Borimo se protiv štagljarizma

Brine me partijsko-stranački pritisak na obrazovanje i odgoj

Valja se upitati zašto neki znanstvenici koji nikada nisu radili u Hrvatskoj stalno drže propovijedi o tome kako u našoj znanosti ništa ne vrijedi. Tako npr. jedan od njih je dao izjavu koju je komentator Milan Ivkošić pročitao kao: »svi koji ste ostali u zemlji ste idioti« (VL, 9. srpnja 2016.). Reagirao sam tekstom: Ne trebaju nam propovijedi kako u hrvatskoj znanosti ništa ne vrijedi.

Taj tekst potaknuo je mr. sc. Miroslava Dorešića koji se posvećeno osvrće na razne pojave u hrvatskoj znanosti i školstvu, osobito obrazovanja na reakciju. Obrazloženiji odgovor na njegovu reakciju prelazi mogućnosti suvremenih tiskanih medija. Zato srećom postoje elektronički mediji poput ovog portala koji nisu ograničeni brojem slovnih mjesta.

Zašto napadi pojedinaca na hrvatsku znanost – štagljarizam?

Iz raznih razloga, posljednjih godina sve učestalije, sve više ljudi napušta Hrvatsku u potrazi za boljim radnim uvjetima. Mnogi ostvare svoje snove, a pritom se o tome malo zna. Mnogi postaju i slavni. Među njima su dvije skupine znanstvenika koji svoju karijeru ostvaruju izvan zemlje podrijetla. Predstavnik prve skupine je dopisni član HAZU-a (2010.), prof. Nenad Ban. Kada se razgovara s njim on ističe, ono što radi, a radi vrlo uspješno sada u Švicarskoj. I ne miješa se u probleme hrvatske znanosti, koja je bremenita kao i one u drugim zemljama regije. U drugu skupinu ubrajaju se oni poput Igora Štagljara ili Ivana Đikića. Koji stalno nameću javnosti kako u hrvatskoj znanosti ništa ne vrijedi. Stoga se odavno pitam što je smisao takvog djelovanja. Kojem je osobito u prvom desetljeću ovog stoljeća pridonosio portal Virtualni trg za javni dijalog o znanosti i obrazovanju, poznatiji pod skraćenicom Connect. Za kojeg sam svojedobno napisao da zaslužuje svojim tekstovima vrlo ozbiljno sociološko istraživanje.

O jednom od njih, Igoru Štaljaru pisao sam još 2011. i takav pristup te skupine znanstvenika nazvao sam štagljerizam. Na njegove izjave osvrnuo sam se i 2015. kada je izjavio za Akademlink: »u Hrvatskoj postoji samo 20 vrhunskih znanstvenika«. Zašto se ti znanstvenici, gotovo uvijek isti tako odnose, prema zemlji i ljudima koji su ih obrazovali da postignu takve rezultate? Što o tome kaže glasoviti psiholog A. H. Maslov u svojoj hijerarhiji ljudskih potreba. Kada se zadovolje osnovne potrebe: fiziološke i sigurnost, dolaze na red one „više“. Među njima je poštovanje, pri čemu se ističe »poštivanje od drugih«. U ovom kontekstu, ti koji rade u inozemstvu mogu imati sve, ali samo rijetke ta sredina društveno prihvaća. I zato traže priznanje u vlastitoj zemlji.

Međutim mediji su im samo iz njima znanih razloga skloni. Pa nedavno jedan dnevnik donosi reportažu I. Štagljaru iz koje valja izdvojiti dva karakteristična odgovora. „Možda moj lijek ne će proći klinička ispitivanja“ i „najviše volim tu vrstu vina“.

Rasprava o obrazovanju za izazove budućnosti

Uvaženi mr. sc. Miroslav Dorešić svojoj je reakcijom nametnuo dva zaključka. Drago mi je da se često slažemo u ocjenama. Međutim njegov tekst „Gauss je ipak ključan“ (VL, 15. srpnja 2016.) zaslužuje obrazloženiji osvrt. Potiče na misao kako bi bilo dobro da se kvalificirano raspravi o vrlo važnom društvenom pitanju. To je obrazovanje za izazove budućnosti. Ali ne u režiji partijsko-stranačkih „velikana“, već stručnjaka koji su svoj život ugradili u to područje.

