Urey-Millerov eksperiment

Dokaz kemijske evolucije? Ni najmanje!

 

 

Udžbenički standard RH u svojim znanstvenim zahtjevima traži da sadržaj udžbenika mora biti utemeljen na znanstveno provjerenim i općeprihvaćenim teorijama, činjenicama i tumačenjim zakonitosti, pojava i procesa. Na ovome udžbenici biologije definitivno padaju.

Naime, udžbenici biologije u suodnosu s udžbenicima drugih predmeta promoviraju vjeru u hipoteze tzv. kozmičke evolucije, kemijske evolucije i biološke evolucije. Kao što ćemo s vremenom vidjeti, doslovno ne postoji stvarni dokaz da se bilo koja od ovih hipotetskih priča iz naših udžbenika odigrala, niti da se uopće mogla dogoditi. Također, svi dobro upućeni znaju da to nisu općeprihvaćene teorije već samo općenametnute dogme.

 

U udžbenicima biologije za 7. razred našoj se djeci vjera u evoluciju pokušava usaditi u razmišljanje promoviranjem tzv. Urey-Milerovog eksperimenta kao navodnog dokaza da su organske tvari nužne za život mogle spontano nastati iz anorganskih tvari (a time ih se pokušava uvesti u evolucionističko vjerovanje prema kojemu bi to dalje vodilo u postanak živih organizama).

 

Pitanje „kako se život pojavio” je tako kritična slijepa ulica za evolucioniste da oni obično čak niti ne pokušavaju doticati ovu temu. Oni pokušavaju prijeći preko ovog pitanja govoreći: „Prva bića su nastala kao rezultat nekih prirodnih događanja u vodi“. Naišli su na neugodnu prepreku koju nikakvim sredstvima ne mogu zaobići. Kao što svi znamo, fosili nam zapravo ne govore ništa u korist hipoteze evolucije. Tako su evolucionisti silno željeli dokazati da su živi organizmi postali od neorganskih tvari.

 

Glavno pitanje je bilo: Kako se uopće prva živa stanica pojavila u prvobitnoj atmosferi Zemlje? Drugim riječima, kakvo bi objašnjenje za ovaj problem mogli dati evolucionisti? Smatrali su da bi odgovore na ova pitanja mogli dati laboratorijski eksperimenti. Prije svega, važno je znati da čak i kada bi znanstvenici u svojim iznimno inteligentno dizajniranim i precizno kontroliranim eksperimentima u laboratoriju nekako iz nežive materije zaista i uspjeli stvoriti život, to bi samo potvrdilo tvrdnju znanstvenika kreacionista da je za stvaranje života potrebna ogromna inteligencija. Također, to još uvijek ne bi bio stvarni dokaz da je baš na taj način vani u prirodi nastao život. No, stvarnost nije naklonjena evolucionističkoj ideji abiogeneze.

Najuvaženija evolucionistička studija porijekla života je tzv. Millerov eksperiment, koji je izveo američki istraživač Stanley Miller 1953. godine (poznat i kao „Urey-Millerov eksperiment“ zbog doprinosa Millerovog instruktora na Sveučilištu Chicago, Harolda Ureya.). Ovaj eksperiment je jedini „dokaz“ koji je, navodno, dokazivao „hipotezu o molekularnoj evoluciji“, predstavljenu kao navodni prvi stadij evolutivnog razdoblja. Namjera Stanleya Millera je bila da postigne eksperimentalno otkriće pokazujući da su aminokiseline, gradivni elementi proteina, mogle postati slučajno na beživotnoj Zemlji milijardama godina ranije.

 

Urey-Millerov eksperiment

 

U svojem eksperimentu Miller je upotrijebio mješavinu plina za kakvu je vjerovao da je postojala na prvobitnoj Zemlji (ali za koju je kasnije dokazano da je bila nerealna) sastavljenu od amonijaka, metana, vodika i vodene pare. S obzirom da ovi plinovi ne bi reagirali jedni sa drugima u prirodnim uvjetima, on je u ovo okruženje uveo energetsku stimulaciju da bi otpočeo reakciju među njima. Pretpostavljajući da bi ova energija mogla doći od bljesaka gromova u prvotnoj atmosferi, on je upotrijebio izvor umjetnog pražnjenja elektriciteta da bi osigurao potrebnu energiju. Miller je zagrijavao ovu mješavinu plina na 100°C tijekom jednog tjedna i dodatno je uključio električnu struju. Na kraju tjedna Miller je analizirao tvari koje su se formirale na dnu posude i uočio da je stvoreno par aminokiselina koje sačinjavaju osnovne gradivne elemente proteina. Ovaj eksperiment je izazvao veliko uzbuđenje među evolucionistima i bio je promoviran kao izvanredan uspjeh. Međutim, sve molekule koje je Miller uspio načiniti bile su samo neke anorganske molekule. Ohrabreni ovim eksperimentom, evolucionisti su smjesta počeli praviti nove hipotetske scenarije. Ubrzano su počeli maštovito izmišljati stadiji koji bi slijedili iza aminokiselina. Navodno su se aminokiseline kasnije ujedinile u odgovarajuće nizove da bi igrom slučaja formirale proteine. Neki od ovih slučajno nastalih proteina postavili su se u strukture nalik na staničnu membranu koje su „nekako“ nastale i formirale primitivnu stanicu. Stanice su se, tvrde evolucionisti, tijekom vremena ujedinile i formirale žive organizme. Međutim, Millerov eksperiment nije bio ništa drugo doli prividan uspjeh i otada je bio opovrgnut kao netočan iz mnoštva razloga.

