Nica kakvu želim pamtiti

Azurna obala i njezin glavni grad Nica, pravi su biser na Mediteranu

 

 

Ovdje sam, konačno. Nakon punih osam godina. Vratila sam se…  Došla obići sva ona mjesta na kojima sam nekada bila. Došla susresti drage ljude s kojima sam dijelila, nekada davno, i radosti i brige. I strepnje i nadanja. I tugu i beznađe. A bilo je to vrijeme rata i izbjeglištva. Teška vremena… Da teža ne mogu ni biti. A s tobom još i  dijete. Od nepunih šest godina. I samo jedan kofer u rukama. Pun uspomena. A ti sama u tuđem svijetu. Beskrajno sama i nesretna. Jecaji te guše. I svaka te misao na dom, žeže i boli. Nemaš nigdje ništa. Ovisiš o drugom. Živiš u tuđem. I na tuđem. Bez igdje išta svoga. I bez igdje ikoga svoga. Sama. A onda sretneš svoje, naše ljude. Bliske i drage. Ljude koji isto osjećaju, isto misle. Isto pate. I isto dišu. Za Hrvatsku. I sve ti tada postane jednostavnije. I lakše podnositi. Pa počneš i raditi. Učiti djecu. Učiti ih… od hrvatske abecede do abecede ljubavi prema Hrvatskoj.

Na sreću, godine brzo prolaze. Jedna za drugo. Dolazi i vrijeme za mirovinu i za povratak. U Hrvatsku. Zauvijek. I eto, evo me sada, nakon toliko godina, opet u Francuskoj. Toliko sam puta to poželjela i učiniti. Vratiti se. Obići… Ali, mirovina mala. I ne može se. Čovjek samo krpi kraj s krajem. A onda, jednoga dana hitna obavijest. U nagradnoj igri jedne putničke agencije, dobitnik sam nagradnog putovanja u Francusku.

–Ljudi moji dragi, zar je i to moguće!? Ne mogu vjerovati. Ne, ne! To nije istina!!! Zar, baš meni!? Pored toliko drugih. Ni u najljepšem snu nisam to mogla sanjati. Ali, izgleda da se ponekad snovi mogu i ostvariti.  

I evo me, konačno, u Nici!
Nica!!! Sva blista na suncu. Puna šetača i ljudi koji se odmaraju i sunčaju na klupama. Iako je tek sredina veljače. Sve odiše nekim mirom i toplinom… Sve blješti bjelinom. Pravi je to raj na zemlji. I pravi odmor za dušu.  

 

Sjedim sama na klupi. Odmaram se od napornog dana i mnoštva obilazaka… od jedne do druge znamenitosti Nice i okolnih mjesta. Tik sam uz more. Valovi mi dopiru skoro do nogu… Uživam u tišini sumraka. U glasanju galebova. U talasanju mora i šumovima valova.
Čudan je to osjećaj. Biti među ljudima, a opet se osjećati sam i izoliran. Izoliran i od buke, i od gužve, i od galame. Ispred tebe, na obzoru, samo nepregledna azurna modrina. Dok rumeni zapad lagano upija svjetlost i toplinu dana. I dok zalaskom sunca gasnu i posljednji plamteći traci. Sjedinjeni u  vatrenom zagrljaju. U ravnoj i modroj crti razdvajanja. I spajanja. Sna i jave. Jave i sna.

Jer, sve mi ovo sada i jest kao da sve to samo sanjam. I moram priznati – prekrasno je!

Dosad sam bila uvjerena da je najljepše, najmodrije i najčistije naše more. Ali, iskreno, Azurna obala i njen glavni grad Nica, pravi su biser na Mediteranu. Sada sam se u sve i sama uvjerila. I mogu reći kako sam oduševljena. Smatrala sam da su to sve  priče, da je sve to napuhano. Dobro upakirano i umotano u lijepo pakiranje. Jer, Francuzi su, ruku na srce, za to pravi majstori. Sve to što imaju, a i sebe same, znaju dobro prodati.  