Valja započeti razrješenjem značenja „susjedske“ sintagme „promašio ceo fudbal“, a znači „promašio je cijelu loptu“, ovdje, da sam promašio svojim tekstom temu. U navedenom tekstu mr. sc. M. Dorešića, najmanje je bilo riječi o osnovnoj temi mog članka. Ne dopuštam da mi netko predbacuje da sam idiot zato što sam odbio jedne svibanjske večeri 1976. ponudu ugledne korporacije da pređem na rad u SAD. Moja supruga i ja smo procijenili da je Hrvatska učinila mnogo za nas i da trebamo nastaviti raditi u našoj zemlji i u njezinu korist. Jesmo li uspjeli, neka procijene drugi. A nismo jedini koji smo ostali raditi u zemlji.

Istodobno mr. sc. M. Dorešić svojom reakcijom otvorio je niz tema koje zahtijevaju širu razradu. Ograničit će se ovom zgodom samo na dio u kojem se spominje raspodjela sposobnosti ili vrijednosti po Gaussovoj krivulji. Stoga će se analizirati najnovije podatke o položaja Sveučilišta u Zagrebu na jednoj novoj ranglisti, onoj 1.000 sveučilišta, a na temelju podataka iz AkademLinka (14. srpnja 2016.).

»U regiji nijedno sveučilište nije među 500. Sveučilište u Zagrebu (SZ) je na 536. mjestu, čime je za 15-ak mjesta poboljšalo svoj plasman. Sveučilište u Ljubljani je na 504. mjestu, a Beogradski univerzitet na ovoj je ljestvici na 726. mjestu.« Kako ima u svijetu više od 22 tisuće sveučilišta, Sveučilište u Zagrebu po Gaussovoj krivulji zauzima izvrsno mjesto. Po toj krivulji 0,15 % sveučilišta su nogometnim rječnikom Real i Barcelona. Daljnjih, 2,15 % su izvrsna sveučilišta, dakle položajem oko 2,3 % Sveučilište u Zagrebu se ubraja među izvrsna sveučilišta. Drugo je pitanje kako dugo će se održati s tako malim sredstvima i u sve jačoj konkurenciji.

Pozornost privlače sljedeći podatci. »Sveučilište je najbolje ocijenjeno kad je riječ o kvaliteti fakulteta, čime se pozicioniralo na 235. mjestu, kao i kvaliteti edukacije, po čemu je 378. Po citiranosti znanstvenika zauzima 436. mjesto, po utjecaju je na 506. poziciji, a u kategoriji zapošljivosti alumnija na 594. Sveučilište najlošije stoji s brojem patenata, zbog čega se na ljestvici svrstalo na nisko 763. mjesto.« Dvije brojke zaslužuju pozornost. Po kvaliteti edukacije SZ je među 1,8 % svjetskih sveučilišta. Kako, evo dva primjera uspjeha hrvatskih nastavniku. U članku

Bio je moj učitelj (Hrvatski fokus, 15. srpnja 2016.) opisao sam kako je moj Učitelj, prof. A. Đurašević nekoliko godina kasnije predavao asistentima u SR Njemačkoj, ono što smo mi već koristili u našim istraživanjima. I najnoviji podatak, jedan nastavnik FER-a zamoljen je da odobri korištenje svojih predavanja iz informatike od profesora koji radi na Sveučilištu u Oxfordu. A i nastavnici se dijele po Gaussovoj krivulji. Očito naši nisu tako loši. No, prijeti tom uspjehu činovnički način izbora nastavnika. Pomoću brojeva koje mogu izračunati i vješte tajnice. A podatak o broju patenata jasno svjedoči da ljudi koji su sposobni nešto patentirati to ne rade iz raznih razloga. Najčešće zato, jer se to ne priznaje ili nedovoljno za napredovanje. Broje se samo radovi koje su „žigosale“ strane podatkare. Navedeni podatci govore da je Sveučilište u Zagrebu, usprkos svemu, vrlo uspješno. Jednom je izračunato oko 20 puta uspješnije od konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.

No, navedeni kriteriji su me potakli da predložim znanstvenoj vrhuški u Hrvatskoj uvođenje sličnih kriterija i za pojedinačna napredovanja. Manje brine pomanjkanje novca. Znatno više, partijsko-stranački pritisak na obrazovanje i odgoj. No o tome sam već dosta pisao, kakva se priprema katastrofa. Posebno na stranicama ovog portala. A raznorazne naše dušobrižnike na radu u zlatnom kavezu u svijetu, molim da prestanu vrijeđati one koji rade u vlastitoj zemlji. I da nam ne odvode najtalentiranije kao znanstveno roblje na svoje projekte. A to uporno rade, što je najavio I. Štagljar odlukom da angažira svake godine dva izvrsna studenta PMF-a.

Igor Čatić, prof, emeritus