 

Izgledalo je da je Millerov eksperiment dokazao da su se aminokiseline mogle same formirati pod uvjetima koji su, prema evolucionistima, postojali na prvobitnoj Zemlji. Međutim, imao je brojne nedosljednosti. Pogledajmo jedan dio njih:

 

1.   Koristeći mehanizme tzv. „hladne rešetke (zamke)” Miller je izolirao aminokiseline čim bi one bile formirane. Da nije tako radio, uvjeti u okolini u kojoj su se aminokiseline formirale smjesta bi uništili ove molekule. Bez sumnje, ova vrsta svjesnog mehanizma izoliranja ne bi postojala u tim strašnim prvobitnim uvjetima na Zemlji kako ih evolucionisti zamišljaju. Bez ovakvog mehanizma, čak i ako bi neka aminokiselina i nastala, odmah bi bila uništena. Kemičar Richard Bliss ovako je izrazio ovu kontradiktornost: „Zaista, bez ove hladne rešetke, kemijski produkti bili bi uništeni od strane električnog izvora.“ U stvari, Miller u svom ranijem eksperimentu bez mehanizma hladne rešetke nije mogao formirati niti jednu jedinu aminokiselinu koristeći iste tvari.

 

2.   Zamišljena prvobitna atmosferska okolina koju je Miller pokušao simulirati nije bila realna. Poslije dugog razdoblja šutnje, sam Miller je 1986. godine također priznao da atmosferski uvjeti koje je on koristio u svom eksperimentu nisu bili realni. Zbog čega je onda Miller inzistirao na ovim plinovima? Odgovor je jednostavan: bez amonijaka bilo je nemoguće prizvesti aminokiseline. Kevin Mc Kean govori o ovome u članku objavljenom u časopisu Discover i kaže da su Miller i Urey imitirali prvobitnu atmosferu Zemlje s mješavinom metana i amonijaka. Prema njima, Zemlja je bila prava homogena mješavina metala, stijena i leda. Međutim, iz posljednjih istraživanja se vidi da je Zemlja imala drukčiju atmosferu od one koju su oni zamislili. Takva atmosfera, za razliku od metana i amonijaka nije pogodna za formiranje organskih molekula. Znanstvenici J. P. Ferris i C. T. Chen ponovili su Millerov eksperiment pod atmosferskim uvjetima koji su sadržavali ugljični dioksid, dušik i vodenu paru, i nisu bili u stanju proizvesti niti jednu jedinu aminokiselinu.

 

