KulturaU naturi by HF18/07/2016 Susjeda Sa susjedom svojom odlično se slažem. Nosim brašno od nje, nikad ga ne važem. A kavicu jutrom, njenu kad popijem, dobro se osladim i slatko nasmijem. Nacijepam joj drva i vode donesem. Uvijek mi se želi nekako zahvalit. Očima kolutam, i uvijek napaljen čekam na trenutak kad ću je povalit… Ona, brate, dobra! I sad se još tresem… „Može, susjed, jedna mala na brzaka?“ Ma… ne treba, susjedo, ti znaš da ne pijem. Ona dobro znade što mi je u glavi i kako bi radije ono što ne smijem. Al' trema me plete, pa to je ludilo. Strah me i pomislit što bi sve tu bilo… Posjedim još zeru, leta oko mene, nešto bi mi rekla, a ja k'o ne kužim. Prozbori odjednom: „Baš sam usamljena“. Pa bi htjela češće sa njom da se družim… I krenemo tako mi u avanturu pomalo se viđati skoro svaku večer. Kad sam je zgrabio, onako napaljen, lavica mi ne bi mogla da uteče. Razvuklo se tako nekol'ko mjeseci. Do večeri jedne dok joj nisam poš'o… Dala mi je signal, navukla zavjese. Znači, onaj njezin je sa terena došo. Dobro mi je došlo nekoliko dana odmoriti malo tijelo i mišiće. Pa sad mi je jasno što ga dugo nema. Pa ona je, ljudi, tester za mladiće… Zadnje vrijeme primijetim da sam zanemoćo. Već sutradan raspisan oglas za novaka… Prisutan sam bio kad je prvi došo… Veli: „Može, dečko, rakija, jedna na brzaka?“ I gledam ga jadnog, koda sebe vidim. Nastrad'o si, druže, pomislim u sebi. Jako dobro znadem, evo, i sad bridim… Na biro ću rada, ali natrag ne bi'. Odoh ja, susjedo, da ne zanovetam. Al' je mali up'o u gabulu…Hiiiihhiiiii!!! Vladimir Živaljić, Vukovar