije za Seminare i Univerzitete, u časopisu "Divinitas" izvršio je temeljiti napadaj na Biblijski institut… (…) Njegov članak po prvi je put UKAZAO NA POSTOJANJE UROTE od strane neomodernističkih krugova u samoj Crkvi.…" (str. 185) Eto, to je bio kard. Bea! Izvorni nositelji vjere poput kard. Ruffinija nastavili su napadaje. (str. 188) U pismu od 9. svibnja 1961. g kardinal Ottaviani piše kard. Rufiniju: "…Već sam na drugim mjestima rekao i ovdje ponavljam: Modernizam koji je osuđen od Sv. Pija X. danas se slobodno širi u još težim i štetnijim oblicima, nego li prije…" (str. 191) I bi tako! To je 1966. g. potvrdio i filozof Maritain, prijatelj Pavla VI., u knjizi Le paysan de la Geronne.(str. 619) Naime, i aktivni sudionik Koncila, kardinal Ratzinger, budući Papa Benedikt XVI., o vatikanskom dokumentu "Gaudium et spes", koji izostavlja svaku osudu komunizma, tada je govorio i pisao kao o reviziji "Syllabusa" Pape Pija IX., kojim su osuđeni i masoni i modernizam! Revizija vjere značila je poništenje tradicije i vjere! Sotona je ušao u Crkvu da ju u njezinoj doktrini razori, a većina teoloških fakulteta preuzela je heretičnu egzegezu, kao konačni ishod Koncila. Ukinut je Sveti Oficij koji je štitio pravovjerje, a 6. prosinca 1963. ukinut je popis nedopuštenih heretičnih knjiga. Papa Pavao VI. 17. lipnja, 1967. ukida antimodernističku zakletvu, koju je za sve svećenike postavio Papa Pio X. Herezi su otvorena sva vrata! Poznati heretični "Nizozemski  katekizam" i modernizam nizozemskih biskupa doveli su do toga da se nekoć cvjetajuća katolička vjera u Nizozemskoj u cijelosti ugasila, a nakon Koncila Kat. Crkvu je napustilo, kažu i do 180.000 svećenika, – jer to više nije bila njihova katolička vjera, kojoj su vjerno služili. I to je bio ishod Koncila!

 

Uz talijanske kardinale, pojedine biskupe Brazilce i Portugalce, istaknutu ulogu u pokušaju spašavanja vjere i pravovjerja imao je i koncilski Otac nadbiskup Marcel Lefebvre. Lefebvre je, da bi spasio dogmatski postavljenu Tridentinsku latinsku misu, osnovao pokret Svećeničkog bratstva Sv. Pija X. Na kraju oko njega su se okupili svi integralisti, koji su se zauzimali za liturgiju i pravovjerje kakvo je bilo do Pape Pija XII. u godini 1958. Ishod je bio ekskomunikacija po modernistu Ivanu Pavlu II., i povratak u Crkvu odlukom koncilskog modernista Ratzingera, sada Pape Benedikta XVI. Svećeničko Bratstvo Sv. Pija X. danas je ono što je još ostalo od autentične pokoncilske Crkve, a koliko će još opstati pod pritiskom poslušnosti duhu vremena – to nam ostaje vidjeti.

 

Kardinal Luigi Ciappi (1909.-1996.), savjetnik petorice papa, izjavio je:"neotkriveni treći dio Fatimske tajne, među ostalim stvarima, kaže da će veliko otpadništvo u Crkvi početi S VRHA"! http://www.onepeterfive.com/alice-von-hildebrand-sheds-new-light-fatima/

Ako ste to uspjeli prepoznati – čestitam vam.

Sve u svemu, kada znamo što se dogodilo na Koncilu i da je mnoštvo hereza i heretika zauzelo pozicije u Crkvi i katoličkoj javnosti – ne moramo se čuditi što se heretike ne osuđuje i ne prepoznaje, jer su suvremeni katolici postali – uglavnom novi pogani.

 

Mr. sc. Emil Čić