 

Nica, ljepotica (Nice, la belle), kako je još zovu,nalazi seu regiji Provansa-Alpe-Azurna obala, na Azurnoj obali (La Cote d`Azur). Smještena je na samoj obali Sredozemnog mora, u "Zaljevu anđela", na ušću u Sredozemno more rijeke Pajon ili Pajon (ne znam točno kako se već zove). I ta rijeka, ma kako se god zvala, dijeli grad na dva dijela.

Na stari dio (bogat brojnim spomenicima kulture koji potječu iz grčkog, rimskog i srednjevjekovnog povijesnog razdoblja) i novi dio grada. Najveći je grad Azurne obale, a peti grad po veličini u Francuskoj

Nica je administrativni, poslovni i kulturni centar ovog dijela Francuske. Veoma je značajna turistička destinacija i najposjećenijije grad na Azurnoj obali. A u Francuskoj, po broju turističkih posjeta, odmah je iza Pariza. Ima oko 400.000 stanovnika. Klima je ugodna i blaga tijekom cijele godine. Pa su čak, i u zimskom periodu, terase kafića prepune gostiju. Zato nije ni čudo što je san svakog Francuza, a i svih onih koji bar jedanput posjete Nicu, da kada odrade svoj "radni vijek" i odu u mirovinu, ovdje kupe neki stančić ili neku kućicu. I tu u miru provedu svoje umirovljeničke dane. Jer, za takvo nešto, Nica i njeno predgrađe,  pravi je izbor. A i ljudi su ljubazni i susretljivi.

 

Tako je i jedna moja  stara prijateljica, ovdje pustila svoje korijenje. Doduše, u predgrađu Nice. I malo dalje od sve ove gužve i dugih kolona turista. Došla je prije četrdesetak godina, ovdje se zaposlila, osnovala obitelj i ovdje… zauvijek i ostala.

Nica nije samo san običnih ljudi. U Nici su poželjeli živjeti i mnogobrojni poznati glazbenici i glumci. Slikari i književnici. Od Picassa, Chagalla i Matissea do Hemingveja. Od Luis Armstronga do Liz Taylor, Cary Granta, Grace Kelly i Romy Schneider…

A što tek reći za kulturne znamenitosti? Za njihovu ljepotu i monumentalnost. Katedrale, opera, palače, muzeji, trgovi… Izgubiš se u svemu tome. Ne znaš ni što prije pogledati, ni kamo prije krenuti. A da bi čovjek sve ovo vidio i obišao kako treba, morao bi ovdje boraviti malo više od jednoga  tjedna, mjeseca ili godine. A nažalost, morao bi imati i prepun novčanik eura. Jer, sve je užasno skupo.

Ma ne bih baš sada o tome!!! Toliko je ljepote oko  mene, da je pravi grijeh, trošiti riječi i vrijeme na nešto takvo prozaično i ovozemaljsko. Ma, ljudi moji, sve je oko nas, nadnaravno i čudesno nestvarno! Kao u raju.

Pa, evo, počet ću od mjesta na kojem se upravo nalazim. S kojegimam pogled na cijeli polukružni Zaljev anđela, duž kojeg se proteže i čuveno Englesko šetalište(Promenade des Anglais), o kojem sam često slušala priče. Od one iste moje prijateljice koja odavno živi, ovdje, u Nici. Nadam se, iako je nama sve isplanirano… iz minute u minutu, da ćemo se, nas dvije, uspjeti i susresti i popričati. Bar na jedan sat. A ako ništa drugo, a ono ćemo se, bar, čuti preko mobitela.

Englesko šetališteizgradio je 1820. godine jedan Englez, velečasni Luis Vej, koji je sam izgradnju i financirao. U početku se ova ulica  zvala "Primorska ulica" (takvo su joj ime dali sami mještani Nice), da bi je engleski vojvoda, sin kraljice Viktorije, kasnije (1931. godine) promovirao u "Englesko šetalište". Dugo je oko desetak kilometara i čini ti se kao da mu nema kraja. Kao da ide u beskraj. Kao da se sastaje s nebom i s njim  stapa. A ti osjećaš kao da si u samom raju. Sve je čisto, netaknuto, praiskonsko.

