Europa na prekretnici

Europa je izgubila svoj identitet i svoju kulturu baziranu na kršćanstvu

Nakon Drugoga svjetskoga rata Zapadna Europa je bila sinonim za demokraciju, blagostanje, organizirano društvo i  privredu, ljudska prava. Prelako zaboravljamo krizne situacije, npr. kada su vojska i izbjeglice dramatično ugrožavali Charlesa de Gaullea, kada je otet (i ubijen) demokršćanski prvak Aldo Moro, a Giulio Andreotti kojemu su dokazane veze sa mafijom odbio pregovarati sa otmičarima, kada je postavljena bomba na kolodvor u Bologni (više od 100 mrtvih), kada su terorističke Crvene brigade harale Italijom i Njemačkom. Tada je ustanovljeno da tragovi operacija često vode do izvaneuropskih sila Rusije i SAD-a koji su se borili za prevlast u svijetu.

Giulio Andreotti i Aldo Moro

Danas ne treba sofisticirana tehnika, novac, organizacija da bi se u nekoj državi stvorila nestabilnost ili posvadile različite etničke, rasne i vjerske grupe. Događaj u Nici pokazuje da je Francuska odabrana meta terorista. Zašto? Radi se o drugoj ključnoj državi EU-a koja ima značajne vojne potencijale i ekonomske, povijesne, pa i vojne odnose sa Sjevernom i Zapadnom Afrikom. Francusko zaoštravanje stavova i zaokret udesno bi osamio Njemačku i možda ugrozio postojanje EU-a. Odnos između Francuza i Arapa je pametnom politikom De Gaullea ostao dobar i Francuska osim sulude intervencije u Libiji (iz čiste pohlepe) nije poržavala iracionalnu arapsku politiku SAD-a. Ne postoji način da se spriječi ovakve užase, ne postoji način da se spriječi radikalizacija masa, pa i jačanje konzervativaca poput Donalda Trumpa ili Marine Le Pen, ali postoji način da se pametno reagira na događaje i javnost učvrsti u nekom smislenom cilju i otporu u tom specijalnom i nekonvencionalnom ratu.

Ono što zaista zabrinjava jest demografska pustoš Europe koja i dovela do uvoza radne snage iz drugih krajeva svijeta, samo mala Hrvatska godišnje gubi 40.000 stanovnika, daleko više nego li u pet godina Domovinskoga rata. Droge i prometne nesreće kose znatno više ljudi od terorizma, ali terorizam spektakularno djeluje na emocije ljudi. Vrlo lako zaboravljamo destabilizaciju Sirije (gdje je poginulo do kolovoza 2015. više od 240.000 ljudi (od čega 12.000 djece); u Bagdadu bomba na ulici više nije vijest, a cijeli prostor od Nigerije do Afganistana je u rasulu.

Brojni Arapi koji žive i rade u EU (samo u Bruxellesu oko 500.000 Marokanaca) mogu se zbog nekolicine luđaka i mladih ekstremista naći u neugodnom položaju rasnih nemira, deportacije, gubitka građanskih prava, pa i mogućnosti rada. Hrvatska bi poučena primjerom Francuske morala razmisliti kod uvoza radne snage iz kojih država bi ista dolazila,i svakako ne napraviti getoizaciju (što je čest slučaj na Zapadu) i izvršiti sigurnosnu provjeru i izraditi psihološki profil useljenika. Uostalom treba se sjetiti petogodišnjeg terorizma kojemu smo kao Hrvati bili izloženi od ljudi kojima smo u pogledu rase, jezika i vjere slični – a sve uz toleranciju i tromost truloga Zapada. Valjda su i onih 8.000 ubijenih bošnjačkih zarobljenika u Srebrenici zaslužili jaču empatiju Zapada.

Mene istinski ne zastrašuje terorizam; zastrašuje me geopolitički trenutak u kojem napetosti na Istoku Europe, napetosti u Turskoj, na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi mogu uroditi Velikim ratom. Rusija je imperijalna sila, ali njena politika se pokazala promišljenom, odgovornom i konstruktivnom bez obzira na moje antipatije prena "carizmu" Putina – i Rusija kao i SAD mora ostati europski saveznik uz obveze poštivanja međunarodnih civilizacijskih normi.

Turska je izazvala kaos u okruženju (pa i unutarnji sa Kurdima) i sama postala žrtvom terorizma. I u tom slučaju suradnju treba uvjetovati reformama i odustajanjen od imperijalističkih ambicija. Velika ravnodušnost prema ISIL-u i patnjama arapskih kršćana nam dokazuje da je Europa izgubila svoj identitet i svoju kulturu baziranu na kršćanstvu. Uostalom komunisti, fašisti, anarhisti i sa istima Prvi i Drugi svjetski rat su djelo iste liberalne buržoazije koja nam ne prestaje soliti pamet sa ljudskim pravima i slobodama; osim kad su ugroženi interesi krupnoga kapitala. Tada prestaje dijalog i nastupa brutalna sila.

Teo Trostmann