3.   Još jedna važna stvar koja poništava Millerov eksperiment jest to da je u atmosferi, u vrijeme kada se smatralo da su se aminokiseline trebale formirati, bilo dovoljno kisika da ih sve uništi. Ova činjenica koju Miller nije uzeo u obzir otkrivena je u stijenama. Postoje i drugi pokazatelji koji govore da je količina kisika u tom stadiju bila mnogo veća nego što su početno evolucionisti tvrdili. Studije također pokazuju da bi količina ultraljubičastog zračenja kojemu bi Zemlja bila izložena, u tom evolucionističkom scenariju, bila deset tisuća puta veća nego što su evolucionisti procijenili. Ovo intenzivno ultraljubičasto zračenje bi neizbježno oslobodilo kisik, razlažući vodenu paru i ugljični dioksid u atmosferi. Nedavna otkrića snažno upućuju na zaključak da je Zemljina atmosfera oduvijek sadržavala veliki postotak kisika, suprotno onome što vjeruju evolucionisti, a potpuno u skladu s onim što predviđaju znanstvenici kreacionisti, zastupnici biblijskog opisa Stvaranja. Još su 1979. godine evolucionistički orijentirani geolozi Erich Dimroth i Michael Kimberly iskreno priznali da se u sedimentnim stijenama ne vidi nikakav dokaz da je Zemljina atmosfera ikada bila bez kisika. Kasnije su i evolucionistički geolozi Harry Clemmey, Nick Badham i John Gribbin, za evolucionistički časopis New Scientist, istaknuli da nema znanstvenog dokaza da je Zemlja ikada imala atmosferu bez kisika kakvu zahtijevaju evolucionisti i da Zemljine najstarije stijene sadrže dokaze da su bile oblikovane u atmosferi s kisikom. Ova situacija potpuno poništava Millerov eksperiment u kojemu je kisik bio potpuno zanemaren. Ukoliko bi kisik bio upotrijebljen u eksperimentu, metan bi se razložio na ugljični dioksid i vodu, a amonijak bi bio razložen na nitrogen i vodu. S druge strane, u okolišu gdje kisik ne postoji ne bi bilo ni ozonskog sloja i zbog toga bi aminokiseline odmah bile uništene zato što bi bile izložene vrlo jakim ultraljubičastim zrakama bez zaštite ozonskog sloja. Drugim riječima, sa ili bez kisika u prvobitnom svijetu, rezultat bi bio: okolina destruktivna za aminokiseline. 

 

4.   Na kraju Millerovog eksperimenta formirane su mnoge aminokiseline sa osobinama škodljivim za strukturu i funkciju živih tvari. Ako aminokiseline ne bi bile izolirane i ako bi bile ostavljene u istom okolišu sa ovim tvarima, njihovo uništenje ili transformiranje u drukčije spojeve, kroz kemijske reakcije, bilo bi neizbježno. Štoviše, na kraju ovog eksperimenta bio je formiran veliki broj „desnorukih“ aminokiselina. Postojanje ovih aminokiselina pobilo je hipotezu čak unutar njenog vlastitog okvira, zato što su desnoruke aminokiseline od onih aminokiselina koje ne mogu funkcionirati u sastavu živih organizama.

 

Dakle, okolnosti u kojima su formirane aminokiseline u Millerovom eksperimentu, nisu bile prikladne za život. Uistinu, ovaj medij dobio je oblik jedne kisele mješavine koja uništava i oksidira korisne molekule koje su nastale. Čak i pod idealnim laboratorijskim uvjetima, nemoguće je proizvedene aminokiseline sačuvati i izbjeći njihovo uništenje bez svjesno smišljenog mehanizma „hladne rešetke”. U stvari, ovim eksperimentom sami evolucionisti pobili su evoluciju, jer ako eksperiment bilo što dokazuje, to je da aminokiseline mogu biti proizvedene samo u inteligentno kontroliranim laboratorijskim uvjetima, gdje su svi uvjeti specijalno dizajnirani svjesnom intervencijom. Tako je očito da život nije nastao nesvjesnim slučajem i evolucijom, već svjesnom kreacijom – Inteligentnim Stvaranjem.

 

Razlog zbog kojega evolucionisti ne prihvaćaju ovu očitu stvarnost nimalo nije znanstven već je ideološko-filozofski. Jedini razlog zbog kojega su evolucionistički znanstvenici prigrlili ovaj eksperiment jest zbog njihove silne želje da dokažu da je život nastao slučajnošću, evolutivno i bez Boga. Ipak, čak je i sam Miller prihvatio njegov eksperiment neće voditi nikakvom zaključku u smislu donošenja objašnjenja porijekla života. Na pitanje kako se postiglo da jednostavne molekule, kao aminokiseline, idu kroz neophodne kemijske promjene koje bi ih preobrazile u složenije sastojke ili polimere, kao što su proteini? Sam Miller je raširio ruke na ovom dijelu zagonetke. „To je problem“, uzdahnuo je on s ogorčenjem, „Kako ćete napraviti polimere? To nije tako lako.“ Nakon svega, Urey je 1962. godine za Christian Science Monitor priznao: „Svi mi koji smo proučavali porijeklo života, našli smo da što više gledamo u ‘život’, sve više osjećamo da je on previše složen da bi evoluirao bilo gdje.“ Miller je također javno priznavao nevaljanost svog eksperimenta, npr. u „Molecular Evolution of Life: Curent Status of The Prebiotic Synthesis of Small Molecules” (1986. str. 7.), te kao gost predavanja biokemičara dr. Duane Gisha i biologa i paleontologa dr. Garya Parkera (u „A Question of Origins”).