A onda… na samom njegovom kraju, na nasutom platou, zračna luka. I magija netaknute ljepote je razbijena.

 

Kome li je samo to palo na pamet!? „Biznis, biznis!“, govorim naglas. Ali, tu se nanizalo još štošta. I mnoštvo skupih trgovina, i otmjenih hotela, i palača, i najelitnijih odmarališta, i luksuznih vila… I sve sagrađeno uz samu šetnicu. Nisam protiv boljitka i prosperiteta, ali moram priznati kako mi sve ovo skupa remeti onaj prirodni sklad, onaj božanski sklad… zemlje, mora i neba.

Ipak moram priznati. Tu se gradilo oduvijek. Gradilo se i prije, a gradi se i sada. Jer je ovaj dio Azurne obale, uvijek bio privlačan. I za mnogobrojne putnike i za još mnogobrojnije namjernike.

Najpoznatija građevina, sagrađena u tom nizu, je hotel Negresco. Sagradio ga je 1912. rumunjski biznismen, violinist Henry Negresco, za probranu klijentelu. A sve po nacrtima arhitekte Edwarda Niermansa. Na samom ulazu u hotel, u prvom je planu ogroman kristalni luster, s prekrasnom plesačicom neobičnih proporcija koja se okreće u ritmu glazbe. Duž  hodnika hotela, postav izabranih eksponata iz cijele Francuske, vezanih za povijest  umjetnosti. Tu je i salon Luja XIV. i Kraljevski salon, pa antički namještaj, pa djela Picassa i drugih slikara, pa razne umjetnine…  

Ovdje su i česti gosti, i prije i sada, mnogobrojne poznate osobe iz javnog života. Kako iz kulture, tako i umjetnosti. I veliki Dali, koji je ovdje  bio gost, bio je fasciniran s unutrašnjosti hotela. Zato nije ni čudo što ga još zovu i "hotel-muzej". A uz sve to, ispred samog  hotela, prostorom dominira, velika šarena statua samog Negresca.

Turističko razgledavanje se nastavlja. Na programu nam je odlazak na Colline du Chateau, na brdo s čijeg se vidikovca pruža veličanstven pogled na cijeli grad.

E, da mi je doći ovamo, bar još jedanput, kada se upale sva svjetla grada, i doživjeti svu onu neponovljivu čaroliju… Nice noću! Nažalost, to mogu samo zamisliti. Jer nam to nije u programu. Ali se, ovdje, i usred dana, ima što za vidjeti!

Na samom vrhu brda, sagrađena je utvrda s  vodopadom, Bellanda Tower, s kojega voda, s najviše točke u Nici, pada i raspršuje se u milijune i milijune sitnih kapljica, koje po danu blistaju na suncu. Kao milijuni i milijuni sitnih dragulja.

A s brda, prekrasan pogled. Vidi se cijeli grad. Kao na dlanu. Na istočnoj strani je luka koju je sagradio Charles Emmanuel III., savojski vojvoda, daleke 1750. godine.

Tu je i stari grad. Podsjeća me na naše stare dalmatinske gradove. Visoke kamene kuće, s karakterističnim drvenim škurama na prozorima, i uske popločane, mjestimično krivudave, ulice. Stari trgovi, rublje koje se suši na balkonima punim cvijeća, susjede koje se, sa suprotnih prozora, dovikuju preko ulice i prepričavaju dnevne novosti. I žamor ulice i glasna glazba. Još samo da je tu i neka naša klapa ili se čula klapska pisma, još bih pomislila da sam u staroj jezgri Splita ili Dubrovnika.

