SOLUS CATHOLICUS – Ljevičarski “ad hominem”

"Ljudi laži" protiv istine i morala

Da jednom većem dijelu ljevičara koji djeluju u hrvatskom javnom prostoru, bilo da su političari, bilo da su novinari i publicisti, ništa nije sveto, pa čak ni dostojanstvo ljudske osobe, najzornije nam svjedoče uvrede koje upućuju prema svojim neistomišljenicima radikalno ih denuncirajući šireći protiv njih snažan klevetnički duh. To je već fenomenološki problem kojega nije teško dokazati. Dovoljno je spomenuti samo nekoliko primjera. Vjerujem da se sjećate grupe splitskih intelektualaca koji su digli svoj glas protiv gay parade kako su od Borisa Dežulovića, radikalnog ljevičara bili etiketirani kao „gnjide“. Isto tako, kada je nogometaš Josip Šimunić, osoba koja ne bi ni mrava zgazila bila napadnuta od Miljenka Jergovića i to na vrlo ružan verbalni način. Jergović ga je poslao u „p.m“ i prozvao ga „nacističkim gadom“. Kao da nema „komunističkih gadova“!

Isto tako, dovoljno se sjetiti kako su apostrofirali Željku Markić nazivajući je „fašistoidnom svinjom“. Ili kako je rigidni Ante Tomić u svojoj kolumni prozvao Zlatka Hasanbegovića „maloumnim retardom“ i „ustašom“. A neki poput Zrinke Vrabec Mojzeš, koja se nije zaustavila vrijeđati osobu Zlatka Hasanbegovića, nego je napala i članove njegove obitelji, posebice djecu, tako da je Hasanbegović morao reagirati i obratiti se pravobraniteljici za djecu za zaštitu. To su vam hrvatski ljevičari.

Nedemokratski orijentirani, neki pomalo neodgojeni, manipulatori, osobe koje se vole prikazati kao veliki humanisti, a zapravo su kako psihijatar Scott Peck veli „ljudi laži“. Imaju vrlo vještu sposobnost prikazati zlo kao dobro i dobro kao zlo služeći se snažnom dozom mentalnog i verbalnog egzibicionizma. A tek njihov odnos prema Crkvi! Imam osjećaj, kada osluškujem njihov bijes i njihovo vrijeđanje „ad hominem“ – direktno na čovjeka, dikretno na neistomišljenike da bi oni kada bi mogli išli na fizički obračun sa onima kojima se ne slažu. No, kako sam rekao u prošlotjednoj kolumni, Bogu hvala da živimo u prividnoj demokraciji, pa im je to za sada nemoguće činiti. Ali je najveći problem što oni svojim medijskim djelovanjem i aktivizmom antihrvatskog i antikatoličkog tipa stvaraju pogodno ozračje koje će ići prema tome da se stvara netrpeljivost prema domoljubno nastrojenim građanima ove zemlje i prema onima koji su istinski vjernici i žele slijediti Krista u potpunosti. Moram vam nešto priznati, poštovani čitatelji; uvijek sam nastojao biti politički neutralan u smislu da nikada nisam javno navijao niti za jednu političku stranku.

Stavovi koje iznosim svakoga petka u svojim kolumnama svima onima koji ih čitaju poznati su. Ali se istinski pribojavam povratku rigidne ljevice na vlast, osobito sa ovom ekipom ljudi s kojom planiraju izaći na izbore. To neće biti dobro niti za domoljubne građane ove zemlje, a niti za kršćane, barem gledano ljudskim očima. Metafizički gledano, vjerujem da bi se, ako ovakva ljevica kakvu sada imamo pobijedi na parlamentarnim izborima u rujnu, vrlo lako moglo dogoditi da dođe do unutarnjeg duhovnog čišćenja ne samo domoljubnih Hrvata i njihove unutarnje memorije i opredjeljenja, nego i do još većega medijskoga progona istinskih kršćana. I ne mislim da će to biti nešto loše.

Crkva je uvijek zabljesnula u svojem punom sjaju kada je bila progonjena, napadanuta, oklevatana – autentično je svjedočila Krista i evanđelje. Isto tako je i sa hrvatskim narodom. Kada je bio napadnut, oklevetan, denunciran, uvijek se držao zajedno – i to u punini. Zato je važno, upravo u tom kontekstu biti spreman na sve. Jer, postoji teoretska mogućnost da rigidni ljevičari opet počnu likovati i slaviti svoj trijumf nad svime onime što vrijedi u Hrvatskoj kao domoljubno, profinjeno i duhovno.  A na kršćanima je da svojom molitvom i požrtvovnim radom uvijek, bez obzira i na okolnosti koje im, ljudski gledano ne idu u prilog budu sol zemlje i svjetlost svijeta.

Pavle Primorac