 

U udžbenicima se, također, još uvijek gimnazijalcima spominje rezultate eksperimenata Sidneya Foxa (iz 1957. godine) u kojima je dobio tzv. proteinoidne mikrosfere. To pokušavaju prikazati kao nešto što je navodno moglo prethoditi evolucijskom nastajanju živih stanica. No, Fox je u eksperimentima koristio već postojeće aminokiseline, ali nije pokazao otkuda bi se aminokiseline uopće pojavile na Zemlji. Proteinoidne mikrosfere koje je Fox dobio, u stvarnosti, ni izbliza nisu slične stvarnim proteinima, a kao i u Urey-Millerovom eksperimentu, produkti reakcije iz Foxovog eksperimenta morali su odmah biti svjesno izdvojeni iz sustava jer bi ih u protivnom uništili isti uvjeti u kojima su i nastali. Čak je i poznati evolucionist, Robert Shapiro, koji je i sam silno želio dokazati da se život na Zemlji pojavio spontano bez Boga Stvoritelja, o beznačajnosti Foxovih proteinoidnih mikrosfera, iskreno napisao: „(Proteinoidna teorija) je privukla niz žestokih kritičara, u opsegu od kemičara Stanleya Millera…do kreacionista (doktora biokemije) Duane Gisha. Možda ni po jednom drugom pitanju u teoriji porijekla života ne bismo mogli pronaći takav sklad između evolucionista i kreacionista kao u negiranju značaja eksperimenata Sidneya Foxa.“  Znanstvenici koji se bave ovom temom ističu da se danas, u ozbiljnoj znanstvenoj raspravi o ideji kemijske evolucije, Foxovim proteinoidnim mikrosferama zapravo pridaje vrlo mali značaj.

 

Također, žalosno, još uvijek učenicima spominju i Oparinove koacervate kao nešto što bi moglo biti korak u zamišljenom evolucijskom nastajanju stanice. Ali, u stvarnosti, Oparinovi koacervati zahtijevaju posebne uvjete da bi se formirali, vrlo su nestabilni i krhki, čak i u zamišljenom evolucionističkom modelu koacervati bi upijali u sebe i spojeve koji bi ih razorili, a hipoteze o koacervatima kao koraku evolucije do složenog sustava stanice, prema biokemičarima, imaju mnoštvo nerješivih problema.

Evolucionist i agnostik, biokemičar dr. Michael Denton, iskreno priznaje da za tzv. kemijsku „predbiotičku juhu nema apsolutno nikakvog pozitivnog dokaza“, a dr. Charles Thaxon, kemičar i mikrobiolog, dr. Walter Bradley i geokemičar dr. Roger Olsen, ističu da nema geoloških dokaza koji daju naznaku da je organska juha ikada postojala na našem planetu i to nazivaju „mit predbiotičke juhe.“

 

Evolucionistički koncept nije utemeljen na znanstvenim činjenicama

Kemičari dr. Edward Boudreaux i dr. John de Massa, koji su temu ovakvih eksperimenata analizirali 2010. godine, podsjećaju da produktima najnovijih eksperimenata i dalje očajnički manjkaju funkcionalni polipeptidi. Oni zaključuju: „U stvari, nakon nekih 56 godina empirijskog istraživanja, inteligentni dizajn nastavlja biti najuspješnije objašnjenje za pripisati proizvodnju staničnih komponenti (kao što su funkcionalni polipeptidi i slično) i još više svega za živu stanicu. Evolucijska abiogeneza je jadan nadomjestak za inteligenciju, organizaciju i selektivnost potrebnu za urediti kemijske tvari u složene ansamble pronađene čak i u ‘najprimitivnijim’ organizmima. Krajnji zaključak jest ‘to je Božja stvar’, a ne evolucijske abiogeneze.“ Genetičar dr. Jeffrey Tomkins, 2012. godine, zaključuje da su ti „eksperimenti zapravo poslužili za pojačanje biblijskom modelu Stvaranja, pokazujući da se biomolekule poput proteina nisu mogle pojaviti naturalističkim nasumičnim procesima, već umjesto toga, zahtijevaju Stvoritelja – božanskog inženjera“ (u „The Design and Complexity of the Cell“, str.15.).

Kao što vidimo, naši udžbenici biologije su, nažalost, pretvoreni u katekizme evolucionističke pseudoznanstvene vjere, a profesori su prisiljeni biti njezini propovjednici. Za sada, ono što možemo i moramo učiniti jest da se dobro informiramo i u svome domu poučavamo svoju djecu o stvarnim znanstvenim činjenicama koje se snažno protive hipotezi evolucije. To će biti istinsko duhovno djelo milosrđa prema svojoj djeci.

 

Ivan Rusarin, Nacija.hr, http://croative.net/?p=33112