 

Isto kao i kod nas, stolovi ispred kafića. Duž cijele ulice. Isto kao i kod nas, uvijek su i zauzeti. Isto kao i kod nas, turisti dolaze zbog ugodne klime. Pa su i kafići otvoreni, ovaj put ne kao kod nas, tijekom cijele godine…

Sjedam za jedan slobodan stol i naručujem kapučino. Na moju radost, iako je vrijeme lijepo, nema baš puno turista. Osim nekoliko starijih parova, koji su, sudeći po izgledu i sjedinama, umirovljenici kao i ja.   Ispijam svaki gutljaj s velikim guštom. Kapučino im je izvrstan. Smješkam se i tiho dodajem sebi u bradu: „Isto kao i kod nas“. Ali mi je, ubrzo, svaka ispijena kap, skočila na nos. Cijena kapučina je za moj umirovljenički budžet, astronomska.

„Ma, nema veze! Može bar jedan, ali vrijedan!“

Nastavljamo obilazak. No, kamo god krenuli, put nas vodi preko Trga Massena. Na jednoj strani je prekrasan park, vrt Alberta I. Prepun ruža puzavica koje se isprepliću i nadvijaju nad šetnicama. Zaklanjajući nas  od sunca. A na drugoj strani su živopisne zgrade – Muzej Massena i spomenik Albertu I. iz Belgije. Pa moderne skulpture, pa fontane s razigranim vodenim stupovima…

A, za one druge, naravno s dubokim džepovima,  tu je, nama nepoznatim a onim poznatim, slavni (nikad za njega nisam dosad čula) Ruhl Casino koji im pruža bezbroj mogućnosti. Za čisti užitak. Pruža im sve ono, što mi mali i obični ljudi, možemo samo sanjati. Smješten na samom Engleskom šetalištu, u super luksuznom Hotelu Meridien. Ovo impresivno i luksuzno zdanje pruža, osim kockanja, još i brojne zabavne sadržaje. Koncerte i gostovanja poznatih faca iz cijeloga svijeta glazbe i zabave… Zato ga i zovu „Moulin Rouge Azurne obale“. A, to mi baš ništa ne znači, niti mi je važno! Niti me interesira. Ne interesira me ni kockanje niti me interesiraju poznate face. Ni luksuz… Ali, zato, jedva čekam odlazak u Povijesni muzej. Pa i u Muzej suvremene umjetnosti, iako me suvremena umjetnost baš  puno ne zanima. Niti oduševljava. Osim časnih izuzetaka.

Park Alberta I., najstariji park u centru Nice, velika Fontana sunca, smještena preko puta trga Massena,Chagallov muzej,u kojem su cijelu kolekciju donirali sam Marc Chagall i njegova supruga, a obuhvaća preko 450 djela – slike, crteže, skulpture, mozaike, vitraje, čak i tapiserije, zatim Matisseom muzej koji se smjestio na brdu Cimiez, gdje je umjetnik povremeno živio od 1917. do smrti 1954. godine, to je ono što bih jošvoljela  vidjeti. Ali, dug je popis mojih želja. No, nažalost, i malo vremena za sve obići i pregledati.

Naredni dan planiran je put za Menton, mjesto nedaleko Nice, gdje se održava, baš u veljači, tradicionalni Festival limuna. To je festival prekrasnih i maštovitih skulptura, napravljenih od limuna i naranči. Cijeli grad je nogama u te dane. I mnoštvo turista dolazi i prolazi. Dok čovjek, od tog silnog mnoštva i gužve, ne možeš ni disati.  

Ali, meni odmah sinu kako bi i naš Metković i Opuzen, mogao napraviti to isto. Ta imaju mandarina i naranača koliko im srce želi! Zaista, zašto i ne bi!?

 

Jest, Nica je prekrasna! Jest i da pruža velike mogućnosti. Jest i da uživaš u svakom razgledavanju, svakom otkrivanju nečeg novog i interesantnog, još neviđenom. Jest da sam se u nju i zaljubila. I ostat će mi u sjećanju, za cijeli život. Ali, i jest „svugdje pojdi, ali doma dojdi!“

Dođi tamo gdje si svoj. I gdje si na svom.

 

Vera Primorac